Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govoreći o vrijednosti osamljivanja radi ibadeta, zikra i upućivanja dove Allahu, dželle šanuhu, šejh Muhammed el-Muhtar el-Šenkiti, rekao je: ”Nema veće slasti i užitka od obožavanja Allaha. Slast ovoga svijeta je prošla i nestala, vremena su se promijenila, smutnje su se namnožile i proširile, i od dunjaluka nije ostalo ništa osim bliskosti sa Allahom, te munadžata i razgovora s Njim, kad vjernik, kasno noću, napusti udobnu postelju i stane pred svoga Gospodara u namazu, dozivajući Ga, veličajući i dove Mu upućujući. Ne postoji slađi ni sretniji trenutak od toga. Pa kako bi tek bilo kada bi znao veličinu Allahove ljubavi prema Njegovom robu kada Ga doziva i moli.”
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Allah je plemeniti Gospodar, Koji obilno daje i sva dobrota i plemenitost Njemu pripadaju. On voli da Mu se dove upućuju, da se od Njega traži i Njegovoj dobroti nada.”
Ko odbaci traženje od ljudi i okrene se traženju od Gospodara svih svjetova, On će ga Sebi približiti i pomoći će mu, i učinit će da mu i nebesa i Zemlja budu na usluzi.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje spominje u svojim fetvama da je poznatom učenjaku, pobožnjaku i mudžahidu iz generacije tabi'ina, Siletu ibn Ešjemu umro konj u toku jedne bitke, pa je on podigao ruke prema nebu i učio dovu: ”Allahu moj, ne dozvoli da mi stvorenja čine uslugu, jer ja se stidim da tražim od nekog drugog osim Tebe!” Pa mu je Allah oživio konja, on ga je uzjahao i izvršio ono što mu je bilo naređeno, a kad se vratio kući rekao je svome slugi: ”Skini sedlo s konja, jer je konj mrtav.” I čim je sluga skinuo sedlo s njega, konj je pao mrtav na zemlju.
Prenosi se da je siromah došao kod pobožnog Bišra el-Hafija tražeći da moli Allaha da otkloni siromaštvo od njega. Bišr mu je rekao: ”Ako ti tvoja žena i djeca kažu: ‘Nemamo brašna ni hljeba’, u tom trenutku ti uputi dovu Allahu, tvoja dova je bolja od moje.”
To je ono što je hazreti Omer, radijallahu anhu, želio usaditi u srce Ebu Ubejde, radijallahu anhu, i ostalih ashaba koji su učestvovali u osvajanju Perzije i Bizantije, kroz sljedeći primjer.
Naime, Ebu Ubejde ibn Džerrah pisao je halifi Omeru ibn Hattabu da mu pomogne protiv nevjernika u Bici na Jermuku, jer je ogromna neprijateljska vojska napala na njih. Kada je njegovo pismo stiglo u Medinu, muslimani su plakali, a najviše je plakao Abdur-Rahman ibn Avf, radijallahu anhu, pa je savjetovao hazreti Omera da okupi vojsku i da ide u pomoć Ebu Ubejdi na Jermuk. Halifa Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, vidio je da to nije moguće izvesti, pa je napisao Ebu Ubejdi kratko pismo u kojem mu je rekao: ”Kolika god nedaća zadesila muslimana, pa se on u Allaha pouzda, Allah, Silni i Uzvišeni, dat će mu izlaz i olakšanje. Kad vam dođe ovo moje pismo, tražite pomoć od Allaha i borite se protiv neprijatelja.” Ebu Ubejde i njegovi mudžahidi su poslušali hazreti Omerov savjet i ubrzo su kušali slast pobjede nad daleko brojnijim neprijateljem.
Spominje se da je Ibn Tejmijje ostajao do izlaska sunca na mjestu gdje je klanjao sabah-namaz čineći zikr i učeći dove, pa ga je Ibn el-Kajjim upitao o njegovom ustrajavanju u tome, a Ibn Tejmijje mu je rekao: ”Ovo je moj doručak, ako ga ostavim moja snaga će oslabiti.”
Stoga, kada osjetiš da su ti svi putevi blokirani, kada pokucaš na bilo koja vrata i vidiš da su zatvorena, kada tražiš pomoć od onih za koje misliš da ti mogu pomoći, pa ne nađeš ništa osim bespomoćnih kukavica, znaj da je Allah sva vrata zatvorio da bi pokucao na Njegova vrata, da bi prekinuo sve veze kako bi se uhvatio za Njegovo uže kojem nema kidanja. Jer, Allah želi da čuje tvoj glas dok Ga skrušeno dozivaš i u svojoj dovi izgovaraš: ”Ja Rabb, ja Rabb!”
