Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od lijepih običaja vezanih za Ramazanski bajram koji su Osmanlije uveli u arapsko -muslimanske zemlje je tzv. ”pravo soli” – naziv običaja veže se za so, jer žene muslimanke u toku pripremanja iftara kušaju posoljenost hrane, čime se dovode u iskušenje da pokvare post -, a odnosi se na darivanje supruga nakon povratka s Bajram-namaza.
Naime, kada se muž vrati s Bajram-namaza, njegova supruga je već pospremila kuću i obukla najljepšu odjeću, a zatim mu, nakon čestitanja Bajrama, ponudi fildžan kahve.
Muž popije kahvu, ali ne vraća fildžan prazan, već stavlja u njega zlatni prsten ili narukvicu i vraća fildžan supruzi, kao priznanje za njen trud u mjesecu ramazanu.
Lično mi se ovaj običaj dopao, i od kada sam čuo za njega, ja ga prakticiram, ali bez ceremonije fildžana kahve i stavljanja poklona u njega. Umjesto toga, ja kupim svojoj ženi poklon, poljubim je u čelo i kažem joj da je ovo ”pravo soli”.
Ovo pitanje nema veze sa slijepim oponašanjem drugih, iako nema štete biti imitator u plemenitosti i dobročinstvu, već to činim zato što znam šta drugima znači pokazati im svoju zahvalnost za njihov trud i priznati njihovu žrtvu.
Mužu ne škodi ako se zahvali ženi nakon svakog obroka koji mu ona pripremi. Jer, lijepe riječi su ponekad dovoljne i one su same po sebi dragocijen poklon. Međutim, slatke riječi i lijepo ponašanje, ako su još krunisani nekim poklonom – bez obzira na to o čemu se radi i koliko košta – onda je to vrhunac plemenitosti.
Naši domovi moraju biti ispunjeni ljubavlju više nego što ih treba ispuniti namještajem. Hladnoću u srcu ne mogu zagrijati vatre cijelog svijeta, već topli zagrljaji, lijepe riječi, međusobna samilost i razumijevanje pretvaraju domove iz gomile cigli u komad dženneta.
