Nakon što je Svjetski židovski kongres osudio fantomske komisije o reviziji međunarodnih presuda o genocidu nad Bošnjacima, analiza poznatog novinara Aleksandra Brezara u respektabilnim izraelskom listu „Haaretz“, predstavlja dosada najuvjerljiviji dokaz o zlim namjerama srpske, Dodikove, politike o zloupotrebi Holokausta radi pravdanja srpskog genocida nad Bošnjacima. U nastavku prenosimo spomenutu analizu u cijelosti.
‘Ja sam Židov, ja znam šta znači genocid’: Kako srpski nacionalisti imenuju izraelske akademike za zataškivanje zločina, netrpeljivost i iredentizam u ciničnim izvještajima o ratnim stradanjima Sarajeva i Srebrenice
Bit će da je iskorištavanje Židova za umanjivanje ratnih zločina najciničniji oblik negiranja genocida.
Ali to je upravo ono šta srpski etnonacionalistički političari rade. Angažuju židovske stručnjake za Holokaust – ali ne za njihovu ekspertizu. Radije su im Židovi potrebni kao devize za legitimizacuju njihovog projekta historijskog revizionizma, kako bi mogli kazati: Ne govorimo ovo mi, ovo govore Židovi, oni znaju šta je „pravo“ stradanje.
Od 1992.-1995. Bosna je bila stratištem najgorih zločina u postratnoj Evropi, kada su, dok se Jugoslavija raspadala, nacionalistički lideri iz Hrvatske, Srbije, te njihovi lokalni bosanski saveznici pokušali podijeliti teritorij i moć između se bez obzira na cijenu u civilnim i vojnim žrtvama.
Rat je stajao oko 100 000 života, od kojih su 40% bili civili. U novembru 1995. u Daytonu, Ohio potpisan je mirovni sporazum koji je podijelio zemlju na dva podnacionalna entiteta, većinski srpski Republiku srpsku i bošnjačko-hrvatsku Federaciju BiH, kao zasebne administrativne jedinice sa svojim institucijama nadzirane Predsjedništvom na državnom nivou, Parlamentom i Vijećem ministara.
Navedene administrativne podjele značajne su stoga što je Dejtonskim sporazumom razriješen konflikt bez jasnog pobjednika, bez prebacivanja odgovornosti ili identifikacije krive strane, a sve ovo kako bi se ‘održao’ mir.
Taj ‘izjednačeni’ ishod bio je ujedno i pozivnica za ponovno ispisivanje pa čak i zataškivanje historije nauštrb činjenica o konfliktu i ratnim zločinima. Omogućio je pojedinim političkim vođama da godinama bljuju vitriol (često slično vitriolu koji je prethodio i pratio najstrašnije zločine u ratu) bez ikakvih naročitih posljedica.
Suđenja Međunarodnog suda za ratne zločine dokazala su da je Vojska bosanskih Srba, potpomognuta vlastima iz Beograda izvršila ciljano nad Bošnjacima, nominalno zbog njihove muslimanske vjere, najopakiji čin nasilja.
Danas, Srbijanski tvrdokorni nacijonalisti rutinski negiraju da je u Srebrenici jula 1995., kada je više od 8000 Bošnjaka pogubljeno za samo tri dana, počinjen genocid. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da ti događaji predstavljaju genocid.
Decenijama se odveć malo toga moglo učiniti kako bi se lokalni srpski nacijonalisti, uključujući i srpskog člana Predsjedništva BiH na javnim skupovima, pred novinarima pa čak i u regionalnim i međunarodnim izjavama spriječili u negiranju genocida u Srebrenici.
Sve se promijenilo prije dvije sedmice, kada je Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu – mirovni izaslanik kojeg podržava Vijeće za provedbu mira u zemlji kako bi nadzirao njenu poslijeratnu tranziciju te stupio u akciju onda kada se lokalni zakonodavci ne mogu nositi s gorućim ili osjetljivim pitanjima – odlučio upotrijebiti svoja nadnacionalna ovlaštenja zaobišavši institucije zemlje te donijeti zakon koji kažnjava poricanje genocida.
Iako je međunarodna zajednica gotovo univerzalno podržala zakon, srpski član tročlanog predsjedništva zemlje, Milorad Dodik, koji je genocid nazivao “dogovorenom tragedijom”, sugerišući čak da su neke od “navodnih” žrtava još uvijek žive , izabrao je instantnu provokaciju. Sazvao je improviziranu konferenciju za novinare, na kojoj je još pet puta javno izjavio da, zapravo, nije bilo genocida u Srebrenici.
Zatim se nekoliko dana kasnije, karakteristično za njegovu uobičajenu teatralnost pomiješanu s nacionalističkom razmetljivošću, nakon što je zakon stupio na snagu, dobrovoljno prijavio državnom tužilaštvu. Do sada protiv njega nije pokrenuta odgovarajuća istraga, jer se zakon ne primjenjuje retroaktivno. Od tada nije davao nikakve izjave koje krše zakon, no svi znaju da samo čeka svoje vrijeme.
Ipak, kada se Dodika pita o njegovom poricanju, gotovo zlokobno opravdanje za kojim on poseže dolazi u formi poteškog izvještaja od čitavih 1.000 i nešto stranica te, konkretno, identiteta njegovih ključnih autora.
Uspostavljanjem dviju “komisija za istinu” (po Dodikovom nalogu) 2019. godine, višedecenijska praksa negiranja genocida od strane političara bosanskih Srba – kako onih na vlasti tako i onih u opoziciji – pretvorila se u potpuni revizionizam. Prva je ispitivala nedaće Srba iz Sarajeva, a druga je pregledala događaje koji su se odvili u Srebrenici. Naravno, finansiranje ovih izvještaja dolazilo je od Republike Srpske.
Obje komisije predvodili su izraelski stručnjaci. Sarajevskom komisijom je predsjedavao Raphael Israeli, profesor emeritus islamske, kineske i bliskoistočne istorije na Hebrejskom univerzitetu.
Israelova bibliografija pokazuje uopćeno neprijateljstvo prema muslimanima. U jednom ranijem trenutku javnog sramoćenja, Israel je objavio knjigu u kojoj arapske građane Izraela naziva “petokolonašima” i “parazitima” koje treba “zatočiti” u logore, zbog čega ga je ADL osudio.
Njegove druge dvije, značajno prosrpske knjige, jedna o bosanskom ratu, a druga o Kosovu, krive nedostatak srpskog “samopouzdanja” za dopuštanje da njihova teritorija “padne u ruke muslimana” te kritikuju srpsko prihvatanje Dejtonskog sporazuma koji je razrijedio “srpski teritorijalni integritet”.
Srebreničku “komisiju” predvodio je Gideon Greif, ugledni naučnik Holokausta koji je radio u Jad Vašemu. Greif takođe ima prosrpsko stanovište: Beograd mu je, kao priznanje za njegov rad dodijelio nekoliko medalja, sarađivao je sa Vladom Srbije na postavljanju izložbe u UN-u o koncentracionom logoru Jasenovac, koji je identifikovao kao mjesto ” genocida nad srpskim narodom. “
Greif vidi jasne paralele između jevrejske i srpske istorije – narativ koji decenijama forsira srpska vlada: “Patnja Srba bila je strašna patnja … [jednog dana] nacije sveta će to prepoznati i pokazati empatiju i simpatiju za progonjeni srpski narod, čija je sudbina uveliko slična sudbini progonjenog jevrejskog naroda kroz mnoge generacije. “
No Greif nema ni priznanja ni naklonosti prema patnji Bošnjaka. Intervjuiran o komisiji za Javni servis Republike Srpske, RTRS, Greif je ponudio najjasniji mogući argument zašto su srpski revizionisti bili toliko oduševljeni njegovim učešćem:
“Ja sam Židov i znam šta znači genocid. Pripadam starom narodu koji je bio podvrgnut potpunom, genocidu u istoriji čovječanstva. Niko mi ne može reći šta je to genocid i ovaj događaj uopće nije bio genocid, “rekao je Greif. “I to smo dokazali.”
U poštenoj akademskoj učenosti, porijeklo ili etnička pripadnost autora velikog broja istraživanja potpuno je nebitna. Ipak, Greifov jevrejski identitet ključni je faktor, stoga da to ne bi neko propustio, Dodik i drugi mediji u Bosni i Hercegovini projekat nazivaju “Greifova komisija”. Pored Greifa, pojedini članovi komisije izgledaju kao da nisu izabrani isključivo na osnovu svoje akademske ili profesionalne sposobnosti.
Jedan od članova je bivši glasnogovornik FCA Srbija – ključne vladine kompanije koja proizvodi vozila za Fiat; drugi je srpski patolog koji je prethodno imao zadatak da pronađe mjesto ukopa nacističkog saradnika Draže Mihailovića. Iako je Greif povjesničar holokausta, komisija nema niti jednog stručnjaka za komparativne studije genocida.
Da možda imaju, ne bi koristili tako istaknute termine odmah prepoznatljive onima koji su kroz historiju proučavali sofisticirano poricanje ili propagandu. Puni naziv izvještaja je “Akademski izvještaj o stradanju svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. -1995.” – moj kurziv. Koristeći sintagmu “svi ljudi”, autori odmah zanemaruju distinktivno, ciljano klanje, mučenje i raseljavanje bošnjačke zajednice, bez obzira da li se to označava kao genocid ili ne.
U izvještaju se ističe da je njegov navodni cilj “jačanje povjerenja i tolerancije među narodima Bosne i Hercegovine”. Zatim se tvrdi da “pojednostavljena slika hladnokrvno planiranog ubistva do 10.000 muslimanskih muškaraca ne drži do detaljnih istraživanja i kritičke procjene”. Pozornica je postavljena: Ovdje se ne radi samo o definiciji genocida, već i o odlučnom nastojanju da se smanji broj ubijenih Bošnjaka.
I ti napori počinju na potpuno zavaravajućem stanovištu: 10.000 ljudi nikada nije brojka koja se koristi u odnosu na Srebrenicu. Uobičajeno je razumijevanje da je ubijeno 8.732 civila, uglavnom muškaraca i dječaka, ali i žena i maksumčadi. Izvještaj ima meta-razlog za ovu “inflaciju”: razlog zbog kojeg je tako teško saznati “istinu” je “prije nego što su dostupne bilo kakve čvrste informacije, Srebrenica je već postala … bošnjački osnivački mit”.
Time autori papagajski ponavljaju parole srpskih ultranacionalista koji kažu da Bošnjaci, koji se u izvještaju nazivaju uprošteno “muslimanima”, nisu zaprave postojali kao nacija prije genocida u Srebrenici.
Čak ni u jednom trenutku izvještaj – za koji Dodik u smijuriji od predstave “simetrije” izjavljuje da je “također loš za Republiku srpsku” jer ukazuje na zločine “nekoliko neodgovornih pojedinaca” – ne priznaje činjenicu da su Bošnjaci bili isključivo ciljani zbog svog vjerskog identiteta.
Dakle, koja je sveobuhvatna priča koju Greif predstavlja kako bi ‘objasnio’ rat u Bosni i njegova zlodjela? Jedan atletski pokušaj da se pokaže da su pravi gospodari zemlje Srbi – dok su istovremeno Srbi najznačajnije žrtve regiona.
U jednom od dva poglavlja izvještaja koje je napisao sam Greif, on se vraća u Osmansko carstvo. To se može učiniti čudno: na kraju krajeva, izvještaj ima za cilj ukidanje presuda Međunarodnog krivičnog suda o genocidu koje se nisu bavile povijesnim događajima prije 1990 -ih. Manje je čudno kada se to posmatra kao dio zajedničkih napora Srba da otuđe (postrane prim. prev.) Bošnjake, polažući isključivo pravo nad žrtvom.
Izvještaj vrlo detaljno objašnjava kako su Osmanlije islamizirale Podrinjsko područje, u kojem se nalazi Srebrenica, sa izdržljivim pravoslavnim kršćanima prisiljenim da odu (u stvari, Osmanlije nisu protjerali nemuslimansko stanovništvo, to je pak učinilo podstaknuto konvertiranje ili iseljavanje).
Jedini mogući značaj ove kvazi-historije jeste da se ovjekovječi srpsko nacionalističko uvjerenje kako je Srebrenica oblik historijske “pravde”, budući da su “Muslimani” uljezi na drevnoj srpskoj zemlji. (Ovo usput tačno odražava posao drugog člana jevrejske komisije, Rafaela Israela).
Zaista, jedna uobičajena figura kojom je devedesetih godina vrijeđano bošnjačko stanovništvo bila je zvati ih “Turcima”, prema njihovim navodnim (stranim, imperijalističkim) precima.
Kada je 11. jula 1995. ušao u Srebrenicu, Ratko Mladić je najavio kako je “došlo vrijeme da se osvete Turcima”. Prije samo sedam dana, reagirajući na dolazak novog visokog predstavnika UN -a u Bosnu i Hercegovinu, Dodik je bošnjačku “radost” zbog preuzimanja funkcije Christiana Schmidta ocijenio kao “patološku” i ponovo ih nazvao “konvertitima” koji su napustili svoju izvornu religiju.
Drugi povijesni period kojim se Greif koristi jeste Drugi svjetski rat, a posebno “nedovršena posla oko nacističkih hrvatskih logora smrti”. Greif je stručnjak za Jasenovac, zlokobni logor smrti vođen od strane nacističke marionetske države Nezavisne Države Hrvatske, u kojoj je brutalno ubijeno između 77.000-99.000 protivnika režima Srba, Jevreja, Roma, Hrvata i Bošnjaka.
Zašto se, opet, Greif tako opširno fokusirao na period koji je izvan historijskog djelokruga optužbi Međunarodnog krivičnog suda? Jedini logičan zaključak je njegova korisnost u evociranju povijesti kada su etnički Srbi bili žrtve. Ovdje izvještaj ponovo potvrđuje svoju političku ulogu – umanjivanje stradanja bošnjaka pozivanjem na nepravedno ‘nepriznati’ genocid nad Srbima – i njegovu povezanost s holokaustom.
Vlada Srbije posijala je isti narativ angažovanjem stručnjaka Michael-a Berenbaum-a, još jednog povjesničara holokausta i izvršnog urednika Nove enciklopedije Judaica kao producenta i savjetnika srpskog pretendenta na Oskara 2021. godine, “Dara iz Jasenovca”. Jezive scene filma imale su za cilj dokazati gledaocu da je genocidu u Srebrenici prethodio srpski genocid. Jutarnje TV emisije u Srbiji govorile su kako je film legitiman jer je pri projektu sarađivao “jevrejski stručnjak”.
Prije Berenbauma, Greif je bio popularan među srpskim nacionalistima i revizionistima zbog neprestanog napuhavanja broja srpskih žrtava u Jasenovcu. Umjesto općeprihvaćene procjene od približno 50.000, ili 60 posto žrtava logora, Greif tvrdi da je “najmanje 800.000” Srba stradalo, “na zaprepaštenje savjesnih povjesničara”, kako ističe nedavni prijekor komisije ovog izvještaja od strane Menachema Z. Rosensaft-a.
Još jedna figura koju je izvještaj potpuno prihvatio a koja je možda i najpopularnija među kvazi-intelektualcima, ali i ‘intelektualnom ljevicom’, je ona da je kriva Amerika. Prema ovoj teoriji, NATO i SAD namjerno su održavali umjetnu ideju o Bošnjacima kao nacionalnoj manjini, spram muslimana bez nacionalnih potraživanja, preuveličavši njihov “status žrtve” i dodijelivši im dijelove srbijanske djedovine za vlastitu podlu “geopolitičku korist”.
Da bi ovo potkrijepio, izvještaj nudi pobijanje pojedinačnih članaka iz The Guardian, The New York Times, The New Republic, The National Review i drugih u pogledu njihovog izvještavanja o Srebrenici, kao ‘dokaz’ o dirigovanoj međunarodnoj zavjeri demonizacije Srba . Ovo je priznanje neuspjeha: Uprkos najvećim naporima, izvještaj [AB3] nije uspio zakoračiti dalje od često prežvakanih izlaganja zavjerenika, opetovano im se vraćajući.
Krajnje je neugodno gledati izraelske i jevrejske likove koji tako rado pozajmljuju ne samo svoju stručnost, već i svoja imena i lica kako bi umanjili ratne zločine počinjene na evropskom tlu pola stoljeća nakon Holokausta. Ali, izbor Greifa i Israela od strane Dodika i njegovih saradnika bio je ciljan izbor: preventivno isključiti svaku kritiku izvještaja. Ako ‘predstavnici’ te progonjene zajednice kažu da u Srebrenici nije bilo genocida, ko ste vi da se protivite tome?
Očigledno je pitanje zašto su Greif i Israel sebi dopustili da budu iskorišteni na ovakav način i zašto su se uopće zamarali iščašenim, granično nekrofiličkim narativima osoba poput Dodika, političara koji je danas sigurno najveći raspirivač mržnje na Zapadnom Balkanu.
Nema sumnje da se “židovsko iskustvo” koristi kao srpsko ultranacionalističko mjerilo za legitimiziranje raširenih revizionističkih narativa. No, baš kao što srpski nacionalisti označavaju i slave “svoje” Jevreje, ne bi trebalo očekivati ni da će se svi akademici jevrejskog porijekla jednoglasno složiti oko toga da li treba ubijanje Bošnjaka definirati kao genocid. Pitanje je samo da li se ove debate vode dobornamjerno ili ne.
Na primjer, Srebrenica je potaknula živu, konstruktivnu raspravu o jedinstvenosti Holokausta kao jedinog evropskog genocida. Dobronamjerni stručnjaci za genocid, poput profesora studija holokausta Yehude Bauera, nikada nisu umanjili užas Srebrenice, ali se ne slažu s njenom oznakom genocida: “Mnogo veći broj žrtava u drugim situacijama nije smatran genocidom.”
Uprkos veselju srpskih ultranacionalista, ovo je još uvek u granicama iskrene debate. No ima izraelskih i jevrejskih stručnjaka koji ne oklijevaju nazvati Srebrenicu genocidom, poput Israela Charnyja, koji je na čelu Instituta za holokaust i genocid u Jeruzalemu i koji je napisao “Enciklopediju genocida”.
Ipak, nijanse akademskih sporova nisu od interesa za prosječnog poricatelja genocida na Balkanu. Privilegija je imati jevrejske stručnjake na svojoj strani, koji se po definiciji smatraju stručnjacima za patnju, što objašnjava proračunati filosemitizam među srpskim nacionalistima.
Srpski političari serijski su instrumentalizovali jevrejsku zajednicu i njenu patnju za vlastite ciljeve, a da zapravo nisu stali uz samu zajednicu.
Dodik, kao i drugi politički akteri u Bosni, šuti o činjenici da su bosanski Jevreji, baš kao i svi građani čiji identitet nije izričito definiran kao bošnjački, srpski ili hrvatski, građani drugog reda. On radije bučno priča o svom dobrom prijatelju i savjetniku Arieju Livneu, po kojem je u Banjoj Luci nazvan Jevrejski centar, kao dokaz njegove topline prema Jevrejima općenito.
Odvažnost korištenja pojedinih stručnjaka za „predstavljanje“ cijele zajednice kao rekvizita za opravdavanje zvjerstava, netrpeljivosti i iredentizma zaista je više nego neprihvatljiva. Od kada je komisija Republike Srpske objavila svoje rezultate, srpski nacionalisti formirali su refren: “Pa, ako Jevreji kažu da nije bio genocid, vi nemate uporišta.”
Predstojeća politička kriza u Bosni, koja ugrožava integritet zemlje u ime nacionalističkih narativa potpomognutih “komisijama za istinu”, će do općih izbora 2022. godine nažalost neizbježno ostvariti svoju daljnju manipulaciju i iskorištavanje Židova, jevrejske zajednice, povijesti i Holokausta kao šibe za pobjedu nad Bošnjacima i potvrde Srba.
Aleksandar Brezar je štampani, TV i radio novinar sa ranijim sjedištem u Briselu, trenutno uglavnom izvještava o jugoistočnoj Evropi. Twitter: @brezaleksandar
