Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje navodi da je Jezid ibn Ne'âme, rekao: ”U epidemiji kuge nastradala je i jedna djevojka, pa ju je, nakon smrti, u snu vidio njezin otac i upitao je: ‘Reci mi nešto o Ahiretu, kćeri?’ Ona mu je rekla: ‘Oče, došli smo u tešku situaciju: imamo znanje, ali ništa nismo u stanju uraditi. Allaha mi, jedno ili dvoje ‘subhanallah’ ili dva rekata namaza u knjizi mojih djela, draži su mi od čitavog dunjaluka, sa svim što je na njemu.”’
Ova djevojka je, uistinu, izgovorila krupne riječi: ”Sada, u zagrobnom životu, znamo tačno vrijednost svakog dobrog djela, ali nema više mogućnosti da se učini i jedno dobro djelo”, samo što mnogi od nas ne shvataju težinu ovih riječi.
Mi znamo da ako sto puta kažemo: ”Subhanallahi ve bi hamdihi”, grijesi će nam biti oprošteni, makar ih bilo kao morske pjene, a koliko dana i noći prođe, a da ni jednom ne izgovorimo ove riječi.
Znamo da dva rekata duha-namaza vrijede kao sadaka na svaki zglob u našem tijelu, a dan za danom prolazi a mi ih ne klanjamo.
Znamo da jedan dan dobrovoljnog posta u ime Allaha udaljava od džehennemske vatre sedamdeset harifa (sedamdeset godina hoda), a mi slabo prakticiramo dobrovoljni (nafila) post.
Znamo da onoga ko posjeti bolesnika prati sedamdeset hiljada meleka koji traže oprost od Allaha za njega, a mi svakodnevno propuštamo prilike da za nas istigfar čini sedamdeset hiljada meleka.
Znamo da je onaj ko se brine o hudovicama i jetimima, kao onaj ko se bori na Allahovom putu, i kao onaj koji danju posti, i kao onaj koji cijelu noć provodi u ibadetu, a mi često zaboravljamo na ovaj veličanstveni ibadet i dobro djelo.
Znamo da će onaj ko prouči jedan harf iz Kur'ana imati dobro djelo i nagradu od deset sevaba, a malo se družimo s Kur'anom.
Znamo da je čast vjernika u noćnom namazu, te da prve generacije muslimana nisu zanemarivale noćni namaz, uprkos njihovoj zauzetosti svakodnevnim poslovima, traženjem nauke, da'vom i džihadom na Allahovom putu, a mi zanemarujemo noćni namaz iako su nam uvjeti života neuporedivo bolji od njihovih.
Znamo da će rodbinska veza biti s jedne, a ispunjavanje emaneta, s druge strane Sirat-ćuprije, i da onaj ko ne bude održavao rodbinske veze i ne bude izvršavao povjereni emanet, neće moći preći preko Sirat-ćuprije, a mi se ne trudimo da čuvamo rodbinske veze i ne brinemo se o povjerenim emanetima.
Znamo da je čak i osmijeh u lice brata muslimana sadaka, ali mi, ne samo da ne udjeljujemo tu ”sadaku”, već okrećemo glave jedni od drugih i ne selamimo se.
Znamo da će, ako pokrijemo sramotu muslimanu, Allah pokriti naše sramote na Sudnjem danu, a mi se radujemo posrnuću i sramoti drugog muslimana, i jedva čekamo da to prenesemo i razglasimo.
Znamo da je ogovaranje smrtni grijeh koji je ogavan kao što je ogavno jedenje meso mrtvog brata, ali i pored toga, na našoj ”sofri” su redovno ”meso” i čast naše braće i sestara.
Znamo da se svakim udisajem i izdisajem približavamo neizbježnom trenutku smrti i odlaska sa dunjaluka, a mi se i dalje igramo i zabavljamo, i uzalud tratimo vrijeme i život.
Znamo da nas čeka proživljenje i Sudnji dan, a mi se za taj trenutak ne pripremamo.
Stoga, promijenimo naš odnos prema životu i činimo što više dobra djela (ne potcjenjujmo ni jedno dobro djelo), da ne bismo govorili: ”Znali smo, ali nismo radili”, onda kad ne bude nikakve mogućnosti da se rade dobra djela i da se stanje popravi.
