Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Većina ljudi žudi za popularnošću, slavom i ugledom na ovome svijetu. Mi želimo da se čuje za nas, želimo da budemo posebni, istaknuti i drugačiji među našim prijateljima, rodbinom i u društvu općenito. Želimo da se u nas upire prstom na svakom mjestu i to nas silno raduje. Čovjek osjeća da ga neki unutrašnji nagon tjera da voli da se ističe i bude popularan, i u toj situaciji on se nalazi pred dvije mogućnosti: ili će nahraniti taj unutrašnji poriv i biti prividno sretan, biti od onih koji žude za trenutkom popuparnosti i dunjalučke slave i koji svoja djela stavljaju isključivo pod lupu ljudi oko sebe, ili će ukrotiti svoju dušu i uskratiti joj ono što će mu donijeti razočaranje i bolno kajanje.
Naravno, mi ne želimo kazati da je pokuđeno biti izvrstan, poseban i poznat po dobrim djelima, već želimo skrenuti pažnju na to da kao vjernici moramo biti protiv niskih poriva duše i ne smije nam biti cilj da činimo dobra djela i postižemo uspjehe kako bi bili hvaljeni i popularni na dunjaluku, jer će nam tako propasti dobra djela, a popularnost će brzo proći, pa bismo mogli izgubiti i dunjaluk i Ahiret.
Najbolje generacije muslimana vodile su pravu borbu protiv ovog negativnog svojstva ljudske duše, strahujući da im zbog toga ne propadnu dobra djela i da ih to ne udalji od Allahove milosti, o čemu svjedoče mnogobrojni primjeri koji su zabilježeni u djelima islamskih učenjaka.
Habib ibn Ebi Sabit prenosi da je Abdullah ibn Mes'ud izašao iz svoje kuće, a za njim je krenula skupina ljudi, pa ih je on upitao: ”Imate li kakvu potrebu?” Rekli su: ‘Nemamo, ali želimo da te pratimo.” On im jer rekao: ”Vratite se jer je to poniženje za vas, a iskušenje (fitna) za mene.”
A Haris ibn Suvejd prenosi da je Abdullah ibn Mes'ud jednom prilikom rekao: ”Da znate ono što ja znam o sebi, posuli bi mi prašinu po glavi.”
Neki čovjek je rekao Abdullahu ibn Omeru, r.a.: ”O najbolji čovječe!”, pa mu je Abdullah ibn Omer rekao: ”Nisam ja najbolji čovjek, niti sam sin najboljeg čovjeka, već sam samo jedan od Allahovih robova, nadam se Njegovoj milosti i strahujem od Njegove kazne, a vi izgleda nećete ostaviti čovjeka dok ga ne uništite.”
Upitan je Isa ibn Verdan: ”Šta je vrhunac tvoje čežnje na dunjaluku?” Odgovorio je: ”Želio bih da mi se otvore grudi pa da pogledam u svoje srce pa da vidim šta je Kur'an sa njim uradio (tj. kakav je utjecaj Kur'ana ostavio na moje srce).”
Kada su se prvi put sreli imam Malik i njegov učenik imam Šafija, imam Malik mu je rekao: ”Ja vidim da je Allah obasjao tvoje srce svjetlom (nurom), pa ga ne gasi grijesima.”
Prenosi se da je Fudajl ibn Ijad govorio: ”Čovječe, ti si griješnik a misliš da si dobročinitelj, ti si neznalica a umišljaš da si učen, ti si škrtica a misliš da si darežljiv i plemenit. Tvoj rok je kratak a nada duga, ti si zulumćar a tvrdiš da da si obespravljen (mazlum), jedeš haram imetak a misliš da si pobožan, griješnik si a vjeruješ da si pošten i čestit, tragaš za znanjem zbog dunjaluka a tvrdiš da tragaš za znanjem u ime Allaha.”
Stoga, neprestalno moramo preispitivati sebe da li naše duše žude za popularnošću i dunjalučkom slavom, pa ako otkrijemo da je tako, onda se moramo sjetiti Allahove uzvišenosti i svemoći i toga da je naš cilj Allahovo zadovoljstvo, a ne prolazno i kratkotrajno zadovoljstvo ljudi.
Ne smijemo dozvoliti sebi da budemo poput neznalica koji nisu spoznali Allaha, a samim tim ni suštinu postojanja i života na ovome svijetu, za koje Allah u Kur'an kaže: ”Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovome svijetu, a prema onome svijetu su ravnodušni.” (Er-Rum, 7.)
Prenosi se da je Abdullah ibn Mes'ud, upozoravajući ljude na suštinu dunjalučkog života, govorio:
”Ljudski život na dunjaluku je kratak, njegova djela su zapisana i sačuvana, a smrt dolazi iznenada. Ko sije dobro, požnjet će ono što želi, a ko sije zlo, požnjet će kajanje. Kome je dato dobro, pa to dobro je od Allaha, ko je sačuvan zla, pa Allah ga je sačuvao. Bogobojazni su uglednici, učenjaci su predvodnici a druženje sa njima je dodatna blagodat.”
