Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedno od Allahovih lijepih imena koje se spominje u Kur'anu je i El-Karib – Onaj Koji je blizu. Allahovo ime El-Karib spomenuto je tri puta u Kur'anu.
Šejh Es-Sa'di, rekao je: ”El-Karib je Onaj Koji je blizu, a ta blizina može biti opća i posebna. Opća blizina podrazumijeva da je Allah blizu Svojim znanjem, da On sve vidi i sve čuje, i On je bliži čovjeku od vratne žile kucavice. Posebna blizina odnosi se na one koji Mu iskreno ibadet čine, koji samo od Njega traže, koji Ga u svojim dovama dozivaju, a to je blizina koja podrazumijeva i zahtijeva ljubav, pomoć i podršku u svakoj situaciji i u svakom pokretu. Također, ta blizina podrazumijeva uslišavanje dove i nagrađivanje za dobra djela. Zbog toga je uz Allahovo lijepo ime El-Karib spomenuto i Njegovo ime El-Mudžib – Onaj Koji uslišava dove. Suštinu ove Allahove blizine i bliskosti mi ne možemo dokučiti, već možemo dokučiti i vidjeti tragove Allahove dobrostivosti prema Njegovim iskrenim i pobožnim robovima, pomoć koju im pruža, uputu koju im daje i učvršćivanje na putu istine, a također od tragova Allahove dobrostivosti je uslišavanje dove onih koji Ga skrušeno mole i nagrađivanje pobožnih ljudi.” (Es-Sa'di, Tejsirul-Kerimur-Rahman fi tefsiri kelamil-Mennan, V/630.)
Allahova blizina znači blizinu znanja i moći, odnosno svemoći. Allah je Svojim znanjem bliži Svome robu od srca u njegovim grudima, na šta aludira ajet:”O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kada od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.” (El-Enfal, 24.)
To je snažan opis Allahove blizine Njegovim robovima i upozorenje da Allah poznaje skrivena stanja i tajne srca na koja zaboravlja čovjek kao vlasnik tog srca, kao i podsticaj svima nama da požurimo sa čišćenjem srca prije nego nas Melek smrti iznenadi. Kada čovjek spozna i shvati da ga Allahovo sveznanje i Njegova svemoć obuhvataju, teško će se osmjeliti da čini grijeh. Rečeno je da je najbolji i najjači iman kod onoga ko zna da je Allah uvijek sa njim. Uzvišeni Allah, objavio je u Kur'anu: ”On je s vama gdje god bili, i sve što radite Allah vidi.” (El-Hadid, 4.)
On je sa vjernicima Svojom zaštitom, čuvanjem, pomoći, podrškom i uputom, i onda nije čudo da je najveći stepen vjerovanja ihsan, a ihsan je, kako dolazi u hadisu: ”Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.” (Muslim)
Svijest i uvjerenje da je Allah uvijek sa tobom je naveća nada, najveća sigurnost i garancija vjerniku. To je i najveći uzrok straha od Allaha, ali i smirenosti i sigurnosti.
Kada su Izraelćani rekli Musau, a.s.: ”Stiće će nas faraon i njegova vojska”, Musa, a.s., im je odgovorio: “Neće!” – reče on – “Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati.” (Eš-Šu'ara’, 62.)
Po ljudskim mjerilima za njih zaista nije bilo nade, jer im je faraon sa mnogobrojnom vojskom bio za petama, a more pred njima, i kuda da se bježi i kako da se spase?
Ali, Onaj koji je El-Karib, kaže im: ”Nema ni jednog Moga roba koji se pouzda samo u Mene, a Ja to znam na osnovu njegovog nijeta, i kad bi se nebesa i oni na njima okrenuli protiv njega, da mu neću dati izlaz, a nema ni jednog Moga roba koji se osloni na neko stvorenje, a da mu neću presjeći veze ili uzroke sa nebesima, tj. sa nafakom i onim čemu se nada.”
Onaj ko zna da je Allah blizu, zna da će ga pomoći i on se u ime Allaha ne boji ničijeg prijekora
Kada je Hasan el-Basri izvršio svoju ulemansku zadaću i govorio o zulumu vladara, čuo je to Hadžadž ibn Jusuf, pa se žestoko naljutio i obećao je da će ga ubiti. Rekao je onima oko sebe: ”Kukavice, Allaha mi, poprskat ću vas njegovom krvlju!” Naredio je da mu ga dovedu i kada je Hasan el-Basri ušao kod Hadžadža, stao je i pomjerio je usne (jer je znao da je Allah blizu), i u tom trenutku Hadžadž je promijenio odluku, prišao mu je i rekao: ”Dobro nam došao! Ti si predvodnik učenih.” Zatim je tražio da Hasan el-Basri sjedne pored njega, pa ga je pitao neka pitanja i ugostio ga kao najdražeg gosta. Kasnije je jedan od stražara ispratio Hasana i rekao mu: ”Hadžadž je učinio ono što nije planirao. Šta si učio i koju dovu si uputio Allahu?” Rekao je: ”Učio sam: ‘O Ti čiju bliskost osjećam u samoći, Koji si moje utočište u nevolji, učini da Hadžadžova osveta bude spasonosna za mene, kao što je vatra bila hladna i spasonosna za Ibrahima, a.s.!”’
Allah je blizu i iskrene dove On prima
Allah je u Kur'anu objavio: ”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu.” (El-Bekara, 186.)
Komentirajući ovaj ajet, šejh Es-Sa'di, rekao je: ”Spominjanje Allahovog imena El-Mudžib uz ime El-Karib jasno je samo po sebi, jer je jedan od znakova blizine uslišavanje dove i odazivanje onima koji Ga dozivaju, te nagrađivanje pobožnih i iskrenih vjernika. On se odaziva (u općem smislu), svima koji Ga dozivaju ma ko oni bili, ma gdje bili, ma u kakvom stanju bili, ali je Allah i Onaj Koji se odaziva posebnim odazivanjem onima koji Ga dozivaju, onima koji su potlačeni i kojima se zulum čini, onima koji su izgubili svaku nadu u stvorenja i kod kojih se, zbog toga, nada i pouzdanje u Allaha još više povećalo.” (Es-Sa'di, Tejsirul-Kerimur-Rahman, I/949.)
U tom smislu je zanimljiva i poučna priča, odnosno događaj iz života šejha Ali el-Tantavija. Naime, on je ispričao sljedeće: ”Pozvat sam, zajedno sa ostalom bližom rodbinom, na sijelo i večeru kod najstarijeg i najuglednijeg člana naše porodice, dr. Tahira el-Tantavija. Odazvao sam se tom pozivu, ali nakon pola sata osjetio sam neopisivu tjeskobu u grudima i kao da me nešto zvalo da izađem i napustim sijelo. Tražio sam dozvolu da napustim sijelo, pa su se svi čudili zašto to radim, a porodica se tek okupila. Dobio sam mnoštvo kritika i osuda, jer sam pokvario sijelo i sastanak rodbine, ali ja sam morao ići, a nisam znao zašto. Kad sam izašao iz Tahirove kuće naišao je tramvaj koji je bio prazan. Htio sam ući, ali me je neka snažna ruka sprječavala i udaljavala od tramvaja. Krenuo sam pješke, ali ni sâm ne znam kuda. Noć je bila tiha, a ulica pusta. Odjednom sam sreo jednu ženu koja je jedno dijete nosila u naručju, a drugo je vodila za ruku. Plakala je i grcala u suzama učeći dovu tako tiho da nisam mogao čuti šta izgovara. Prišao sam i upitao: ‘Sestro, šta je s tobom?’
Ona je pobjegla od mene, misleći da ću joj napasti na čast, ali kad me je pogledala i vidjela da sam star, otkrila mi je svoj problem i svoju nevolju. Iz njezine priče saznao sam da je iz Halepa i da joj muž radi kao službenik u Damasku. Muž ju je istjerao iz kuće i ona ne zna kuda da ide. Nema nikoga osim dajdže, ali ne može doći do njega. Rekao sam joj: ‘Ja ću te odvesti dajdži, a sutra odmah idi u sudnicu i iznesi svoj problem pred sudijom i podigni optužnicu protiv muža.’ Tada je ona još više počela plakati, pa je kroz suze rekla: ‘Kako da ja dođem do sudije, ja sam siromašna i nepoznata žena, sudija ne prima ovakve, niti će me saslušati.’ Ja sam u to vrijeme obavljao dužnost sudije u Damasku, pa sam joj rekao: ‘Allah je uslišao tvoju dovu, jer si ti ona kojoj je zulum učinjen, a između dove mazluma i Allaha nema zastora. Ja sam sudija u Damasku i mene je Allah izveo iz kuće moga rođaka da bi te sreo i, ako Bog da, pomogao ti da riješiš svoj problem. Evo ti moja vizit-karta i sutra dođi u sud i potraži me.”’
Svojstvo El-Kariba je da se, onome ko Mu se približi za pedalj, On njemu približi za lakat, a ko Mu se približi za lakat, On se njemu približi za hvat, ko Mu dođe idući, On njemu ide u susret žureći. Jer, On je El-Karib, pa da li od Njega može biti daleko osim onaj ko se svjesno i namjerno udaljava i ko je pravi stradalnik.
Allahovo ime El-Mudžib je u znaku nade, smirenosti, radosti, ono samo po sebi podstiče vjernike na ibadet, a pogotovo na ibadet dove.
”Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se”, ovako se završava 61. ajet sure Hud.
Riječ ”istedžebna” – ”odazvasmo se”, ponavlja se mnogo puta u Kur'anu, jer, Allah nas je podučio kako ćemo Mu dovu upućivati, da bi nam je uslišao. Da nam ne želi uslišati dovu, ne bi nam omogućio da se naši jezici pokrenu i izgovaraju dove.
Jedan pobožnjak je govorio: ”Ja se mnogo više bojim da mi ne bude uskraćena mogućnost upućivanja dove, nego što se bojim da moja dova neće biti uslišana.”
Kome budu otvorena vrata dove, otvorena su mu vrata rahmeta
U predaji dolazi: ”Kome budu otvorena vrata dove, otvorena su mu vrata rahmeta.”
El-Mudžib nije odredio i ograničio vrijeme dove, već je rekao: ”Kada zatražite od Mene, Ja ću vam se odazvati.” Da je to ograničeno, onda bi ljudima bilo otežano, ali je Allah El-Mudžib, i olakšao je traženje od Njega.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Dova je ibadet”. Čovjek ponekad klanja namaz, ali ne osjeća da istinski robuje Allahu, posti, ali na trenutke može da izgubi osjećaj da je u ibadetu, ali kad digne ruke u dovi, teško je i skoro nemoguće da nije svjestan i da ne osjeća da je u tom trenutku u ibadetu.
A kada podigneš ruke u dovi, ti tada potvrđuješ i ostala Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, potvrđuješ da je On Svemogući Gospodar, da je u Njegovoj ruci sva vlast i moć, da On sve čuje i sve vidi, i ti si ubijeđen u sva Allahova lijepa imena.
Nakon dove vjernik osjeća rahatluk i sigurnost. Srce i um su smireni i sigurni da si se obratio i tražio od Svemogućeg, Koji je blizu i Koji uslišava dove.
Zanimljivo je da se u Kur'anu uslišavanje dove uglavnom spominje uz dove u kojima se, po ljudskim mjerilima i shvatanjima, traži nemoguće.
Ibrahim, a.s., bio je sâm u mekanskoj pustinji, ali je on učio ovu dovu: ”A kada je Ibrahim zamolio: ‘Gosodaru moj, učini ovo mjesto sigurnim gradom, a snabdij plodovima stanovnike njegove, one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!’ – On je rekao: ‘Onome koji ne bude vjerovao dat ću da neko vrijeme uživa, a onda ću ga prisiliti da uđe u paklenu vatru, a grozno će ona prebivalište biti!”‘ (El-Bekara, 126.)
Ibrahim, a.s., nije mogao ni zamisliti da će to mjesto posjećivati milioni ljudi sa svih strana svijeta, u svako doba godine, kako bi činili tavaf oko Kabe i klanjali namaz.
Slično je bilo i sa Zekerijaom, a.s., koji je bio ostario i oronuo, a žena mu je bila nerotkinja, ali je on, i pored toga, učio sljedeću dovu: ”Kazivanje o milosti Gospodara tvoga prema robu Njegovu Zekerijjau, kada je on Gospodara svoga tiho zovnuo, i rekao: ‘Gospodaru moj, kosti su mi oronule i glava osijedjela, a nikada nisam, kad sam Ti, Gospodaru moj, molbu uputio, nesretan ostao.”’ (Merjem, 2.-4.)
A odmah nakon njegove dove, dolazi: ”I Mi mu se odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjāa mu poklonismo.” (El-Enbija’, 90.)
Ono što posebno moramo imati na umu jeste da je dova ibadet, svejedno bila uslišana ili ne. Uzvišeni Allah, objavio je: ”Gospodar vaš je rekao: ‘Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odzavati.”’ (El-Mu'min, 60.) Dakle, tvoje je da izvršiš naredbu, da uputiš dovu, a Allahovo je da usliša dovu. Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Nema ništa bolje i plemenitije kod Allaha od dove.” (Tirmizi, Ibn Madže, Hakim)
U drugoj predaji dolazi: ”Ko ne traži od Allaha, On se rasrdi na njega.” (Trimizi)
Ne požuruj sa uslišavanjem dove
Brate i sestro, znaj da kada upućuješ dovu da ti tada komuniciraš direktno sa Allahom, sa Svemogućim Stvoriteljem, sa Onim Koji stvara i rastvara, sa Onim čije riznice se nikada neće isprazniti, pa budi ubijeđen da će ti Allah uslišati dovu, samo ne požuruj sa uslišavanjem.
Prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Neprestano će se dova uslišavati, osim ako čovjek u dovi ne traži ono što je grijeh ili kidanje rodbinske veze, sve dok čovjek ne požuruje.” Upitali su: ”Allahov Poslaniče, šta znači požurivanje?” Odgovorio je: ”Kada čovjek kaže: ‘Dovio sam i dovio, ali mi dova nije uslišana.’ I onda se razočara i ostavi dovu.” (Muslim)
Govoreći o onome ko upućuje dove, ali osjeća da mu dove nisu uslišane, Ibnul-Kajjim, veli: ”Njegov primjer je kao primjer djeteta koje je napravilo neki problem u kući, pa se majka na njega naljutila i istjerala ga iz kuće. Dijete je stalno kucalo na vrata da mu majka otvori. Dozivalo je majku, a ona mu se nije odazivala. I gdje je izlaz? Nije izlaz da odeš od kuće, da napustiš majku, da je zaboraviš. Ne! To je propast. Izlaz je u tome da ustraješ u dozivanju majke, da zaplačeš od tuge što te izbacila iz kuće, da ustraješ u kucanju na ta vrata iza kojih je tvoja majka čije srce se slama dok sluša tvoj glas koji je ponizno doziva i moli. A mi znamo da je Allah milostiviji prema Svome robu nego majka prema svome djetetu.”
Skrušenost i poniznost u dovi
Abdullah ibn Omer je govorio: ”Ja znam kad će mi dova biti uslišana.” Upitali su: ”A kako znaš?” Odgovorio je: ”Kad je srce skrušeno a tijelo uznemireno i kad suza iz oka poteče u toku dove, to je trenutak primanja dove.”
Ahmed ibn Hanbel je upitao skupinu ljudi koji su slušali njegovo predavanje: ”Znate li čija dova je primljena?” ”Čija”, upitali su, a on je odgovorio: ”Jeste li vidjeli čovjeka usred mora, lađa mu se prevrnula a on se zakačio za jednu dasku očekujući smrt, a morski valovi ga zapljuskuju sa svih strana, pa on u tom trenutku, kaže: ‘Ja Rabb, Ja Rabb!’ Ako budete dovili iskreno i skrušeno kao taj čovjek, dova će vam biti uslišana.”
Čovjek je najbliži Allahu dok je na sedždi
Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ”Čovjek je najbliži Allahu kad je na sedždi, pa mnogo učite dove dok ste na sedždi.” (Muslim)
Ovaj hadis je podsticaj vjernicima da mnogo upućuju dove Allahu i traže od njega bez obzira o kakvoj potrebi se radilo, i da to čine na sedždi. Jer, ti si tada najbliži Allahu, to je stanje i prilika da ti dova bude uslišana, pa iskoristi tu priliku. Posebno trebamo iskoristiti vrijeme mubarek ramazana i klanjati što više nafila, pogotovo nafila noćnog namaza, i što duže ostajati na sedždi i učiti dove.
Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ”Allah je najbliži Svome robu u zadnjoj trećini noći, pa ako možeš onda budi od onih koji spominju Allaha u tom trenutku.” (Tirmizi, Nesai i Hakim)
Ebu Musa el-Eš'ari prenosi: ”Allahov Poslanik, s.a.v.s., slušao je moje učenje Kur'ana u toku noći, pa mi je ujutro rekao: ‘Slušao sam sinoć tvoje učenje Kur'ana, tebi je dat lijep glas poput Davudovog, a.s., glasa.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da sam znao da me slušaš, uljepšao bih svoje učenje.”’ (Ibn Hibban)
Dakle, da je znao da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., blizu njega, uljepšao bi svoje učenje, pa kako tek vjernik treba da uljepša svoje učenje kada zna da je u zadnjoj trećini noći najbliži Allahu i da ga sluša Onaj Koji je objavio Kur'an.
Osjećaj Allahove blizine ulijeva neopisivu smirenost u srca vjernika, stoga nije čudo što su muslimani iz prvih generacija pisali svojim prijateljima: ”Ako je Allah sa tobom, pa čega se bojiš, a ako je Allah protiv tebe, pa čemu se nadaš?”
