Bogobojaznost je najbolja opskrba

506

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah u Kur'anu je objavio: ”I nastojte da zaslužite oprost Gospodara svoga i Džennet prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.”  (Ali Imran, 133-134.) Bogobojaznost (et-takva) je temeljno svojstvo vjerovanja (imana) i ono je, zapravo, suština vjere. Potvrđuje to i činjenica da je Muhammed s.a.v.s., svojim ashabima, a samim time i ostalim muslimanima, često oporučivao bogobjaznost, kao što dolazi u predaji od Ebu Zerra r.a. o deset oporuka (vasijeta) koje mu je ostavio Poslanik s.a.v.s. Naime, prenosi se od Ebu Zerra r.a. da je on putovao sa Poslanikom s.a.v.s., pa mu je rekao: ”Allahov Poslaniče, oporuči mi.” Poslanik s.a.v.s., rekao mu je: ”Ebu Zerre, oporučujem ti bogobojaznost, jer je to glavnica tvoga imetka ….” (Ibn Hiban)

Poslanik s.a.v.s., govorio je: ”Ko se Allaha boji, on će dostojanstveno živjeti i hodat će zemljom sigurno.” Dakle, bogobojaznost je glavnica imetka i najbolja opskrba, kao što dolazi u ajetu: ”A najbolja opskrba je bogobojaznost.” (El-Bekare, 197.) Stoga je iznimno važno poznavati svojstva bogobojaznih kako bismo mogli pratiti naše imansko stanje i znati da li mi, uistinu, možemo ponijeti taj epitet koji Allah voli i koji donosi svako dobro. U ajetima iz sure Ali Imran, koje smo citirali na početku teksta, spomenuta su svojstva bogobojaznih i o njima će biti riječi u ovom tekstu.

Prvo svojstvo bogobojaznih jeste da oni: ”i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju.” To znači da bogobojazni vladaju i upravljaju svojim prohtijevima i željama duše, a jedan od najvažnijih prohtijeva je ljubav prema imetku. I ukoliko je vjernik spreman da se lahko odvoji od imetka i da ga izdašno dijeli, to je siguran znak bogobojaznosti.

Što više udjeljuješ na Allahovom putu, sve se više približavaš istinskom značenju riječi ”et-takva” – bogobojaznost. Što više škrtariš i gomilaš imetak i uskraćuješ ga potrebnima, ti si sve dalje od istinskog značenja bogobojaznosti. A što se više povećava bogobojaznost, povećava se i šansa za primanje dobrih djela. I obrnuto, što se više smanjuje bogobojaznost, sve su manja šanse da dobra djela budu primljena kod Allaha, jer, Allah prima samo od bogobojaznih.

Drugo svojstvo bogobojaznih odnosi se na savladavanje svoga nefsa, svoje duše. U citiranim ajetima spomenuta su tri stepena savladavanja nefsa: savladavanje u srdžbi, opraštanje i dobročinstvo.

Što se tiče savladavanja u srdžbi i opraštanja ljudima, to ne znači da se čovjek vjernik nikako ne ljuti i ne srdi, jer je to nemoguće, već da se kod nas ne osjete negativne posljedice srdžbe. Onaj ko to uspije on je bogobojazan i njegova djela će biti primljena.

Razmislimo o sljedećim primjerima savladavanja u srdžbi, opraštanja ljudima i dobročinstva.

Naime, nakon podjele ratnog plijena poslije Bitke na Hunejnu, jedan čovjek je rekao Muhammedu s.a.v.s.: ”Ovo je nepravedna podjela i ovom podjelom se ne želi Allahovo lice.” Muhammed s.a.v.s. se toliko naljutio na te riječi da mu je lice potpuno pocrvenjelo, ali nije dozvolio da se njegova srdžba ispolji na negativan način, već je zašutio na nekoliko trenutaka, a onda rekao: ”Teško tebi! Ako ja nisam pravedan, pa ko je onda?! Neka se Allah smiluje mom bratu Musau a.s., on je bio gore uznemiravan, pa je strpljivo podnosio uznemiravanja.”

Zatim, Poslanik s.a.v.s. kao vođa države u Medini ide ulicom sa Enesom ibn Malikom. Na njemu je ogrtač od grubog sukna i u jednom trenutku prilazi mu neki beduin i sa leđa ga hvata za ogrtač, toliko snažno da mu je ostao trag ogrtača na vratu, a zatim je uzviknuo: ”Muhammede, udijeli mi iz Allahovog, a ne iz tvog, imetka!” Zamislimo sebe u takvoj situaciji, šta bismo uradili i kako bismo postupili?! A kako je postupio Muhammed s.a.v.s.? On se okrenuo prema beduinu, nasmijao se i onda naredio ashabima da mu dadnu iz državne blagajne ono što traži.

A sada zamislimo da živimo u takvom društvu u kojem muslimani i muslimanke vladaju i upravljaju svojim imetkom i svojim nefsom, a ne obrnuto, u kojem bogataši dijele imetak siromašnim i potrebnim, želeći time samo Allahovo zadovoljstvo, u kojem muslimani i muslimanke opraštaju jedni drugima i na uvrede ne odgovaraju mnogostruko većim uvredama. Vrlo brzo bi u takvom društvu nestalo ogromnih socijalnih razlika, nestalo bi puke sirotinje, vladala bi sloga, solidarnost i dobročinstvo među ljudima, a samim tim, nestalo bi zavidnosti, spletkarenja, ogovaranja, mržnje, nelojalne konkurencije i sl. Kako bi to samo sretan i prosperitetan život bio!

Zato se okitimo bogobojaznošću ako želimo sretan život na dunjaluku i na Ahiretu. Jer, bogobojaznost je uzrok sveopćeg uspjeha, uzrok spuštanja Allahove milosti, uzrok izlaza iz kriza i povećanja opskrbe i nafake.

Spominje se da je među Benu Izraelćanima živio izrazito pobožan bračni par, pa je Allah objavio poslaniku koji je tada djelovao među Benu Izraelćanima da ih obavijesti da će pola života proživjeti u bogatstvu, a pola u siromaštvu, pa neka izaberu koji dio života žele biti bogati, u mladosti ili u starosti, i Allah će im to omogućiti zbog njihove pobožnosti.

Čovjek je izabrao bogatstvo u starosti da ga stijecanje imetka ne bi odvratilo od intenzivnog ibadeta pred kraj života. Međutim, njegova supruga izrazila je želju da budu bogati dok su mladi, jer će ih to učiniti neovisnim i pomoći će im da se posvete ibadetu, a u starosti čovjeku ionako ne dolikuje ništa osim skromnost, pobožnost i pripremanje za susret sa Allahom.

Onda je Allah objavio tom poslaniku da im kaže: ”Pošto ste dali prednost pokornosti Allahu i bogobojaznosti nad dunjalukom, Ja sam odredio da cijeli život provedete u bogatstvu i da tako dobijete i dunjaluk i Ahiret.”

Bogobojaznost je uzrok opraštanja grijeha i uslišavanja dova.

Prenosi se od jednog pobožnjaka da je u njegovo vrijeme živio kovač koji je u rukama nosio vatru, ali mu ona ništa nije naškodila. Kada ga je pobožnjak pitao za tajnu te njegove sposobnosti, odgovorio je: ”U mom komšiluku živjela je izrazito lijepa djevojka u koju sam se bio zaljubio, ali se ona nije htjela udati za mene, niti sam je, na bilo koji način, mogao obljubiti, zbog njene bogobojaznosti i pobožnosti. Jedne godine je zavladala suša i glad i ona je došla kod mene da traži hranu. Ja sam rekao da ću joj dati šta god želi ako će sa mnom počiniti blud. Ona je to glatko odbila. Dolazila je tako nekoliko dana, a kada je četvrti dan došla i kada sam iznio hranu pred nju, ona je plačući upitala: ”Da li mi daješ hranu samo u ime Allaha?” U tom trenutku osjetio sam strah od Allaha i sam sebi sam govorio: ”Ova djevojka uporno bježi od grijeha, a ja je neprestano navodim na grijeh i ucjenjujem. Allahu moj, kajem Ti se! Oprosti mi moje grijehe!” Onda sam se okrenuo prema djevojci i rekao: ”Slobodno jedi i ne boj se. Donio sam ti hranu u ime Allaha, a ne da bih te ucijenio grijehom.” Onda je ona podigla ruke prema nebu i učila dovu: ”Allahu dragi, ako je iskren, zabrani ga vatri na dunjaluku i na Ahiretu.” Eto, izgleda da je Allah uslišao njenu dovu.”

Muhammed s.a.v.s., rekao je: ”Ko bude u prilici da počini grijeh sa ženom ili djevojkom koja mu je zabranjena, pa to izbjegne samo zbog straha od Allaha, Allah će ga učiniti sigurnim na Danu najvećeg straha, zabranit će ga džehennemskoj vatri i uvest će ga u Džennet.”

Allahu dragi, podari nam bogobojaznost koja će biti uzrok naše sreće na dunjaluku, uzrok našeg spasa od vatre i našeg ulaska u Džennet. Amin!