Da li je za Arape završen Prvi svjetski rat?

1093

Piše: Abdullah Nasup

Jučer su svjetski lideri u Parizu proslavili stotu godišnjicu završetka Prvog svjetskog rata. Dokumet o kapitulaciji koji je Njemačka potpisala bio je voma nepravedan prema njemačkom narodu, što je doprinijelio da se 1933. godine nacisti domognu vlasti i kasnije izazovu Drugi svjetski rat u želji da se osvete i promijene odnos snaga među svjetskim silama.

Završetak Prvog svjetskog rata za arapski svijet je označio kraj osmanske vlasti i početak okupacije od strane dvije kolonijalne sile, Britanije i Francuske, koje su se dogovorile o podjeli Bliskog istoka u sporazumu potpisanom 1922. godine, koji je poznat kao Sykes–Picotov sporazum. Ovaj sporazum je bio priprema za uspostavljasnje cionističke države Izrael.

Britanski i francuski političari onog doba ponašali su se poput drevnih imperijalista, ne obazirući se na narode kojima su zavladali i njihove interese i potrebe, pa su osnovali arapske države koje nikad prije nisu postojale iscrtavši im granice po vlastitom nahođenju i interesu, odabravši tim državama vladare i obećavši cionistima državu za Židove u Palestini.

Oni su crpili bogatstva država koje su osnovali, ali istovremeno su u tim državama uspostavili nove političke sisteme, a narod u regiji stavili pred sasvim nove političke i ideološke izazove. U arapskom svijetu nastaju prvi parlamenti, počinju se štampati novine, osnivaju se političke stranke, osnivaju se savremeni sudovi i univerziteti. Među jednim dijelom elite pojavljuje se ideja panarabizma. Oni vjeruju da je kucnuo čas za osnivanje velike nacionalne države Arapa koja će stati rame uz rame sa ostalim velikim nacijama u modernizaciji i napretku.

U zapećku dešavanja Prvog svjetskog rata, Arapi mašrika se izvršavali zadatak koji su im nametnule strane sile – učešće u rušenju Osmanskog carstva. Kasnije su te sile uništile arapske pokrete koji su se opirali njihovoj okupaciji i borile se za nezavisnost (Egipatski ustanak 1919., ustanak u Iraku 1920., ustanak u Siriji 1925.).

Suprotno Turcima koji su se uspjeli oduprijeti stranim nasrtajima da podijele njihovu zemlju, arapske elite nisu uspjele da se suoče sa civilizacijskim, političkim i vojnim izazovom koji su im nametnule evropske sile. Iz ovih sluganskih elita koje su potpuno potpale pod utjecaj zapadnjačke kulture i civilizacije, proizaći će kasnije vladari u mnogim arapskim zemljama.

Ono što je iznimno zanimljivo i navodi na razmišljanje jest činjenica da su zapadne sile pomagale arapskim diktatorima u sputavanju razvoja demokratije u arapskim zemljama, kao i to da pozapadnjačene arapske elite nisu pokušale da u arapskom svijetu institucionaliziraju demokaratski sitem vladavine, koji je temeljni politički sistem Zapada, niti su se za njeg zalagale. Naprotiv, ove elite su davale svoj doprinos u uništavanju svakog pokušaja demokratizacije, bilo kroz pozivanje vojske da vrši državne udare u arapskim demokratijama u povoju, bilo kroz podršku diktatorskim režimima.

Nakon završetka oba svjestka rata i pada Sovjetskog Saveza zavladalo je mišljenje kako je zapadna civilizacija, sa svojim političkim sistemom i moralnim svjetonazorom, izvojevala konačnu pobjedu. Ali, ubrzo se to mišljenje poljuljalo kod mnogih. Intersantno je da je „zvono za uzbunu“ zazvonilo baš na Bliskom istoku čiju političku kartu su skrojile upravo te zapadne zemlje poslije Prvog svjetskog rata.
Napad na njujorške tornjeve je bio znak za uzbunu. Uskoro je uslijedila američka osveta invazijom na Afganistan, potom i na Irak. A danas se svijet suočava sa ponovnim oživljavanjem i tendencijom rasta različitih oblika fašizma u zapadnim zemljama, što nas navodi da se zapitamo: je li Prvi svjetski rat zaista završen?