Doba nezavisnosti

353

Piše: Safet Kadić

Šta se kuha u loncu bosanskom? Dal’ on kipi il’ je zagorio? Da on kipi, već bi izkipio, a da gori, već bi izgorio! Niti kipi nit’ je zagorio, nego vrije, a uvrit’ ne mere! Ova kompilacijska replika one čuvene “slavenske antiteze” kojom počinje još čuvenija bošnjačka balada “Hasanaginica” i jedna od najljepših i najznamenitijih svjetskih narodnih balada čini se najprimjerenijom kontekstualizacijom sumorne bosanske stvarnosti povodom Dana nezavisnosti. Svakako je mnogo efektnija od one izlizane europske metafore o čaši polovično napunjenoj, koju optimista vidi kao (dopola) punu, a pesimista (dopola) praznu.

Nakon referenduma Skupština Republike Bosne i Hercegovine usvojila je Deklaraciju o nezavisnosti čime je BiH postala nezavisna i suverena zemlja. Danas vidimo da je od suverenosti ostao protektorat, a od nezavisnosti neo-zavisnost. Izuzev rijedkih mohikanaca, u Bosni su i optimisti prešli u pesimiste. Danas nezavisnost bosanske države njeni “konstitutivni narodi” doživljavaju kao nezavisnost jednih od drugih, pokušavajući realizirati neke svoje parcijalne interese i ciljeve na štetu drugih, što dovodi do toga da se svi osjećaju ugroženi, nesigurni i nezadovoljni. Najveća zabluda svih zajedno jeste shvaćanje da jedni bez drugih, pogotovo jedni na štetu drugih, mogu postići svoj boljitak i probitak, ili još gore, da mogu dominirati jedni nad drugim. Naprotiv, mogu samo zajedno i jedinstveno, jer su sudbinski vezani jedni za druge na istom povijesnom prostoru. Bosna nije prosti mehanički zbir pojedinačnih identiteta, nego izraz specifičnog bosanskog duha i tradicije, koji se ispoljava u njihovom preplitanju, dopunjavanju i emaniranju novih vrijednosti. Jednostavno, ako parcijalne interese, i bošnjačke, i srbske, i hrvatske postavimo kao državne, svi će profitirati.

Devetnaest godina od proglašenja nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, bogata i perspektivna zemlja, najveći predratni izvoznik, sada je na izdisaju. Nema sumnje da je najveći uzrok tome brutalna i nemilosrdna srpsko-hrvatska agresija i srpski genocid nad Bošnjacima, ali i nemoć Bošnjaka, kao matičnog i najbrojnijeg naroda, da se snagom jasne i privlačne vizije budućnosti nametnu kao lider u igradnji zemlje i države. Umjesto toga Bošnjaci su, nesposobnošću bosanskih političara, došli u poziciju nacionalne manjine koju niko ni za šta ne pita, niti i o čemu mogu samostalno odlučivati. Postali su obični “privjesak” srpske i hrvatske politike. Primjerice, na rukovodećim položajima u državnim institucijama stvoren je neprihvatljiv debalans na štetu najbronijeg naroda: od 51 državne funkcije Bošnjaci imaju svega 11 pozicija, Srbi su na 23 direktorske fotelje, a Hrvati, imenovanjem Mire Đakule na mjesto direktora UIO, imaju 17. Prema ključu, na koji se svi pozivaju kad im treba, shodno popisu iz 1991. godine trebalo bi biti upravo obratno: Bošnjaci 23 (umjesto Srba), Srbi 17 (umjesto Hrvata), Hrvati 11 (umjesto Bošnjaka). Hrvati imaju i predsjednika Federacije, a najvjerovatnije će, pod ucjenom, imati i državnog premijera. Drže najveći broj stvarnih ili fiktivnih firmi. To im je poručio i Inzko. Oni hoće paritet u državnoj službi, a neće u rudnicima i željezarama. I opet ekstremna hrvatska politika vodi propagandni rat o “majorizaciji Hrvata”. Srbi, osim što zauzimaju najviše pozicija, drže i sve ključne poluge državne vlasti: od predsjednika države, predsjednika Vijeća ministara, predsjednika VSTV, glavnog državnog tužioca, predsjednika Ustavnog suda, direktora SIPA-e… Ovo posljednje mjesto Srbi su iznudili pod pritiskom, tražeči ga po svaku cijenu, iako je po principu rotacije trebalo pripasti Bošnjacima. Ni to nije sve.

Koliko su Bošnjaci majorizirani dodatno govori i podatak da oni zauzimaju direktorske položaje u marginalnim institucijama, koje imaju svega 2.500 zaposlenih ili 8 odsto od 32.000, koliko ih je na državnom budžetu. (Veoma je znakovito da sam o potpuno istim pitanjima, na isti način, pisao početkom devedesetih godina, prije prvih višestranačkih izbora, prije ravno dvadeset godina. Narod bi rekao: gdje si bio – nigdje, šta si radio – ništa. Samo od tada nema 200.000 ubijenih i milion prognanih Bošnjaka. Ali zato ima nekolicina kriminogenih bošnjačkih bogataša (tajkuna) i privatizacijskih mešetara naspram cijelog ojađenog i opljačkanog bošnjačkog naroda (puka, plebsa). Oni sad provode teror manjine nad većinom. Oni zamazuju oči narodu lažnim obećanjima da budu strpljivi pa će se stvari promijeniti nabolje, a radi sebičnih interesa i ostvarenih privilegija na štetu naroda i države, nastoje po svaku cijenu održati status quo. Njih nije briga što je Bošnjacima i ekološki ugrožen obstanak. Osim Bihaćke krajine, silom su stjerani u dolinu Bosne, gdje se od bazne industrije već guše: od Tuzle, preko Maglaja, Zenice, Kaknja i Visokog do Sarajeva. Kada se tome doda da će autoput “poklopiti”, zagaditi i onesposobiti zemljišće za obradu te najveće plodne doline, situacija postaje alarmantna.

S obzirom na zauzimanje najvećeg broja vodećih funkcija u proteklom periodu, može se slobodno reći da su u proteklih četiri-pet godina državom suvereno vladali Srbi i zato su najodgovorniji za stanje u državi, a u tom periodu Bosna je doživila najveću destrukciju i nazadovanje. Po svemu, Srbi su koristili državne organe i institucije za zavjereničko djelovanje protiv države i paralizu sistema po principu što gore (za državu), to bolje (za RS). Na svakom koraku su isticali samostalnost i promicali interese svog genocidnog entiteta na štetu države i njenog nesmetanog funkcioniranja u interseu svih građana i naroda. I u toku posljednje izborne kampanje u RS-u svi su zavjetno izticali svoju podobnost da će najbolje “braniti interese RS u zajedničkim institucijama” (oni ne kažu državnim), a ne ko je najsposobniji za rad i ko ima najbolje programe za razvoj i napredak države. Izrugivanje državi, antidržavno i nezakonito djelovanje ponavlja se svake godine i za Dan nezavisnosti iako je to legalan i legitiman praznik za sve građane BiH po Ustavu RBiH, koji je preuzet i u dejtonskom sporazumu.

Korupcija i nemoral su najveći neprijatelji jednog naroda u miru, a kukavičluk i izdaja u ratu. Ako je najveći uzlet Bošnjaka još od kralja Tvrtka i možda u cijeloj povijesti, bilo formiranje samostalne Armije Republike Bosne i Hercegovine za odbranu zemlje i naroda od agresije, onda je zaustavljanje njenog pobjedonosnog hoda i njeno mirnodobsko “političko” razoružavanje, najveća propast. Najveći bosanski patrioti nakon dejtonskog sporazuma ostali su i bez zemlje, i bez države, i bez radnih mjesta, jer, dok su oni ratovali za nezavisnu i suverenu, drugi su je dijelili ili su opljačkali i prisvojili njihove tvornice. To su oni, kako ih je opisao poznati bosanski reditelj Sulejman Kupusović, „koji su tako vješto presvlačili svoje zmijske svlakove i od jučerašnjih zakletih komunjara, nikogovića, kokuza i baraba svake vrste, preko noći postajali veliki zaštitnici narodnih interesa, usta punih Božijih imena i najuzvišenijih svetih riječi, a džepova punih opljačkanih, pardon privatiziranih, prirodnih i privrednih bogatstava očerupane zemljice Bosne“. Danas su ti patrioti na biroima za zapošljavanje i ostavljeni na milost i nemilost te političke oligarhije. Taj očaj i beznađe možda je najbolje izrazio bosanski poetski akademik Abdulah Sidran u telefonskom javljanju iz Goražda u jednu tv-emisiju, onako efektno kako to umiju pravi majstori: „Da mi 25 godina, gledao bih ima li dovoljno momaka da dižem oružanu revoluciju; da mi je 35 godina odredio bih put pod noge – Australija , Novi Zeland; da mi je 55 godina, kao što sam imao prilika pred rat, uz rat i odmah nakon, smjestio bih se u neki gradić u Italiji. Sada sa svojih 67 godina ja nemam kud, nego u Goražde i tu čekam svoj konac. I mislim da ću ja, možda, i duže poživjeti, nego ta naša lijepa i nesretna zemlja.“ Oko ovog posljednjeg se niko ne može složiti sa Sidranom, kao što mu niko neće zamjeriti na onom laičkom etimologiziranju riječi ‘zanat’ tom prilikom. Ta, on je pjesnik!

Opće je uvjerenje javnosti da nikad nije bilo više ministarstava i ministara obrazovanja, fakulteta i univerziteta, magistara i doktora znanosti, a nikad više nepismenih i polupismenih. I nikad manje znanja i osposobljenih ljudi. Nikad više ministara kulture, a nikad više primitivizma i nekulture. Ne mogu se ignorisati oštre riječi već spominajnog našeg buntovnog pa i kontroverznog, ali istinski bosanskog, stvaraoca i intelektualca o nemoralu, koji izjeda supstancu društva: „Nikad više nije bilo džamija, crkava, nikad se više Bog nije spominjao, nikad više Boga i religije nije bilo prisutno u školama, u obdaništima, na političkim govornicama, i u ne znam više kojim situacijama, a sa druge strane nikad više nije bilo nemorala, tjeskobe, licemjerja… To je ono što mene užasava“ – opominje Kupusović.
Na nesreću, dosadašnja pogubna bošnjačka politika nastavit će se i dalje i poslije proteklih izbora, ne obazirući se ni na šta. Ili, uzdajući se u bosanske patriote. U vlastitoj zemlji Bošnjaci nemaju nikakvih instrumenata državne politike da utiču na svoj položaj. Sve što mogu jeste da individualnim sposobnostima i pregalaštvom pokušaju ostvariti opće, državne interese, kad već neće ili ne može država.

Ovaka vlast nije uspila izgraditi nijedno javno dobro, a kada to pokušaju pojedinci nailaze na svakojake obstrukcije. Tako se, na primjer, Ibrahim Spahić više od petnaest godina bori za izgradnju koncert-hola na Marindvoru, kakav imaju velike europske prijestolnice. Ili borba Envera Hadžiomerspahića za izgradnju Muzeja savremene svjetske umjetnosti „Ars aevi“ u Sarajevu. Ili podvig profesora Dževada Jahića koji je sam izradio enciklopedijski riječnik bosanskog jezika, kapitalno djelo bosanske kulture. Ili evropski svjetski dometi Danisa Tanović, a države nigdje. Mnogo je više onih kojima država služi za postizanje ličnih interesa, a to je politička oligarhija i drugi nemoralni i samoživi pojedinci. Kako drugačije shvatiti postupak Dine Merlina, koji predstavlja svoju zemlju na Euroviziji pjesmom, koju izvodi na engleskom. Dinino obrazloženje je ne samo degutantno, nego i negatorski provokativno, gore od skorojevičkog i kompleksaškog izživljavanja: „Pjesma je počela da se rađa na engleskom. U godinama sam kada ne znam šta ću sam sa sobom pa izvoljevam svašta nešto. Imao sam pjesmu i na bosanskom, ali meni ljepše zvuči na engleskom. A u životu radim samo ono što mi se sviđa…sad mi je ćeif da pjevam na engleskom i to radim“ – kaže Merlin. Očito da Dino ne predstavlja samog sebe pa da može udovoljavati svome ćeifu, nego Bosnu i Hercegovinu, kojoj je bosanski jezik jedan od atributa njene državnosti. Takav ćeif bi mogao imati kada sam sebi organizuje koncert negdje u Evropi. Dakle, promocijom bosanskog jezika, promovirao bi i bosansku državu iz zahvalnosti što mu je pružila takvu šansu. Nikada neće moći dokazati da ta pjesma bolje zvuči na engleskom, nego na bosanskom jeziku, jeziku one neponovljive balade sa početka teksta, kojom su se oduševljavali neki od najvećih evropskih duhova, poput Goethea. Ili Puškina. Poštivanje svoga maternjeg jezika je pitanje patriotizma, tako da je Dinino izvođenje pjesme na bosanskom jeziku na jednoj međunarodnoj manifestaciji bio patriotski gest, pa i obaveza, a ne dobra volja i egzibicionistički ćeif. Ovako je to antipatriotski i antibosanski. Dobro bi bilo znati ko je Dini sugerisao i ko ga je nagovorio na ovaj potez i iz kojih razloga. Zapanjujuća sličnost, gotovo identične, samo ironične, riječi izgovara poglupi lik Čombe iz kontroverzne humorističke serije „Lud, zbunjen, normalan“, iz kojih je Dino mogao što-šta naučiti: – Pjesma mi došla na engleskom. Bolje da mi je došla na našem. Ja dobro govorim naš! – kaže Čombe, koga izvanredno tumači Miraj Grbić. Najbolju lekciju iz jezičkog patriotizma mogao je naučiti od jednog velikosrbskog ultranacionaliste, Rajka Petrova Noge, kada je dodjeljivao nagradu Momi Kaporu, beogradskom Hercegovcu: „Patriotizam je kad pisac piše na srpskom jeziku, a Momo Kapor piše na dobrom i lijepom srpskom jeziku.“

Dino je nanio nepopravljivu štetu svojoj zemlji na njenom putu ka EU time što je uskratio mogućnost susreta bosanskog jezika sa drugim evropskim jezicima tokom slušanja i prevođenja te pjesme na druge evropske jezike. Kao što je veliki Goethe još prije dvjestotinjak godina, prevodeći oduševljeno „Hasanaginicu“, omogućio radostan susret malog a milozvučnog bosanskog jezika sa velikim njemačkim jezikom.
Pored Dine, može se za primjer nemorala i drskog bacanja prašine u oči Sarajlijama uzeti i postupak onog skorojevićkog tajkuna koji ubjeđuje Sarajlije da on gradi Sarajevo i da mu zbog toga trebaju biti zahvalni. To svoje privatno vlasništvo koje su mu Sarajlije velikodušno dozvolile da gradi u njihovom gradu od njihovih para, on će sutra, po zakonu bezobzirnog tržišta, prodati možda nekom Kinezu ili, ne daj Bože, nekom iz genocidnog okruženja. Druga je stvar da je on izgradio neko javno dobro, vakuf, kao što je, na primjer, dom za stare i nemoćne, most ili školu, podzemne prolaze za pješake na velikoj razkrstnici kod željezničke stanice, i poklonio građanima grada za vječnu uspomenu na dobrotvora…
Nakon svega, čini se da se praznične čestitke bošnjačkih čelnika bosanskim patriotima više doimaju kao providno podilaženje i neskriveno licemjerje. Bosna i Hercegovina i njeni patrioti svakako zaslužuju mnogo bolje, nesebičnije, požrtvovnije i odgovornije vodstvo.

Razpamećeni, razočarani, izvarani, opljačkani, dezorijentirani, izcrpljeni, poniženi i bezpomoćni narod pokušava pobjeći iz ove i ovakve zbilje, neko u Evropu, neko u Ameriku, rijetki u Tursku, neko u virtuelnu stvarnost, neko na ahiret, a neki u nezamjenjivi svijet bajke. Vjerujući u čuda i s nadom da će neka imaginarna sila mimo njih riješiti nihove probleme. Tako se šapatom pronosi priča da je na pomolu senzacionalno, možda spasonosno, odkriće, veće od odkrića bosanskih piramida u visočkoj dolini. Kodno ime mu je UDAV! Je li to neka divovska guja, poput one što je opasala Gornju Tuzlu, a met'la glavu na Džindić mahalu? Je li to neki novi Zmaj od Bosne ili, možda, King Kong? Je li to raketni štit? Je li to magična kugla? Tajna šifra? Alhemijska formula? Šta se krije iza ove skraćenice? Šta je to, zapravo? Ništa od navedenog! Prema nepouzdanim saznanjima, radi se o jedinstvenom izumu, zapravo univerzalnom, najmoćnijem dosad stvorenom softveru. Uradila ga je grupa mladih bosanskih eksperata, kompjuterskih programera, na svoju ruku bez pomoći države. On bi imao ulogu centralnog bosanskog servera! Oči i uši Bosne! Ultraspecijalizirani program za detekciju, odkrivanje, praćenje i sankcionisanje antibosanskih genocidnih djela, ideja i diskursa! To je softver koji filtrira sve informacije i odkriva da li se u njima kriju makar i klice genocidnog diskursa. Reaguje poput alarma. Obuhvaća operativne sisteme kodnog naziva: Pripremanje, Pomaganje, Sakrivanje, Minimiziranje, Negiranje, Zataškavanje… Sankcije po UDAV-u. Već je testiran i spreman za eksploataciju. Može biti domaća i međunarodna verzija. Mogao je davno biti proizveden i stavljen u funkciju, ali ga je stalno trebalo pojačavati kako bi mogao izmjeriti Daytonski sporazum. Naime, kad god je neki proizveden, testiran je na dejtonskom sporazumu i on bi se odmah razpao od tolike koncentracije genocidnosti. Djeluje automatski. Reaguje i na samo spominjanje riječi, kao što su: Dayton, RS, Karadžić, Mladić, Dodik, Milošević, Ćosić, Tuđman, Čović, Tihić, Morillon, Bush, Putin, Harčenko i još mnoge druge. Svaki dužnostnik ubuduće morat će proći test UDAV-a prije stupanja na bilo koju funkciju u državnoj i općenito javnoj službi. Udavski čipovi se ugrađuju u službene kompjutere, mobitele, štamparske strojeve, diplomatsku opremu…UDAV je, zapravo, akronim od “Univerzalni Detektor Antigenocidne Verifikacije”, a pod A postoje verzije: Antibosanski pored Antigenocidni, a razvijaju se još programi: Antikorupcioni, Antiamoralni, Antisiromaški…).
(SAFF br. 288. od 04.03.2011. godine)