Prema mr. Munibu Kajmoviću, autoru knjige o opsadi Starog Viteza, Ahmići i Križančevo Selo nemaju ništa zajedničko. Šta se stvarno dogodilo u ovom naselju 22. i 23. decembra 1993. godine, preko kojeg hrvatska strana pokušava da svoju neistinu pretvori u istinu? Za Bošnjake Viteza stvar je potpuno jasna i čista, a to je da se spomenutog datuma u ovom selu dogodila najznačajnija bitka i pobjeda Armije RBiH u sukobu sa HVO-om…
„Najvažnije, najteže i najžalosnije pitanje za Križančevo Selo jesu žrtve i jedne i druge strane, ali, zbog broja svakako da je i više bolnije svakako za hrvatsku stranu“, piše Kajmović.
Mehmed Alagić, komandant Trećeg korpusa Armije RBiH je u knjizi „Rat u srednjoj Bosni“ jasno rekao da je „ofanzivni napad Armije na Križančevo Selo imao presudnu ulogu i primorao HVO na potpisivanje primirja, što je zapravo i bio krajnji cilj Armije.“
Alagić je smatrao da bi zauzimanje Viteza bilo velika greška. Te iste činjenice iznose i drugi oficiri trećeg korupsa Armije RBiH. Najviše zato što je postojala opasnost od velikih civilnih žrtava.
Dario Kordić, osuđen u Tribunalu za zločine u srednjoj Bosni i pukovnik HVO-a Filip Filipović u svojim izvještajima navode podatak da je u Križančevom Selu tokom akcije odreda „Manevar“ Armije RBiH stradalo 55 bojovnika i civila. Na obilježavanju 20. godišnjice od ove bitke, sa hrvatske strane je rečeno da su u Križančevom selu stradala 74 bojovnika i civila.
Na suđenju u Hagu pripadnik UNPROFOR-a, britanski pukovnik Peter Gage Vilijams je, odgovarajući na pitanje tužioca rekao da je poginulo između 60 i 70 Hrvata. On svjedoči da je u januaru 1994. provedena istraga i da je pronađeno 27. tijela a ekshumirano 9. Također je rekao da ne postoji nijedan dokaz koji bi upućivao da se radi o masakru.
Iako je Tribunal u Hagu prikupljao dokaze, nikad nije pokrenuo optužnicu za Križančevo Selo. Viljamsu je jedan od komandanata Armije RBiH priznao da je u toj akciji poginulo šest i ranjeno 18 vojnika Armije RBiH.
Hrvatska strana nikad nije javno obznanila koliko je bilo vojnih a koliko civilnih žrtava u ovoj vojnoj akciji. Uvijek se govori jedna cifra sa vojnicima i civilima.
U Informaciji Službe informativne sigirnosti (SIS-a) pokazao se najveći dio istine o onome što se događalo te noći 22. decembra 1993. godine. U Informaciji se najprije navode „manjkavosti u izboru zapovjednog kadra HVO-a koji je na većini crta odbrane nesposoban za povjerene zadatke“.
Na osnovu tajne SIS-ove Informacije od 2.2. 1994. godine vidljivo je da su upravo oficiri HVO-a Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Filip Filipović bili najuporniji u optuživanju Armije za navodni zločin. Bilo je to očigledno skidanje njihove odgovornosti za očigledne vojne propuste: SIS u ovoj informaciji objašnjava:
„Navest ćemo samo par svježih primjera nesposobnosti i neodgovornosti na crtama odbrane, što je rezultiralo gubicima u ljudstvu i teritoriju: – Križančevo selo – ukinuta ključna zemunica koja je pokrivala brisani prostor kojim se nije očekivao proboj, prostor kojim je neprijatelj u nekoliko navrata propušta naše proganinke iz Zenice, prilikom čega su se uvjerili u nepostojanje minskog polja, kuda i prošla diverzantska skupina (odred „Manevar“), došla braniteljima iza leđa što je rezultiralo privremnim padom sela i gubitkom preko 55 vojnosposobnih muškaraca, pri čemu su zaplijenjene 63 puške, 2 puškostrojnice i preko 10 hiljada komada streljiva. Tom prilikom“, piše u izvještaju SIS-a, „poginuo je i zapovjednik crte na kojeg je posthumno prebačena odgovornost“.
U drugom izvještaju SIS-a od 17. marta 1994., pod nazivom „Informacija – predmet Mario Čerkez“ se navodi: „Prvi veliki propust, za koji se krivi Mario Čerkez, jeste Križančevo selo i Buhine Kuće“.
„Pukovnik Tihomir Blaškić je Čerkeza smijenio za ove propuste, a onda ga postavio za svog pomoćnika u Zapovjedništvu Vitez. Čerkez se za vojni poraz u Križančevom selu branio tvrdnjom da je od pukovnika Blaškića dobiio zapovjed da se napad očekuje na drugoj strani Križančeva Sela – Crveno brce – Jelke i Zaselje te da tu treba koncentrirati glavninu snaga. Upravo zato, tvrdi Čerkez, nejegova smjena i unapređenje mogu shvatiti kao pokušaj pomirbe upućene od strane pukovnika Blaškića, jer je propao njegov pokušaj da okrivi direktno Čerkeza za pomenuti propust“. Ovi kompromitirajući navodi stoje u jednom od dokumenata- prepiski, koja je objelodanjena na suđenju Slobodanu Praljku u Tribunalu u Hagu.
NAP
