Džennet se zarađuje mnogobrojnim sedždama

2219

Piše: Dr. Muharem Štulanović / Saff.ba

Dobrovoljni namaz je propisan kako bi se kod eshatološkog obračuna obaveznih farz-namaza nadoknadilo i zamijenilo ono što je urađeno nesavjesno ili nemarno, ili sa određenim propustima, ili nije obavljeno nikako. Također,  i zbog toga što je namaz vid posebno vrijednog ibadeta.

Ebu Hurejre pripovijeda a Ebu Davud bilježi predanje da je Poslanik, a.s,  rekao: „Namaz je prva stvar za koju će se na Sudnjem danu polagati račun. Naš Gospodar će reći melekima, iako On zna najbolje: ,Pogledajte namaz Moga roba, da li je potpun ili nije?’

Ako bude potpun, biće registriran potpunim. Međutim, ako mu bude nedostajalo ponešto, reći će: ,Upotpunite obavezne namaze sa dobrovoljnim.’”

Međ.Nafila namaz prije mejdana

Od Ebu Umame se prenosi predanje zabilježeno od Ahmeda i Tirmizije koje Sujuti smatra  vjerodostojnim, a u kojem Poslanik, a.s, kaže: „Allah nije oglasio Svome robu ništa što u hijerarhiji vrednovanja ima stepen dva rekjata (dobrovoljnog) namaza koje klanja. Svjetlo dobročinstva razasipa se oko glave roba sve dok je u namazu.”

Muslim bilježi predanje od Rebi’e b. Malika el-Eslemija da je Allahov Poslanik, a.s, rekao: „ ,Traži! Moli!’ Rekoh: ,Molim te da budem zajedno sa tobom u Džennetu.’ On reče: ,Ima li šta drugo?’ Rekoh: ,Samo to.’ On reče: ,Postići ćeš to s mnogobrojnim sedždama.’”

Zbog izuzetne vrijednosti namaza nalazimo da je narodni pjevač zabilježio običaj klanjanja dobrovoljnog namaza u situacijama kada su epski junaci pred mejdanom (dvoboj), pogubljenjem ili slično, kao što imamo u pjesmi „Halil dijeli mejdan sa banom od Zadarja”:

Mujov Halil na noge skočio,

Za kalajli ibrik prihvatio,

Na se turski abdest udario,

I on klanja četiri rećata,

Dva rećata rad toga mejdana,

Dva rećata rad onoga svijeta,

Jer je pošo Turčin umrijeti.

Međ. Nafila prije pogubljenja

Imam Es-Serhasi spominje da je lijepo (mustehabb) osuđeniku na smrt da klanja dva rekjata nakon čega će zamoliti Allaha, dž.š, za oprost kako bi na rastanku sa ovim svijetom njegov zadnji posao bio namaz i molba za oprost, što imamo kao motiv i u pjesmi „Kad Moriće pohvataše”:

Govorili čohadari:

„Hajde, bujrum, Morić Pašo,

vakti-sahat tebi doš’o,

valja, Pašo, umirati!”

Molio se Morić Pašo:

„O Boga vam, čohadari,

dajte izun Morić Paši,

da ja uzmem avdest na se,

da ja klanjam dva rećata!”

udaviše Morić Pašu.

Čohadari s’ povratiše,

Morić Ibri govoriše:

„Hajde, bujrum, Morić Ibro!”

I on moli čohadare,

da on uzme avdest na se,

i da klanja dva rećata.

Također, u narodnoj epici se spominje klanjanje dobrovoljnog namaza kao posredno dobročinstvo kojim će se postići Allahovo zadovoljstvo i Njegovo uslišavanje dove ili molbe što je motiv pjesme „Ropstvo kadune Cerić Alibega”:

Bože dragi, nemila sastanka!

Bog se ne do s njima pridesiti.

Grmi, s’jeva, krv se prolijeva,

prolijeću konji bez junaka,

omahuju uzenđije prazne.

Ranjen ječi, a zdravi ga gnječi.

Pade tama od neba do tala,

dok utrkmi vatra od pušaka.

Tako stalo ljetni dan do podne.

Tad Mustaj-beg istjera Goluba,

pa udari abdest turski na se,

pa on klanja četiri rećata,

pa on Bogu obje diže ruke:

„Daj mi, Bože, vihar sa Palije,

da rastjera maglu u krajeve,

da ja vidim čija gine vojska,

čija gine, čija li dobiva!”

U Boga mu kabul dova bila,

dok mu vihar sa Palije puhnu,

a rastjera maglu u krajeve.

Kad pogleda niz duge poljane,

trave nema gdje ne ima glave,

busa nema gdje ne ima trupa,

doline se krvi nadojile.

Međ. Namaz je najbolji posao

Po mišljenju Ebu Hanife najvrednije je klanjati dobrovoljni namaz (nafila), četiri po četiri rekjata, bilo da se radi o noćnoj ili dnevnoj nafili. Ebu Jusuf i Muhammed smatraju da je najvrednija nafila dva po dva rekjata noću, i četiri po četiri danju. Iz navedenog primjera primjetno je da se kod nas primjenjivao upravo hanefijski mezheb kao što smo naveli i kod objašnjenja džume-namaza.

Dobrovoljni namaz je dozvoljeno klanjati sjedeći, ali je onda njegova vrijednost upola smanjena, ako nema opravdan razlog za sjedenje. Hadiski autoriteti, osim Muslima, bilježe predanje: „Klanjanje s kijamom (stojeći) je najvrednije, sjedeći je pola nagrade, a ležeći samo pola vrijednosti namaza obavljenog sjedeći.”

Dobrovoljni namaz može biti samostalan kao što su dva bajram-namaza, namaz za kišu, pomračenje sunca ili mjeseca, a može biti vezan za propisane namaze kao što su sunneti koji se klanjaju prije ili poslije farzova.

Namaz se u hijerarhiji vrednovanja dobrih djela tretira kao najvredniji tjelesni ibadet. Ahmed, Ibni Madždže, Hakim, Bejheki i Taberani bilježe predanje u kojem se kaže: „Znajte da vam je najbolji posao namaz.” Zato se i dobrovoljni namaz tretira najvrednijim dobrovoljnim obredoslovljem. Kod hanefija se nafile dijele na sunnetske i mendupske.

Dugo stajanje u namazu je vrednije nego mnogobrojne sedžde. Stajanjem se odužuje učenje (kiraet), a sedždama slavljenje (tesbih) Allaha. Kiraet je vredniji od tesbiha.

Ahmed, Muslim, Tirmizi, Ibni Madždže i Taberani bilježe predanje: „Najvredniji namaz je namaz sa dugim stajanjem (kijam).”

Razne su vrste dobrovoljnog namaza koje se po običaju spominju u narodnom pjesništvu:

Namaz izbora i odluke (istihara)

Antun Hangi navodi slijedeće stihove u kojima se spominje namaz istihare:

Paša jeste nijet učinio,

da on klanja namaz istiharu,

pa da išće od dragog Allaha,

da usnije šta je sevep tomu,

što s’ njegova obara džamija.

Kad je paša klanjo istiharu,

Pa on lego na svoju serdžadu,

Čim je lego, tim je odmah zaspo.

Al’ na vrata dobri ulazio,

Derviš-pašu imenom je vikno.

Namaz istihare je u kategoriji sunneta za onoga ko namjerava učiniti nešto što je dozvoljeno ali se dvoumi u nemogućnosti da odredi najbolje rješenje za sebe pa zbog postizanja ispravne odluke želi klanjati dva rekjata običnog dobrovoljnog namaza što može zamijeniti i bilo koji sunnet. Farz, naravno, kao obavezni namaz ne može zamijeniti istiharu.

Istihara-namaz nije određena vremenski niti su određene posebne sure za učenje, pa se može klanjati u bilo kom dobu dana ili noći i sa bilo kojim odlomcima iz Kur’ana nakon Fatihe. Potom se donese zahvala Allahu, dž.š, salavat na Poslanika, a.s, a zatim prouči dovakoju bilježi Buharija od Džabira. U fikhskom objašnjenju ovog namaza ne prenosi se ništa što bi trebalo posebno učiti na dva rekjata istihare, niti se prenosi da bi je trebalo ponavljati. Nakon klanjanja i učenja dove, postupi se po onome na šta se odluči poslije i što postane pretežno mišljenje.

Međutim, u izvorima hanefijske pravne škole koji pojašnjavaju određene dove i zikrove (načini spominjanja i veličanja Allaha, dž.š.) određuje se za učenje na prvom rekjatu istihare sura El-Kjafirun a na drugom sura Ihlas. Također, stari klasičari na prvom rekjatu određuju i dodaju ajet koji glasi: „Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira. Oni nemaju pravo da biraju. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednačuju!”, a na drugom rekjatu ajet: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegovog Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.” Također spominju da se istihara treba ponavljati sedam puta i u tom smislu navode predanje od Ibnus-Sunnija: „Enese, kada htjedneš da uradiš nešto, zamoli tvoga Gospodara sedam puta za najbolje rješenje, zatim se odluči za ono što ti zadovolji srce jer je u tome najbolje rješenje.”

U slučaju da se ne može klanjati namaz istihare prije odluke, onda se uči makar dova.

U pravnim izvorima spominje se od hanefijskih pravnika (generacije poslije prve elitne uleme) da nakon što se prouči pomenuta dova, treba leći pod abdestom okrenut prema kibli. Ako pritom sanja bijelo ili zeleno, znači da je stvar, zbog koje je tražio božansku konsultaciju putem istihare, najbolje rješenje. A ako sanja crno ili crveno, onda bi se toga trebao kloniti, jer je to znak da u tome nema dobra za njega.

U već spomenutim stihovima opisan je upravo takav postupak istihare kada se legne pod abdestom, odmah nakon klanjanja, i zaspe, a potom na temelju sna odredi šta ima činiti:

Kad je paša klanjo istiharu,

Pa on lego na svoju serdžadu,

Čim je lego, tim je odmah zaspo.

Al’ na vrata dobri ulazio,

Derviš-pašu imenom je vikno.

Od Sei’da b.Vekkasa prenosi se da je Poslanik, a.s, rekao: „Sva sreća Ademovog potomka je u tome da može konsultovati Allaha, dž.š, istiharom, a nesreća u tome da je ispusti.”

Namaz za želju i potrebu (hadždže-namaz)

Hadždže-namaz spada u kategoriju menduba (lijep) kao što se spominje u izvorima hanefijske pravne škole. Ima četiri rekjata, ali se može obaviti i sa dva ili dvanaest. O načinu klanjanja ulema navodi predanje hadisa merfu’ (predanje koje se vezuje za Poslanika, a.s.) u kojem se prvi rekjat klanja učeći tri puta ajet El-Kursi iza Fatihe a u tri preostala sure Ihlas, El-Felek i En-Nas. Hanefijski pravnici iza generacije prve elite navode svoje iskustvo sa ovim namazom pa kažu: „Prakticirali smo hadždže-namaz, pa su nam se želje ostvarivale.”

To isto se prenosi i u knjizi El-Munzirija od uleme hadisa.

U narodnoj pjesmi spominje se običajno prakticiranje hadždže namaza dva rekjata, kao što imamo u pjesmi „Žena mužu omrazila zaovu”:

I uzela turski avdes’ na se

I klanjala dva hadži rećata.

Dva rekjata hadždže-namaza spominju se i u slijedećim stihovima:

Đulić klanja dva hadžet-rećata:

a u suru stali bajraktari.

Međutim, spominju se i četiri rekjata kao što je slučaj u pjesmi „Ropstvo kadune Cerić Alibega”:

Tad Mustaj-beg istjera Goluba,

pa udari abdest turski na se,

pa on klanja četiri rećata,

pa on Bogu obje diže ruke:

„Daj mi, Bože, vihar sa Palije,

da rastjera maglu u krajeve,

da ja vidim čija gine vojska,

čija gine, čija li dobiva!”

U Boga mu kabul dova bila,

dok mu vihar sa Palije puhnu,

a rastjera maglu u krajeve.

Kad pogleda niz duge poljane,

trave nema gdje ne ima glave,

busa nema gdje ne ima trupa,

doline se krvi nadojile.

Spominje se i neodređen broj rekjata kao što je slučaj u pjesmi „Alija Đerđelez i Vuk Jajčanin”:

Pa donese dvije glavnje crne,

a udari turski abdest na se,

pa on ‘vako tiho govoraše:

„Dok ja klanjo turskoga namaza:

ako sestra prava srca bila,

dvije glavnje dvije breze bile,

grane dale, a list razavile;

ako sestra kriva srca bila,

crne bile ka što no su sada.”

Pa on sjede klanjati namaza.

Kad Alija namaz saklanjao,

kada breze obje primile se:

grane dale, a list razavile.

Od Osmana b. Hunejfa prenosi se „da je slijepac došao Allahovom Poslaniku, a.s, pa rekao: ,Allahov Poslaniče, zamoli Allaha da mi povrati vid.’ On reče: ,A da te ostavim tako?’ ,Doteščalo mi je sljepilo.’ ,Onda, idi, uzmi abdest i klanjaj dva rekjata potom prouči dovu: Gospodaru moj, molim Ti se i obraćam Ti se sa Vjerovjesnikovim imenom Muhammed, s.a.v.s. On je Vjerovjesnik milosti. O Muhammed, obraćam se svome Gospodaru (moleći ga tvojim imenom) da mi povrati  vid. Moj Gospodaru, učini ga meni i mojoj duši Zagovornikom.’ Kada se poslije vratio, Allah mu je bio povratio vid.”

Povodom ovog predanja spominje se poduže kazivanje o jednom ashabu i halifi Osmanu. On ga nije htio primiti, saslušati i uslišati mu neku želju, pa su ga posavjetovali da postupi po ovoj hadiskoj normi, tj. da klanja hadždže-namaz i prouči dovu kao što je učinio slijepac po nagovoru Poslanika, a.s. Neposredno nakon što je to učinio, Osman ga prima u audijenciju, udovolji na njegovo traženje savjetujući ga da i ubuduće iznese svaku potrebu kojoj će on udovoljiti. Ovaj ashab se vraća da zahvali prijatelju na efikasnom savjetu, misleći kako je on išao halifi intervenišući da ga primi. Međutim, ovaj ga obavještava da to nije učinio pa mu ispripovijeda predanje o slijepcu kojemu se povratio vid nakon hadždže-namaza i njegove specifične dove, „kao da nikad nije bio slijep”.

El-Munziri spominje predanje o kojem se spore hadiski učenjaci zbog lanca prenosilaca u kojem se spominje Fajid, kojega neki smatraju pouzdanim, a drugi nepouzdanim kod prenošenja hadisa. U predanju se navodi način klanjanja ovog namaza i dova od Abdullaha b. Ebi Evfa koji kazuje: „Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s: ,Ko bude imao neku potrebu kod Allaha ili nekog čovjeka, neka se lijepo po propisu abdesti, klanja dva rekjata, zahvali Allahu, dž.š, donese salavat na Vjerovjesnika, s.a.v.s, potom neka prouči dovu: ,Nema drugog boga do Allaha Samilosnog, Plemenitog, uzvišen je On, Gospodar Arša uzvišenog. Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova. Molim Ti se onim što obavezuje Tvoju milost, Tvoj oprost, Tvoj dio od svakog dobročinstva i spas od svakog grijeha. Ne ostavi mi grijeha a da ga ne oprostiš, ni brige a da mi je ne otkloniš, niti potrebe kojom si Ti zadovoljan a da mi je ne izvršiš, o Ti koji si najmilostiviji.’”

Ibnu Madždže dodaje u svojoj verziji ovog predanja: „potom neka traži bilo šta od ovog ili budućeg svijeta, uslišaće mu se.”