Pripremio: Resul Mehmedović
Hafiz Abdullah Ajni Bušatlić (1871-1946.),objavio je u okviru brošure pod nazivom „Pitanje muslimanskog napretka u BiH”, štampane 1928. godine u izdanju, Islamske dioničke štamparije u Sarajevu, rad pod naslovom „Hodže – Ulema”. Iako je napisan prije tačno 85 godina, rad hafiza Bušatlića može biti i veoma aktuelan. Ovaj tekst prenosimo kao podsjetnik na naše slabosti, koje za sobom vučemo decenijama.
„Hodže su zaista na prvom mjestu krive našoj zaostalosti, jer u čitavoj dugoj našoj prošlosti, oni nijesu umjeli shvatiti svoje teške zadaće savremenog vaspitanja svog naroda. Niko ih u tome nije naučavao, kako treba raditi u narodu, na njegovom moralnom i materijalnom podizanju i napredovanju. Narodna prosvjeta i odgoj nije nikad bio vođen u tom pravcu, nego se je ostavljala masa u mraku i bludnji. Narodu se nije dalo zaviriti čak ni u vjerske propise na svom materinjem jeziku, nego se je mladež godinama patila da nauči najelementarnije propise svoje vjere preko teških jezika arapskog ili turskog, mjesto da mu se to da na njegovom materinjskom jeziku. Stoga je džehalet i crno neznanje moralo vladati u masama i moralo donositi zle posljedice.
Ulema sama, iscrpljene volje i energije u mladosti pri dugotrajnom učenju islamske nauke pomoću teško naučnih jezika – arapskoga i turskog – po svršenim naukama slabo se je brinula da bude načitana i da svoju izobrazbu usavrši svestrano, pa je morala ostati plitkoumna i stoga neplodna, onako kako bi to inače moralo da bude.
Visoko i savremeno svestrano obrazovanje uleme skoro nijesmo ni imali, a kamo li one, koja bi kadra bila prestaviti nam pravu suštinu islama, odgojiti nas u naprednom islamskom duhu i voditi nas kako to dolikuje toj od svakih predrasuda i praznovjerja prečošćenoj religiji.
Naše su se hodže gubile iz dana u dan u tom, da uvijek jedno te isto pripovijedaju i to skoro samo o onom vjerovanju, a i to vrlo površno i zamotano u praznovjerja i smiješne doskočice. Dalje oni niti su išli niti su mogli ići, pa je stoga i njihov odgoj bio uvijek nesavremen i fanatizmom obložen, te je morao dati neželjene plodove njihova kukavnog, nikad na svoj pravoj visini stojećeg rada. I oni su, kao i masa tapkali u jednom te istom mjestu dapače su se podvrgli i njihovom instinktu, te stvari prosuđivali po njihovom nagonu, pa davali povoda da se te mase nikad ne odgoje valjano i napredno, nego uvijek nazadno i nesavremeno, što zaslužuje veliko žaljenje, prijekor i osudu.
Najžalosnije je pak što oni i nakon gorkih naših iskustava još uvijek, sa vrlo malom iznimkom neosvješćujući se i ne pogledaju istini u oči, pa ne počnu razmišljati, kako bi svoj rad u narodu udesili tako, da on što bolji plod donese, nego li ga je dosad donosio i donio.
Žao mi je što sam morao ovoliko oštar biti prema ebnaji džinsu, ali, kad se bolji lijeka traži, valja i njene uzroke istaći.”
