Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Ono što žele – vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju, i koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju, i koji milostinju udjeljuju.” (El-Mu'minun, 1-4.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Islam se temelji na pet stvari: svjedočenju da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i postu mjeseca ramazana.” (Buharija i Muslim)
Iako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo pet stvari na kojima je izgrađena veličanstvena zgrada islama, namaz i zekat imaju posebno mjesto kao ibadeti kojima se približavamo Allahu, jer gotovo da se vjerovanje ili iman ne spominje u Kur'anu, a da uz njega nisu spomenuti namaz i zekat.
O važnosti davanja zekata govori i to da je prvi pravedni halifa muslimana, Ebu Bekr, radijallahu anhu, objavio rat skupini muslimana koji su odbili davati zekat halifi islamske države nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
A kada je Allah, dželle šanuhu, dozvolio muslimanima borbu protiv nevjernika i obradovao ih radosnom viješću da će im dati vlast na Zemlji, podsjetio ih je na to šta je njihova obaveza kada im Allah podari vlast na Zemlji, objavivši: ”One koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća.” (El-Hadždž, 41.)
Ovo je jasan dokaz da namaz i zekat imaju prednost u odnosu na druge ibadete u islamu, jer namaz ima nezamijenjivu ulogu i efekat u odvraćanju od razvrata i svega što je ružno, jer se temelji na spominjanju i veličanju Allaha i stalnoj svijesti o Allahu, dok zekat ima veliki utjecaj na vjernike, na pojedinačnom i društvenom (džematskom nivou), jer čisti vjerničku dušu i uzrok je duhovnog i materijalnog (ekonomskog) napretka muslimanske zajednice, shodno ajetu: ”Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i pomoli se za njih, molitva tvoja će ih, sigurno, smiriti. – A Allah sve čuje i sve zna.” (Et-Tevba, 103.)
Dakle, sadaka ili milostinja općenito, a zekat posebno, čiste duše vjernika i osiguravaju duhovni preporod, donose bereket i ekonomski napredak i prosperitet muslimanske zajednice. Riječ zekat (الزكاة) ima oba navedena značenja, i ona znači čišćenje i bereket, napredak i prosperitet muslimanske zajednice.
Postavlja se pitanje: Kako zekat čisti dušu i kako je u dijeljenju zekata sadržan duhovni i materijalni napredak i prosperitet muslimanske zajednice?
Prije svega, zekat i drugi oblici milostinje ili sadake čiste duše vjernika od mnogih negativnih osjećaja, kao što su osjećaj krivnje, zavidnosti, mržnje, neprijateljstva, tjeskobe, bespomoćnosti, odbačenosti i napuštenost.
Mudrost Uzvišenog Stvoritelja, zahtijeva da se Njegovo darivanje blagodati ljudima razlikuje, tako da su neki od njih bogati, neki siromašni, neki zdravi, a neki bolesni, neki su jaki, a neki slabi. Međutim, duše iskrenih vjernika su odgojene na bogobojaznosti i ispunjene živom i osjećajnom savješću, pa, ako Allah podari vjerniku neku Svoju blagodat, ono čega su drugi vjernici lišeni, ovaj vjernik žive savjesti neće uživati u Allahovoj blagodati i neće mu duša biti mirna, dok gleda druge muslimane lišene onoga u čemu on uživa. Duša vjernika neće mirovati dok ne podijeli blagodati sa svojom braćom kojima su uskraćene te blagodati.
No, da li to znači da on treba podijeliti svoje blagodati podjednako svima onima koji su lišeni tih blagodati kako bi se svi izjednačili u bogatstvu ili siromaštvu?
Ovo, naravno, nije rješenje, jer se kosi sa zdravim razumom, a također je protiv mudrosti zbog koje je Allah podijelio Svoje blagodati među ljudima.
Islamski učenjaci su kazali da mudrost naređivanja zekata vjerniku proizlazi iz onoga što prelazi njegove potrebe za punu godinu dana, i ta mudrost se ogleda u konkretnom definisanju visine zekata i tu nema nejasnoća. To je dva i po posto koje vjernik izdvaja iz svog cjelokupnog imetka koji je kod njega bio punu godinu dana, dok on sa preostalih devedeset sedam i po posto koje ima, uživa i troši u onome što je halal, kako hoće i koliko hoće, a da se zbog toga ne osjeća griješnim ili krivim.
I da procenat zekata nije jasno određen i definisan, a da vjernik, naprimjer, udjeli kao sadaku u ime Allaha, pet posto iz svog imetka, on bi osjećao da uskraćuje pravo potrebnih i siromašnih, čak i ako bi se njegovo dobročinstvo povećalo na deset ili dvadeset posto, njega bi opet proganjala njegova živa vjernička savjest i spriječila bi ga da uživa u onome što mu je preostalo od blagodati.
Međutim, budući da je Allah odredio iznos zekata, duša vjernička je mirna nakon što dadne zekat, jer vjernik sa sigurnošću zna da je Mudri i Sveznajući Allah, naredio bogatim muslimanima da izdvajaju tačno određeni dio na ime zekata koji će zadovoljiti potrebe zekata.
No, kad je riječ o dobrovoljnoj sadaki i dobročinstvu, vjernik nije striktno vezan za iznos i procenat zekata, i on može udjeliti dobrovoljne sadake koliko god hoće, a koliko god udjeli, Allah će mu povećati sevabe i nagradu za sedam stotina puta, kao što se navodi u ajetu: ”Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.” (El-Bekara, 261.)
I osim što je udjeljivanje zekata i sadake izraz naklonosti i ljubavi koju zahvalna duša bogatog muslimana osjeća prema siromašnoj braći muslimanima, ono također čisti duše bogatih od pohlepe, škrtosti i pretjeranog vezivanja za dunjaluk, a Uzvišeni Allah, objavio je: ”A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će, sigurno, uspjeti.” (El-Hašr, 9.)
Zatim, dobročinstvo, u vidu udjeljenog zekata i sadake, čisti duše siromašnih od bilo kakvog osjećaja nezadovoljstva prema Uzvišenom Stvoritelju, koje lišavanje određenih blagodati može izazvati u njihovim dušama, i čisti ih od bilo kakvog osjećaja neprijateljstva usmjerenog prema ostatku muslimanske zajednice, kao rezultat frustracije koju pretjerana uskraćenost dunjalučkih blagodati može izazvati u njihovim dušama.
Također, zekat i sadaka čiste duše siromaha od osjećaja napuštenosti i otuđenosti između njih i muslimanske zajednice ili džemata, jer lišavanje i siromaštvo mogu učiniti da čovjek osjeti da muslimanska zajednica nema milosti i saosjećanja prema njemu, pa mu je duša ispunjena tjeskobom i ljutnjom, a time slabi i osjećaj pripadnosti zajednici koja ne brine o njemu i ne stoji s njim u njegovoj nevolji.
A što se tiče onoga koji daje zekat i druge vrste sadake i dobročinstva, to ima veliki utjecaj na ispunjavanje njegove duše zadovoljstvom i srećom. Jer, kada vjernik, udjeljivanjem sadake i dobročinstvom prema drugim muslimanima, uspije unijeti radost u njihova srca, on uživa u sreći i osjeća se zadovoljan sobom – bez imalo primjesa samodivljenja, oholosti i snishodljivosti -, već on vidi da se svojim udjeljivanjem zekata, sadake i svojim dobrim djelima približava idealnoj slici pobožnog vjernika kojem je Allah odredio ulogu namjesnika (halife) na Zemlji, o kojoj on uvijek sanja.
I što se vjernička duša više približava toj idealnoj slici koju nastoji da postigne, to ona postaje sigurnija, njena tjeskoba i tuga se smanjuju i ona uživa u istinskoj sreći. Jer, kao što su rekli islamski učenjaci: ”Onaj ko kod sebe spoji Allahovo zadovoljstvo i zadovoljstvo ljudi, on je upotpunio sreću i ostvario sve blagodati.”
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Kada bi onaj koji udjeljuje sadaku znao da će njegovo dobročinstvo doći do Allaha prije nego što dođe u ruke siromaha, njegova bi radost u tome bila veća od radosti siromašnih i potrebnih.”
Štaviše, dobra djela se dive i hvale svojim počiniocem, i ponose se pred drugim djelima i ibadetima. Naime, prenosi se da je hazreti Omer, radijallahu anhu, govorio: ”Djela se hvale pred drugim djelima (svojom vrijednošću), pa sadaka kaže: ”Ja sam bolja od vas.” (Sahih Ibn Huzejme)
Dakle, dobročinstvo u vidu sadake ili dobročinstva – od kojih je najvažniji zekat – čisti duše vjernika, a ujedno donosi bereket i materijalnu (ekonomsku) dobit muslimanskoj zajednici, koja prije svega podrazumijeva efikasnu borbu protiv siromaštva, tako da se davanjem zekata ostvaruje i duhovni i materijalni (ekonomski) napredak.
Potvrđuje to i primjer drugog pravednog halife, hazreti Omera ibn Hataba, radijallahu anhu, kad je poslao Ebu Musaa el-Eš'arija, radijallahu anhu, u Jemen koji je, nakon godinu dana, vratio trećinu imetka halifi Omeru obavjestivši ga da u Jemenu nema ni jednog siromaha kojem je potreban novac od zekata.
Kao i primjer hazreti Omerovog potomka, slavnog emevijskog halife Omera ibn Abdul-Aziza, koji je za vrijeme svoje dvoipogodišnje vladavine islamskom državom uspostavio takvu socijalnu pravdu i ostvario toliki ekonomski napredak da nije bilo siromašnih kojima je bio potreban novac od zekata. O tome je jedan od poznatih islamskih učenjaka i Omerov službenik, Jahja, rekao: ”Posjetio sam Afriku i nisam našao ni jednog siromaha kome bih dao novac od zekata.” Nažalost, za razliku od Omerovog vremena, Afrika je danas simbol siromaštva.
Dakle, udjeljivanjem sadake općenito, a zekata, kao vjerske obaveze posebno, muslimansku zajednicu čini kao da je jedna porodica, u kojoj je sposobni samilostan i ljubazan prema nemoćnima, a bogati prema potrebnima, i vjernik osjeća da ima braću muslimane i sestre muslimanke kojima mora činiti dobro kao što je Allah njemu učinio dobro, shodno ajetu: ”I čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio.” (El-Kasas, 77.)
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini istinskim dobročiniteljima, onima koji daju zekat i sadaku, izvršavajući na taj način svoju vjersku dužnost i izražavajući time zahvalnost Stvoritelju na blagodatima koje nam je podario, da nas uvrsti među one koji će biti u hladu svoje sadake i zekata na Sudnjem danu, da primi naš post, namaz, dove i ostale ibadete i dobra djela, i da nas uvede u Džennet bez polaganja računa. Amin!
