Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ
U prošlom tekstu osvrnuo sam se na tekst prof. Samira Beglerovića, “Istinski skandal, knjiga koja spaljuje duh i razum”, u kojem sam pojasnio da je profesor akide na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu iznio mnoštvo potvora i neistina na poznatog islamskog učenjaka Ibn Ebu el-Izza el-Hanefija i njegovo djelo ”Komentar Tahavijske akide”.
Pošto svoja zapažanja i argumente nisam mogao sažeti u jedan tekst, odlučio sam se napisati nastavak mog odgovora cijenjenom profesoru Begleroviću, koji ću početi rečenicom u kojoj prof. Beglerović ističe da je: “Djelo imama Tahavije manifestirano u oblasti poslaničke tradicije (hadisu), a ne u oblasti vjerovanja (akaid)”. Nakon što sam pročitao ovu rečenicu, uz, uistinu, svo uvažavanje Beglerovića kao intelektualca i kao čovjeka, ipak nisam mogao a da se ne zapitam, da li je Beglerović uopće završio i medresu, a kamoli fakultet islamskih nauka? Ne želim ovdje nadugo i naširoko iznositi stavove i mišljenja islamskih učenjaka o imamu Tahaviji, niti o njegovoj poslanici iz akide i njenoj važnosti (jedno od najpoznatijih i najpriznatijih djela kod učenjaka ehli-sunneta kad je u pitanju akida), nego ću samo reći da svaki prosječni učenik 2. razreda medrese zna da je Tahavijska akida jedno od osnovnih djela iz oblasti akide unutar ehlisunnetske provenijencije. Ovo je, zapravo, samo jedna u nizu činjenica koje nam govore o stvarnoj stručnosti i učenosti osobe koja nosi najviše akademsko zvanje.
Sljedeće na što se želim osvrnuti jest navođenje neistina, dezavuisanje javnosti i iskrivljavanje historijskih činjenica. Moram priznati da mi nimalo nije drago spominjati ove stvari, jer se može razumjeti kako musliman, osim toga još i profesor islamskih nauka, pribjegava neistini i proizvoljnoj interpretaciji u nametanju svog mišljenja. Ali ću i ovoga puta pokušati naći opravdanje profesoru i reći da možda ne poznaje dovoljno arapski jezik i da se teško služi arapskom literaturom ili mu je možda neko zlonamjeran servirao spomenute činjenice.
Naime, prof. Beglerović, govoreći o Ibn-Ebi el-Izzu, kazao je sljedeće: “Ekstremnost i agresivnost nominalno potpisanog autora – iz želje za nametanjem vlastitog mišljenja kao jedinog autentičnog -, Ibn-Ebul-Izz „mobilizirao je jedan broj ekstremista svog vremena krenuvši u oružanu pobunu protiv tadašnjih, prvo religijskih, a potom i državnih vlasti. Stoga je uhapšen kao ekstremista, podstrekivač i organizator pobune te osuđen na robiju. Kompletan slučaj zabilježio je u svom ljetopisu hafiz Ibn-Hadžer Askalani.”
Kao prvo, želim postaviti pitanje doktoru islamskih nauka: na koji to ljetopis od Ibn-Hadžera misli? Ibn-Hadžer je biografiju el-Izza spomenuo u svoja tri djela: Inbau el-gumr bi ebnai el-umr (I/408-409.), Ref'u el-isr an kudati misr (I/278.) i Ed-Durer el-kamine (IV/103). Vratio sam se na svatri ova djela i pročitao šta kaže Ibn-Hadžer, i niti u jednom nisam našao da spominje “mobiliziranje ekstremista”, a pogotovo ne “oružanu pobunu”.
Zato ovdje postavljam pitanje prof. Begleroviću: u kojim to knjigama Ibn Hadžer spominje “mobiliziranje” i “oružanu pobunu” od strane Ibn Ebi el-Izza el-Hanefija? Mislim da neće moći dati nikakav odgovor, pa ga onda zato pitam: koji to moralni kodeks dozvoljava korištenje neistine s ciljem nametanja svog mišljenja? Nijedan ozbiljan intelektualac, učenjak, istraživač i ljubitelj istine, bio on musliman ili nemusliman, neće sebi dozvoliti da se koristi ni poluistinama, a kamoli neistinom, s ciljem dokazivanja ispravnosti svoga mišljenja i stava.
Ibn Hadžer, govoreći o Ibn Ebi el-Izzu, između ostaloga, veli: “…ve kane minel-fudala el-ezkija” – “Bio je iz reda uglednih i vrsnih intelektualaca”.[1]
I dok je za profesora Beglerovića, el-Izz neko ko “spaljuje duh i razum” i “otvoreno potcjenjuje intelektualnosti”, kako vidimo, za Ibn-Hadžera je on “uglednik i vrsni intelektualac”. U tom slučaju, ovo ne samo da je potvora na el-Izza, nego i na Ibn-Hadžera, jer ni u jednom njegovom djelu ne postoji navedini govor.
Tačno je da je Ibn-Hadžer spomenuo slučaj el-Izzovog “iskušenja” kad je osporio stvari koje je spomenuo Ali ibn Ejbek u svojoj kasidi, međutim, istini za volju, Ibn-Hadžer ukazuje na to da su povod tog iskušenja bili neki “fanatici” (el-muteassibe) koji su se požalili sultanu.[2]
Pored spominjanja tog događaja, Ibn-Hadžer je u superlativima spomenuo el-Izza. U ostalom, ko god imalo poznaje biografije islamskih velikana dobro mu je poznato na koja su iskušenja nailazili od strane vlastodržaca i zavidnika. Iskušenja kroz koja su prošli imam Ahmed, Malik, a potom i Ebu Hanife, koji je bio zatvoren, bičevan i na kraju je, kako navodi hafiz ez-Zehebi[3], umro u zatvoru, ni u kojem slučaju ne umanjuju njihovo znanje i autoritet.
Ono na što također želim ukazati jest to da je prof. Beglerović htio nametnuti svoje mišljenje tako što je pokušao predstaviti čitaocima da je el-Izz osoba koju historičari skoro i ne spominju, te kao nekoga ko se uopće ne ubraja u učenjake hanefijskog mezheba. Beglerović veli: “Tako ga Qutlubuga, čak ni Hadži Halife, ne ubrajaju u hanefijske učenjake.”
Nije mi jasno za koga je Beglerović pisao svoj tekst i zar je moguće da misli kako u Bosni i Hercegovini niko, od tolikog broja profesora islamskih nauka i poznavalaca arapskog jezika, nije čitao djelo Hadži Halife. Beglerović je zapravo ovim dokazao da je on taj koji nije čitao to djelo, jer da jeste i da se vratio na djelo Hadži Halife, našao bi da on el-Izza ubraja u hanefijske učenjake. Naime, govoreći o komentarima na Tahavijsku akidu, Hadži Halife kaže da je komentar napisao i: “Sadrudin Ali ibn Muhammed ibn el-Izz Ezrui el-Dimaški, el-Hanefi – hanefija”[4], tako da vidimo da ga Hadži Halife ubraja u hanefijske učenjake, dok Beglerović tvrdi suprotno.
Također, kao kratki osvrt na ovaj Beglerovićev citat, reči ću da je, prema meni dostupnoj literaturi, biografija el-Izza spomenuta u 12 historijskih djela poznatih islamskih historičara, među kojima se nalaze Ibn-Hadžer, es-Sujuti, es-Sehavi, a među tim autorima je 5 autora hanefijskog mezheba. Ta djela su sljedeća:
- Ibn-Kadi Šuhbe (umro 851.h. g) u svojoj Historiji[5]
- Ibn-Hadžer (umro 852.h. g) u djelima: Inbau el-gumr bi ebnai el-umr[6], Ref'u el-isr an kudati misr[7] i Ed-durer el-kamine
- Jusuf ibn Tagri Berdi (umro 874.h.g.) u djelu Ed-Delil eš-šafi ala el-menhel es-safi[8]
- Šemsudin Es-Sehavi (umro 902.g. h) u djelu Vedžiz el-kelam[9]
- Es-Sujuti (umro 911.h.g) u djelu Husnu el-muhadare fi tarih misr vel-kahire[10]
- Abdulbasit ibn Halil ibn Šahin Ez-Zahiri u djelu Nejl el-emel fi zejl ed-duvel[11]
- Ibn-Tulun (umro 953.h. g) u djelu Es-Sagr el-bessam fi zikri men velije kadae Šam[12]
- Hadži Halife (umro 1067.h. g) u djelu Kešf ez-Zunun.[13]
- Ibnul-Imad El-Hanbeli (umro 1089.h. g) u djelu Šuzur ez-zeheb fi ahbari men zeheb[14]
- Ismail-paša (umro 1248. h. g) u djelu Hedijjetu el-‘arifin.[15]
Ovdje neću iznositi biografiju El-Izza, ali kao odgovor na neistine prof. Beglerovića spomenut ću samo da navedeni autori za el-Izza kažu da je bio kadija hanefijskog mezheba i u Damasku i u Kairu. Ibn-Hadžer, na koga se Beglerović pozvao, kaže da je, kako sam već naveo,“bio uglednik i vrsni intelektualac”[16]. U djelu Inbau el-gumr bi ebnai el-umr, Ibn-Hadžer naglašava:“…i bio je stručnjak, predavao je i izdavao fetve”.[17] Poznati historičar Ibn Kadi Šehbe naziva El-Izza ”kadul-kudat” – ”kadijom svih kadija” te kaže da je “napredovao u nauci i fetve izdavao“.[18] Es-Sehavi kaže da je El-Izz: “hanefijski kadija Damaska i da je komentator Tahavijske akide i da je bio kadija Kaira”.[19] Poznati historičar, hanefija, Ibn-Tulun kaže za El-Izza da je: “stručnjak, predavač, izdavao fetve, bio kadija Damaska i Kaira”.[20]
Pored navedenih činjenica, ono što također govori o njemu kao pripadniku hanefijskog mezheba jesu njegova pisana djela iz fikha. Tačnije Ibn Ebi el-Izz napisao je komentar na jedno od najpoznatijih djela iz hanefijskog mezheba, El-hidaje. Taj komentar se zove El-tenbih ala muškilati el hidaje. Istina je da pomenuti komentar nije bio mnogo poznat, međutim ono što ukazuje na posebno mjesto među hanefijskim pravnicima koje ima Ibn Ebi el-Izz, jeste da su najveći pravnici hanefijskog mezheba u svojim djelima doslovno prenosili njegove citate.Tačnije, Ibn el-Humam, jedan od najvećih pravnika hanefijskog mezheba, u svom daleko najpoznatijem komentaru na djelo El-hidaje, poznatom kao Fethul-kadir (koje je itekao bilo poznato i cijenjeno kod naših muderrisa) na više mjesta doslovno je prenio citate ibn Ebi el-Izza.[21] Pomenuta činjenica dovoljno govori o mjestu Ibn Ebi el-Izza unutar hanefijskog mezheba, svakome ko imalo poznaje temeljna djela i komentare iz mezheba.
Pa, zar je moguće da neko bude kadija hanefijskog mezheba u Damasku i Kairu, da predaje u najpoznatijim hanefijskim medresama u Damasku, te da se i pored toga ne ubraja u učenjake hanefijskog mezheba ili, pak, kako je također kazao prof. Beglerović, da se lažno izjašnjava kao hanefijski učenjak?
Možda će nas Beglerović i njegovi istomišljenici, u dogledno vrijeme, počastiti jednim djelom u kojem će oni ocijeniti ko se istinski, a ko lažno izjašnjava kao hanefijski učenjak.
I na kraju, uputiti toliko uvreda i potvora na račun nekoga o kome su islamski velikani, poput Ibn-Hadžera, rekli sve riječi hvale najbolji je dokaz koliko se autor teksta udaljio od korektnog istraživanja i pisanja koje se temelji na naučnim činjenicama, kao što se još više udaljio od moralnog kodeksa jednog muslimana koji govori i piše o vjerskim istinama. Pored naučnih pravila izlaganja i moralnog kodeksa, također i naša bošnjačka tradicija i vjerski odgoj koji gajimo strogo nam zabranjuju da nekome, koliko god se sa njim ne slagali, pripisujemo nešto što on nije.
[1]Refu el-isr an kudati misr, 1/278.
[2]Inbau el-gumr bi ebnai el-umr, 1/258.
[3]Sijer ealami en-nubela, 6/402.
[4]Kešfu ez-Zunun, 2/ 1143.
[5]3/358,359.
[6]1/408,409.
[7]1/278.
[8]Str.465.
[9]Str.295,296.
[10]2/185.
[11]2/297.
[12]Str.201.
[13]2/1143
[14]8/557.
[15] I/719.
[16]Ref'u el-isr an kudati misr, str.1/278.
[17]Inbau el-gumr bi ebnai el-umr, 1/408,409.
[18]Tarih ibn Kadi Šehbe, 3/358,359.
[19]Vedžiz el-kelam,str.295,296.
[20]Es-Sagr el-bessam fi zikri men velije kadae Šam, str.201.
[21] Pogledaj predgovog na et tenih ala muškilati el hidaje 1/220,226, u kojem je dr.Abdul Hakim ibn Muhammed Šakir spomenuo doslovne citate koje je prenio ibn el Humam od ibn Ebi el Izza.
