Iz Obaminog racionalizma u Trampov populizam, kuda poslije

523

Piše: Rašid Kasumović

„Učinit ćemo Ameriku ponovo velikom“, obećao je u sklopu svoje predizborne kampanje Donald Tramp, 45. po redu američki predsjednik. Ako se prisjetimo događaja, procesa, odnosa i vremena koji su učinili da Sjedinjene Američke Države po okončanju Prvog svjetskog rata izrastu u jednu od vodećih svjetskih sila, a kasnije po okončanju i drugog svjetskog sukoba je i učvrste na tronu najmočnije sile svijeta. Politika koju provodi novoizabrani američki predsjednik je po svemu sudeći dijametrealno suprotna svemu tome. Njegov prethodnik, Obama, iako se u vođenju politike i diplomatije više vodio racionalizmom i pragmatizmom nije uspio zadovoljiti zahtjeve na domaćem planu u pogledu ekonomije, socijalne i zrdravstvene politike niti je uspio ostvariti uspjeh na diplomatskom planu i očuvanju svjetskog mira po kojem bi bio pozitivno zapamćen. Populizam i neracionalni politički potezi koje je poduzeo Tramp u posljednjih desetak dana otkako se uselio u Bijelu kuću i Ovalni ured mogu doduše naići na odobravanje kod republikanaca i desničarskih struja, pa i nacionalista širom Evrope, ali će to biti kratkog daha, to jeste samo dok se probude iz sna i oni najokorijeliji od njih.

Sjedinjene Američke Države jesu, trenutno, jedina globalna sila sa blagim odlikama neoimperijalizma koji pokriva proklamiranjem demokratije i demokratskih principa širom svijeta. Ovo je država sa kratkom, burnom i veoma zanimljivom historijom. Prešla je put od kolonije evropskih imperijalnih sila, preko države sa problemima koji su je raskidali i izjedali iznutra, zemlje koja je bila uvučena i učestvovala u dva svjetska rata, pokretača i osnivača najjačeg političko-vojnog saveza u historiji čovječanstava do jedine istinske planetarne supersile. U dvadesetom stoljeću, nijedna država nije uticala na međunarodne odnose toliko odlučno i u isto vrijeme toliko ambivalentno kao Sjedinjene Države. Nijedno društvo nije čvršće insistiralo na nedopustivosti miješanja u unutrašnja pitanja drugih država, ili strastvenije zahtijevalo da njegove vlastite vrijednosti budu univerzalno primjenjivane. Nijedna nacija nije bila pragmatičnija u svakodnevnom vođenju diplomatije, ili više ideologizirana u poštivanju svojih historijskih moralnih uvjerenja. Nijedna država se nije više odupirala angažiranju u inozemstvu, čak i kada je preuzimala saveze i obaveze nezampaćenih dometa i obima.

Američka moć i liderska pozicija su neosporni, te je teško da će neka druga država moći da je dostigne na političkom, vojnom, ekonomskom, kulturološkom ili tehnološkom planu, iako neke države, prvenstveno Rusija i Kina, te ekonomsko-politički entitet Evropska Unija imaju pretenzije za isto.

Kako su SAD postale to što jesu? Ovom najnovijom  politikom, da ne kažemo politikanstvom, zasigurno nisu.

Američka deklaracija o nezavisnosti (The Declaration of Independence) je dokument koji je u Filadelfiji potpisalo 13 dotadašnjih britanskih kolonija u Novom svijetu, čime su proglasile svoju nezavisnost i objasnile svoje razloge za to, a koja je potvrđena je od strane Kongresa jula 1776. godine, čime je Deklaracija postala konstitutivni akt Sjedinjenih Država, tj. njihov prvi ustavni akt.

Od ovog dana, pa sve do danas američka nacija je, ako izuzmemo Građanski rat i kratkotrajno doba depresije tridesetih godina prošlog vijeka, išla putem prosperiteta i uzdizanja pri čemu je sve više i više uticala na globalnu politiku kreirajući je shodno svojim ciljevima i interesima. Deklaracija i američki Ustav sa demokratskim sistemom, pluralizam, popustljiva ali i elastična politika stvorili su preduslove za naseljevanje i izgradnju moderne, jake i prosperitetne države. Američka nacija je utemeljena Deklaracijom o nezavisnosti, ali su je gradile, unapređivale ali branile generacije i generacije doseljenika iz svih kutaka svijeta koji su potražili sreću i novi, bolji život u novoj domovini koju su dolaskom na američko tlo prihvatali i duhu i u praksi. Svaka restrikcija u pogledu useljeničke politike, bilo da se odnosi na latinoamerikance, evropljane, azijate pa i muslimane, a pogotovo ovakvi rigorozni stavovi koje provodi Tramp, može samo naštetiti Sjedinjenim Državama, a ne učiniti ih ponovo velikim.

Sjedinjene Države su nakon završetka Drugog svetskog rata uz pomoć saveznika kreirale najmoćniji svjetski političko-vojni savez – NATO. Nestankom NATO-vog oponenta, Varšavskog pakta, sa scene osigurano je političko i vojno preimućstvo SAD-a na geopolitičkoj sceni. Njegovanje ovog savezništva je nasušno potrebno svakoj od članica saveza, pa tako i SAD-u. Svaki američki predsjednik u novijoj historiji je, u pogledu ovog savezništva prihvatao zaostavštinu onoga prethodnog, te je nastojao zadržati ili unaprijediti. Rijetki su lideri članica NATO-a koji su podržavali Trampa u njegovoj predizbornoj kampanji, a još rijeđi su oni koji odobravaju njegov rigidni, populistički i isključivi način vođenja domaće i spoljne politike u ovih nekoliko dana kako se uselio u Ovalni ured. Ovdje se prvenstveno misli na Tursku, kako muslimansku zemlju, Njemačku koja sebe vidi kao jednog ili čak jedinog lidera Evropske Unije i Veliku Britaniju, koja ima izraženu useljeničku politiku sa veoma dugom tradicijom i koja je jedan od najbitnijih ako ne i najbitnijih saveznika Sjedinjenih Država.

Kako bi Sjedinjene Države zadržale lidersku poziciju u svijetu potrebna je jedna racionalna, trezvena i pragmatična politika, kombinovana dijalogom i vizionarskim stavom. Svijet je polagao nade da će Obama kada je prije osam godina postao 44. američki predsjednik krenuti tim putem. Mnogi su ga vidjeli kao „obojenog“ Kenedija, i zaista se tako i ponašao, barem u početku svog predsjedničkog mandata. Međutim, njegova racionalna i pragmatična politika se uglavnom svodila na „lijepo upakovanu priču“. Vremenom se pokazalo da se pompezno najavljivani dijalog i saradnja sa svima, a pogotovo sa islamskim svijetom i Evropom završili svrgavanjem Gadafija i povlačenjem Libije u beskonačne plemenske sukobe, ostankom i učvrščivanjem pozicija američke vojske u Afganistanu i Iraku, ostavljanju na cjedilu ukrajinske vlade u nezavršenom sukobu, trapavom pokušaju svrgavanja Asada i bojažljivim prosvjedima protiv zločina Asadovih i ruskih oružanih snaga svesrdno potpomognutih iranskim paravojnim milicijama u Siriji, te pobjedom Kine u višegodišnjem „ratu“ za naftu u Africi i tako u nedogled.  Mnogi su saglasni da Nobelova nagrada za mir nije trebala da završi u rukama onoga ko nije u stanju da kreira i održi mir a nalazi se na tronu najmoćnije zemlje svijeta. Obama to nije uspio. Da li je želio i mogao, pitanje je za drugu priču.

Kada su Amerikanci gradili temelje države, vođeni idejom slobode, jednakosti, pravde i demokratije, željeli su da se odupru imperijalizmu Velike Britanije i kralja. Predstavnici prve, druge ili treće generacije imigranata iz evropskih zemalja, potpisali su Deklaraciju o nezavisnosti, čime su jasno i glasno kazali da ne žele imati apsolutnog monarha udaljenog 6000 kilometara. Niti sada nakon gotovo 250 godina postojanja njihove domovine slobodarski amerikanci, demokrate pa i mnogi republikanci ne zaslužuju nekog takvog koji je udaljen svega nekoliko kilometara od njih, onoga koji sjedi u Bijeloj Kući.

Sve je više nezadovoljnih Trampovom politikom, ne samo u Sjedinjenim Državama, nego širom svijeta. Sve je više onih koji smatraju da je suprotna temeljnim principima na kojima leži američki sistem. Sve je više onih koji misle da su napravili grešku dajući glas Trampu i njegovoj politici. Kako će se stvari dalje odvijati, teško je predvidjeti. Ali da se prisjetimo šta stoji u Deklaraciji o nezavisnosti kada je riječ o odstupanju od principa kojima su vođeni prvi Amerikanci. „Mi smatrano ove istine očiglednim: da su svi ljudi stvoreni jednaki, da su obdareni od strane njihovog Tvorca određenim neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja za srećom. – U cilju obezbeđivanja ovih prava, vlade ustanovljene među ljudima, izvode svoje zakonite moći iz saglasnosti onih nad kojima se vlada. – Ako ikada ijedan oblik vlade postane prepreka ostvarivanju ovih ciljeva, pravo je naroda da ga promeni ili ukine, da ustanovi novu vladu, koja će ležati na temeljima takvih načela, i organizovati svoje moći tako da najbolje utiče na narodnu sigurnost i sreću.“[1] Zar je potrebno ovo komentarisati.

Stavljanje van snage „Obamacare-a“, zabrana ulaska imigranata iz šest muslimanskih zemalja, smjena državne tužiteljice, plan za izgradnju zida prema Meksiku, najava povlačenja iz sporazuma o kontroli globalnog zagrijavanja su samo neki od poteza koje je povukao Tramp u samo nekoliko dana. Ako želi zaista „učiniti Ameriku ponovo velikom“, ovi i ovakvi potezi koji nemaju ni najmanje veze sa zdravom, realnom, racionalnom i pregmatičnom politikom, koja je nasušno potrebna Americi, jednostavno nemaju mjesta u Bijeloj Kući.

Ako Tramp želi biti lider najmoćnije nacije na svijetu vrijeme je da prestane da se ponaša kao predsjednik neke od njegovih kompanija, uzme časove iz politike i diplomatije i počne da se ponaša kao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

[1] Deklaracija nezavisnosti Kongres, 4. jula 1776. godine, Jednoglasna Deklaracija 13 ujedinjenih država Amerike