Jesi li spreman za ono što dolazi? – Pouke iz kazivanja o Talutu i Džalutu – II dio

1317

Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Priča o Talutu i Džalutu iz sure El-Bekare sadrži sve karakteristične znakove tipičnog obrasca onih koji žele imenovati sebi vođu oko kojeg će se okupiti, kao i njihovo mentalno stanje i ne prihvatanje takvog vođe kada im dođe.

Izraelćani nisu prihvatili Allahovog poslanika Isaa, a.s., (Isusa), koji im je došao u vrijeme kad su iščekivali mesiju ili vjerovjesnika od Boga. Ne samo to, već nisu oklijevali da mu nanesu sve vrste patnje. Oni su odbacivali, čak i ubijali, vjerovjesnike koji su im bili poslani jer su bili obična ljudska bića među svojim narodom. Naime, oni su vidjeli da vjerovjesnici jedu hranu i hodaju po tržnicama kao i ostali ljudi i ne pokazuju nikakva čuda, niti sa njima hodaju meleki koji im pomažu u njihovoj misiji.

A onda im je došao Isa, a.s., da odgovori na sve njihove kritike i zamjerke. Njegovo je rođenje bilo čudo (mu'džiza) sâmo po sebi, kao i druga čuda, kao što su oživljavanje mrtvih, izliječenje gubavaca i slijepih ljudi. Osim toga, njegov govor bio je utjecajan i pun mudrosti, ali se oni nisu zadovoljili svim tim dokazima i odbacili su ga kao vjerovjesnika i pokušali su ga ubiti razapinjanjem na krstu.

Unatoč svemu tome, Izraelćani kao i kršćani nisu izgubili nadu u pojavu mesije, odnosno vođe oko kojeg će se okupiti odabrani ljudi i spasiti svijet. Kada je svijet počastvovan dolaskom Muhammeda, s.a.v.s., ove dvije religije i stanovnici Meke, koji su bili upoznati sa učenjem tih dviju religija, čekali su na pojavu novog vjerovjesnika. Štaviše, kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., došao “oni su ga poznavali onako kako poznaju svoju djecu” (Kur'an), ali to nije bilo dovoljno za većinu njih. Ono što ih je spriječilo da priznaju njegovo poslanstvo bilo je to što su sebe smatrali vrijednijim te poslanice. Kako će osobi koja je nepismena i još pri tome nije Izraelćanin, pripasti takva čast?

Međutim, Allah je taj koji daje znanje i vlast kome hoće, i od onih koji koji su spoznali Allaha, nije se očekivalo ništa drugo osim da razmisle o Allahovoj mudrosti i Njegovom izboru i da se u potpunosti pokore Njegovim naredbama. No, kod njih je preovladalo stanje zablude i oholosti koje im je govorilo da su zauvijek izgubili privilegiju poslanstva, a nisu obraćali pažnju na odgovornost sa kojom su bili zaduženi.

Izraelćani nisu prihvatili Taluta, kojega im je Bog poslao kao kralja, jer on nije bio njihovog porijekla. Iako je on imao svojstva koja su oni željeli, bio je vođa koji je bio upoznat sa borilačkim vještinama i komandovanjem i imao je moć i sve potrebne vještine, ali to njih uopće nije zanimalo. Bilo je za očekivati da će oni u potpunosti biti otvoreni prema ideji da prihvate preporuku od svoga vjerovjesnika kojem su oni sami uputili zahtjev za određivanjem vođe, ali se to nije desilo.

Taj se stav pretvorio u vrlo problematično pitanje židovske teologije i židovske filozofije nakon toga. A to je otvorenost prema onome što dolazi od drugih i drugačijih i granice pokornosti.

Možemo li uspostaviti odnos sa drugim bez pokušaja da ga se riješimo i možemo li poštivati njegovu različitost usred naših očekivanja i naših definicija?

Treba napomenuti da ovdje ne govorimo o kontekstu u kojem je izraz “razlika” neprijateljstvo, te se stoga marginalizacija smatra sredstvom protumjera. U stvari, pojam “razlika” ovdje se smatra stanjem slobode, čak i od utjecaja odnosa sa drugima. U trenutku kad počnemo definirati drugog i nadamo se da će on ispuniti naša očekivanja i prisiljavamo ga da djeluje u svjetlu naših očekivanja, onda smo uništili pojam razlika. Mi se trebamo ponašati tako da drugi i durgačiji ostane onakav kakav jeste, sa svim svojim različitostima u odnosu na nas.

Poznati poststrukturalistički židovski filozof iz Francuske, Jacques Derrida (koji je u isto vrijeme bio i ateist) svoj govor na konferenciji o prijateljstvu započeo je riječima: “Dragi prijatelji, ne postoji termin koji se zove prijatelj.” Ono što je ovdje želio objasniti jest da oni koji su poznati kao prijatelji nestaju u prethodnim definicijama naših očekivanja. Prijatelja ne zovemo imenom prijatelj, bez da ga stavimo u kalup koji mi želimo, tako da mi na taj način eliminiramo pojam prijatelj.

No, vratimo se mi našoj temi i priči o Talutu i Džalutu.

Izraelćani, koji su imali teološku pozadinu i moralne standarde, kad su tražili vođu od svojih vjerovjesnika, oni su zapravo čekali da će im doći osoba koja će njih slijediti a ne oni njega. Njihovi hirovi i želje bile su spremne da im vjerovjesnik odredi kralja ili vladara koji će slijediti njihove hirove i želje za vlašću i moći. Kad im je došao taj vođa, njihov vjerovjesnik je shvatio da taj vođa nije našao mjesta u njihovim srcima i prije nego se pojavi, pa je govorio: ”Vi se nećete boriti, nego ćete se povući”.

Znao je da im neće doći vođa i vladar koji odgovara njihovim očekivanjima, odnosno da će ih  onaj koji će im biti poslat kao vođa prvo pozvati da se oni sâmi promijene prije nego što se promijeni teško stanje u kojem se nalaze.

Naravno, Talut je i bio posve različit od one osobe koju su Izraelćani očekivali i koju su upoređivali sa sobom. Zbog toga su izmislili sve argumente i razloge da ga ne bi priznali i slijedili kada je došao, kao što dolazi u ajetu: “Allah vam je odredio Taluta za vladara” – reče im vjerovjesnik njihov. – “Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato” – rekoše oni. – “Allah je njega da vlada vama izabrao” – reče on – “i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. Allah je neizmjerno dobar i On zna sve.” (El-Bekare, 247.)

Šta i koga mi danas očekujemo da bismo poveli istinsku borbu i izašli iz kriza i teškog stanja u kojem se nalazimo? Čekamo li nešto određeno? Jesmo li spremni prihvatiti ono što čekamo kada nam dođe? Hoćemo li ga prihvatiti onakvog kakav je, ili ćemo brzo izbjeći čak i da ga priznamo? I šta ako unaprijed uništimo mogućnost dolaska svega što će neće biti prema našim očekivanjima i situaciji koju želimo?