Priredio: Abdusameda Nasuf Bušatlić
Prije nego što je postao poznat po svojoj učenosti i pobožnosti, Malik ibn Dinar je radio kao policajac i bio je alkoholičar. Priča o njegovom povratku islamu i njegovom pokajanju, koju je prenio Ibn Kudame u svojoj knjizi: Et-tevvabin (Pokajnici), vrlo je poučna i dirljiva.
Malik ibn Dinar priča: ”Radio sam kao policajac i svake noći pijan se vraćao kući. U toku svog službovanja oženio sam se djevojkom koja je bila čestita, skromna i pobožna. Kao kruna našeg braka došla je naša kćerkica koja je od prvog dana osvojila moje srce. Svu svoju ljubav i pažnju poklonio sam njoj. Posmatrao sam svaki njen pokret, pratio njen nevini pogled i uživao u igri sa njom. U dobi od godinu dana znala je doći u moju sobu u kojoj sam pio alkohol i svojim ručicama je pokušavala istrgnuti flašu iz moje ruke kao da je htjela da mi kaže da to što činim nije dobro. Kada je napunila dvije godine naglo se razboljela i usljed te teške bolesti je i umrla. To je bio gubitak koji ja nikako nisam mogao podnijeti niti shvatiti. Tuga se uselila u moju kuću, u moje srce i moj život. Pao sam u depresiju i očaj i još više sam počeo piti. Jedne noći, uoči petka, došao sam s posla polupijan, a onda sam ophrvan tugom i bolom odlučio da pijem dok ne umrem. Uistinu sam želio sebi okončati život, jer bez moje kćerkice je bilo besmisleno živjeti. Pio sam toliko da sam izgubio svijest i u takvom stanju sam i zaspao. A onda sam usnio jedan strašan san.
Naime, sanjao sam kao da je nastupio Sudnji dan, da su mrtvi ustali iz svojih kaburova i okupili se svi na jednom mjestu. I ja sam bio među njima. Nedugo zatim čuo sam zastrašujući glas i siktanje iza mojih leđa. Okrenuo sam se i ugledao ogromnu zmiju koja je onako razjapljenih usta išla prema meni. Počeo sam bezglavo bježati, a ona me je neprestano pratila. Bježeći od te nemani naišao sam pored jednog iznemoglog starca. Poselamio sam ga i tražio da mi pomogne, a on je plačući uzviknuo: ‘Žao mi je, mladiću, ali ja zaista nemam snage protiv te zmije.’ Onda sam se popeo na jednu uzvisinu i ugledao vatru čiji su plamenovi lizali visoko prema nebu i prijetili da me progutaju. Od toga sam se više prepao nego od zmije. A onda sam čuo kako neko glasno viče: ‘Vrati se, nisi ti njen stanovnik.’ Vratio sam se ponovo do onog starca bježeći ispred zmije. On mi je rekao da pokušam da se spasim na obližnjem brdu na kojem se nalazio prekrasan dvorac.
Dotrčao sam do dvorca, a onda su se njegove kapije širom otvorile. Ušao sam unutra i ugledao mnoštvo male djece. Među tom djecom sam prepoznao i svoju kćerkicu. Kada me je ugledala potrčala je prema meni, lijevom rukom je uzela moju desnu ruku, a svojom desnicom je otjerala zmiju koja mi je bila za petama. Zatim je sjela pored mene, zaplakala i počela učiti kur'anski ajet: ”Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su nevjernici.” (El-Hadid, 16.)
Plakao sam dok sam je slušao, a zatim sam kroz suze upitao: ‘A zar vi, mala djeca, znate učiti Kur'an?’ Odgovorila je: ‘Znamo, babo, bolje od vas.’ Zatim sam je upitao: ‘A šta je ona ogromna zmija koja me je neprestano tjerala?’ Rekla je: ‘To je babo tvoje loše djelo u kojem ustrajavaš i koje prijeti da te uništi?’ ‘A ko je onaj starac kojeg sam sreo’, upitao sam. Ona je odgvorila: ‘Babo, to su tvoja dobra djela koja su toliko slaba da te ne mogu spasiti.’ ‘A šta vi ovdje radite’, nastavio sam ja sa pitanjima. Kćerkica mi je odgovorila: ‘Mi živimo u ovom dvorcu do Sudnjega dana, kada ćemo dočekati svoje roditelje i zauzimati se za njih.’ U tom trenutku sam se probudio. Bio sam sav u znoju. Ustao sam, okupao se, abdestio i klanjao namaz, i nakon toga nikada više nisam pio alkohol.”
Poslije iskrene tevbe i pokajanja, Malik ibn Dinar se posvetio izučavanju islamskih nauka i postao je veliki učenjak i pobožnjak kojeg poznaju sve generacije muslimana.
Zato ne odgađajmo tevbu, ne očajavajmo zbog grijeha i ne gubimo nadu u Allahovu milost, jer nadu u Allahovu milost gube samo nevjernici.
