Piše: mr. Muhamed Emšo
Smatra se da moderno društvo ne može funkcionirati bez finansijskog posredovanja, te da je to potreba i savremenog islamskog društva. Kada su u pitanju islamski oblici finansiranja, pa tako i modeli finansiranja u islamskom bankarstvu, potrebno je uvijek voditi računa o jednom ključnom principu ili osobenosti ove vrste finansiranja, a to je da je islamsko finansiranje uvijek vezano za neku realnu robu ili uslugu, te da je bilo kakav koncept finansijske instutucije koja posluje isključivo sa novcem nespojiv sa Šerijatom. Ovo zasigurno u mnogome ograničava islamske finansijske instutucije u njihovom radu, s jedne strane, ali istovremeno im daje određene prednosti, s druge strane, posebno kada je u pitanju pravedniji odnos prema klijentu i pozitivniji uticaj na društvo u cjelini.
Izvorno, murabeha nije zamišljena kao način financiranja i nju nije nužno zaključiti na temelju odgođenog plaćanja. Naprotiv, marabeha prodaja za gotovinu je pravilo, a ne iznimka. Korak prema murabeha kreditiranju, odnosno, murabehi uz odgođeno plaćanje je prvi uvjet za njenu transformaciju u tehniku financiranja. Iako je općepoznato da su mušareka i mudareba sa šerijatskog aspekta najprihvatljiviji modeli finansiranja, murabeha je mnogo praktičnija u samom poslovanju, te je kao takva dobila dozvolu savremenih šerijatskih učenjaka za njeno korištenje kao modela finansiranja, uz obavezno poštivanje određenih uvjeta koji se prije svega odnose na prirodu murabehe kao vrstu kupoprodaje. Danas se murabeha koristi kao jedan od najčešćih načina finansiranja u islamskom bankarstvu, te bi se moglo reći da je ona šerijatski dozvoljena alternativa za kamatne kredite. Islamske banke u svijetu primjenom ovog modela finansiranja realizuju čak od 70% do 80% svojih poslovnih aktivnosti.
Murabeha finansiranje kod kojeg finansijer (banka) za svog agenta imenuje samog klijenta može se odvijati kroz pet faza: 1. Okvirni ugovor ili predugovor u kojem banka (finansijer) i klijent (kupac) obećavaju da će prodati i kupiti neku robu u budućnosti uz dogovoreni procenat dobiti dodan na nabavnu cijenu; 2. Banka imenuje klijenta za svoga agenta za kupovinu robe u njeno ime i obje strane potpisuju ugovor o zastupanju; 3. Klijent, kao zastupnik banke, kupuje robu i uzima je u posjed od dobavljača u ime banke. Ovdje je banka kupac, a dobavljač prodavac; 4. Klijent informiše banku da je kupio robu u njeno ime i istovremeno daje ponudu za kupovinu te robe od banke. Najvažniji elemenat murabahe jeste da u ovoj fazi roba mora biti u stvarnom vlasništvu banke (makar jedan kratki period), zbog čega ona ima određeni rizik koji je „opravdanje“ za njegovu ukalkulisanu dobit u prodajnoj cijeni robe koju plaća njegov kupac/klijent; 5. Banka prihvata ponudu klijenta i kupoprodaja se zaključuje tako da i vlasništvo i rizik za robu prelaze na klijenta.
Murabeha finansiranje zahtjeva stvarnu kupoprodaju određene robe i ne može se koristiti u neke druge svrhe, kao na primjer za plate uposlenih ili plaćanje ranije kupljene robe, dospjelih računa za električnu energiju, komunalije i slično. Prije nabavke robe od dobavljača, klijent može dati obećanje finansijeru, čak i u pisanoj formi, da će kupiti određenu robu od njega, nakon što je on nabavi od dobavljača. Na taj način se umanjuje finansijerov rizik da će klijent odustati od kupovine robe nakon njene nabavke od dobavljača, što bi moglo proizvesti velike troškove za finansijera. Jedna od karakteristika murabeha finansiranja je i to da finansijer mora kupiti robu od treće strane, a nipošto od samog klijenta, jer bi to bila povratna kupovina (buy-back) po većoj cijeni koja u islamu nije dozvoljena. Iako bankarski autoriteti u Maleziji buy-back kupoprodaju smatraju prihvatljivom, većina islamskih stručnjaka kako sa Bliskog istoka tako i ostatka svijeta ovu kupoprodaju smatrajuje neprihvatljivom.
Kada se koristi kao način finansiranja, murabeha se zaključuje na temelju odgođenog plaćanja. U tom slučaju, cijena robe je u pravilu veća nego za trenutačno ili gotovinsko plaćanje. Prodavac ima potpunu slobodu da zacijeni svoju robu, te u startu može odrediti dvije različite cijene, jednu za trenutačno i drugu veću cijenu za odgođeno plaćanje. Važno je da u trenutku zaključenja kupoprodaje mora biti izabrana jedna cijena koja ostaje validna do kraja isplate. U vrijeme zaključenja kupoprodajne transakcije pri formiranju cijene dozvoljeno je koristiti neku osnovu za visinu dobiti, pa čak i LIBOR ili EURIBOR. Kada kupac preuzme kupljenu robu i postane njen vlasnik, on ima određeni dug prema prodavcu, a svako naknadno povećanje duga nije dozvoljeno i prestavlja kamatu, te cijena kod murabehe mora biti fiksna do kraja otplate. Takođe, utvrđenu cijenu nije dozvoljeno naknadno ni smanjivati, osim ako na to prodavac dobrovoljno pristane. Murabeha transakcija treba biti zasnovana na istoj valuti kojom je prodavac platio robu dobavljaču. Ako je neophodno robu nabaviti u inostranstvu u valuti različitoj od domaće valute u kojoj se roba prodaje, kao nabavnu cijenu prodavac uzima tačan iznos domaće valute koji mu je bio potreban da ga konvertuje u tačan iznos strane valute koji mu je bio neophodan za nabavku robe, uz uslov da se taj iznos strane valute plati dobavljaču prije promjene kursa ovih valuta. Na taj način nabavna cijena bi bila poznata i u domaćoj valuti, te bi murabeha transakcija bila ispravna. Rata otplate se može uplatiti i u nekoj drugoj valuti, ali na bazi deviznog kursa na dan uplate rate, a nikako po kursu koji je bio na dan murabeha transakcije. U slučaju prijevremene otplate duga, klijent nema pravo da zahtjeva da mu zbog toga banka ne naplati dio duga, odnosno ranije dogovorene cijene, te postojeći dug mora u cjelosti vratiti. S druge strane, ako povjerioc/banka hoće da mu dobrovoljno oprosti dio tog duga, može to učiniti, ali na to nije obavezna. Može se tražiti od klijenta da pri potpisivanju ugovora preuzme obavezu da će, u slučaju neurednog plaćanja, platiti određeni iznos (penale) u dobrotvorni fond kojim upravlja banka, a nikako u prihod banke. Kod murabehe je dozvoljen reprogram otplate klijentovog duga koji se može napraviti uz saglasnost obje strane, kako bi se olakšalo klijentu/dužniku, ali se mora obračunati po istoj cijeni i u istoj valuti, bez bilo kakvog dodatnog iznosa za reprogram jer bi to bila kamata, ali ne može biti refinansiranja, tj. ne može se na postojeći dug klijenta zaračunati dodatni iznos u zamjenu za nove uvjete otplate, jer je to kamata.
Banka može tražiti uobičajene instrumente obezbjeđenja: založno pravo na nepokretnu ili pokretnu imovinu, zalog na robu, utržive vrijednosnice, depozite, bankovne garancije, lična jamstava ili druge vidove obezbjeđenja koji nisu u suprotnosti sa islamskim propisima.
Sekuritizacija murabeha transakcije, odnosno, pretvaranje potraživanja nastalog murabeha transakcijom u utržive instrumente, te s njima trgovati na sekundarnom tržištu, prema islamskim propisima nije dozvoljeno jer one predstavljaju dug i mogu se prenositi/prodavati samo po nominalnoj vrijednosti. Ako se radi o postojanju određenog fonda koji je sačinjen od materijalnih (idžara, mušareka) sredstava, te novčanih, likvidnih sredstava i potraživanja (murabeha potraživanja), i koji izdaje svoje jedinice kao utržive instrumente kojima se trguje na sekundarnom tržištu, prema većini savremenih učenjaka, ako materijalna sredstva tog fonda čine više od 50%, a likvidna sredstva i potraživanja su ispod 50% ukupnih sredstava fonda, onda njegove jedinice mogu biti utržive.
