Piše: Ćamil Duraković
Bošnjačka povratnička zajednica se danas susreće sa najvećim političkim izazovima još od vremena prvog organizovanog povratka prognanih u entitet RS. To je izazov osmišljavanja vizije našeg opstanka i napretka u decenijama pred nama. Šta hoćemo za našu djecu? Koje su to bitke u koje trebamo ulaziti, te koje mislimo dobiti, a za koje već znamo da su izgubljene? Manjka nam svijesti jednih o drugima. Malo mi u Srebrenici znamo o povratniku Prijedoru, Doboju ili Trebinju. Okupljaju nas tek pitanja koja udaraju na identitet i dostojanstvo, a teško dolazimo do zajedničkih stavova oko životnih problema koje dijelimo. Pazimo! Pazimo da ne talasamo, da ne uvrijedimo, da se ne zamjerimo. Dok je našem djetetu dobro, gledamo da se na njega ne proširi ‘virus’ pobune za osnovna prava, umjesto da svi stanemo zajedno uz djecu Konjević Polja i Vrbanjaca. Dok dobro sarađuju naši privrednici u Doboju sa lokalnim vlastima, ne gledamo kako je malom poduzetniku što hoće da napravimo nešto u svom selu na Brdu kod Prijedora. Kupuju naš mir. Kupuju naše ljude, malim darovima, jednog po jednog, dijelimo se među sobom, umjesto da smognemo snage da imamo jedinstvo. Padamo na malim stvarima, mislimo da je dijeljenje u 10 stranaka znak snage naše demokratije, a zanemarujemo slabosti koje te podjele nose u godinama koje dolaze.
Ne razumijemo. Ne razumijemo da moramo prebroditi administrativne blokade, te tražiti nove načine da mijenjamo našu perspektivu. Zaboravljamo. Zaboravljamo da u RS-u građani koji ne pripadaju vladajućoj političkoj stranci ne mogu računati na posao u javnim preduzećima i podsticaj za razvoj vlastitog biznisa. Ispred njih su samo prepreke, a Bošnjacima-povratnicima ta prepreka je postavljena još više. Važno je da napravimo iskorak i da učinimo da nove generacije imaju priliku da se dokažu kao poljoprivrednici, poduzetnici,pravnici, ekonomisti, ljekari, univerzitetski profesori. Pa upravo zbog manjka šansi najobrazovaniji među nama odlaze u Sarajevo i Tuzlu, tamo traže svoj život, i sve izgleda kao nova epizoda progona. Samo što ovog puta odlazimo sami.
Oni kroz ‘deveti januar’ i ime ‘Republika Srpska’ žele da zaboravimo da su institucije ovog entiteta – naše institucije. To je bila i prvobitna namjera samog imena. Sjećam se naših vrijednih i hrabrih poslanika u Narodnoj skupštini RS-a koji su se nekada ranije borili protiv teksta himne, izgleda grba i drugih simbola. Mnogo toga danas više nije onakvo kakvo je bilo tada. Pritisak se nastavlja. Vladajući u Banjoj Luci žele da mi ne učestvujemo u razgovorima, oni žele da se mi ne obraćamo institucijama i ministrima, da nas svedu na pleme.
Zato moramo promijeniti odnos, moramo prestati ganjati onu vrstu inata od koje koristi imaju samo naši dušmani. Nemojte da vodimo borbe u kojima Bošnjaci nazaduju.
Moramo pokrenuti stvari. Da je koalicija političkih stranaka koje okupljaju Bošnjake i Hrvate u entitetu RS na prošlim Opštim izborima imala 15 hiljada glasova više, danas Milorad Dodik ne bi bio na vlasti, a naši poslanici bi bili presudni u svakoj raspravi između vlasti i opozicije. Šta nam na tom putu treba? Trebamo imati ljude koji neće upirati prstom jedni na druge, već ćemo obnavljati povjerenje. Trebamo ljude koji u tu borbu ne ulaze radi dnevnice, radi projekta ili zato što nisu sebi osigurali neku poziciju. Trebamo imati više razumjevanja za one koji se nalaze na odgovornim funkcijama, te vjerovati u njihove najbolje namjere. Ne smijemo im podmetati prepreke. Zajedno možemo pronaći neki novi smjer.
Na tom putu moramo imati povjerenje u institucije. Nemojte da krijemo jedni od drugih šta radimo, nemojte da zaziremo jedni od drugih, nemojte da zamjerimo kada se mladim ljudima da šansa da od naše zajednice napravi nešto novo. Dosta nam je saopštenja za javnost, dosta nam je jalovih pozivanja na ‘vitalni nacionalni interes’. Naša politika se ne smije svesti na ‘reakciju’.
Okupimo se. Imamo stranke iz Domovine, koje su napravile rezultat, hajde da se proširimo i na one ostale. Treba nam nedvosmislena i jedinstvena poruka iz Islamske zajednice, koja bi išla od reisa do svakog imama. Važne procese je pokrenula Vlada Federacije u tom pravcu. Deveti januar će proći, kao što prođu svi datumi što ih zovemo ‘prelomnim’. Nova bošnjačka politika mora misliti dugoročno i daleko. Gdje smo mi i gdje se vidimo u godinama koje dolaze? Moramo obećati sebi da ćemo svojim potomcima ostaviti zemlju koju su naši djedovi i očevi ostavili nama. Ali zemlja nije sve. Moramo sačuvati i svjest da bez borbe za pravdu i opstanak, neće biti ni nas.
(Vijesti.ba)
