Autor: Hossam Shaker
Evropski lideri još nisu odlučili da se oglase povodom eskalacije sukoba u Jerusalemu, ali oni znaju cijelu priču. Znaju da se Benjamin Netanyahu i njegova vlada igraju vatrom.
Ko bi to mogao očekivati? Ovaj arogantni oportuni političar u poziciji je da odlučuje o otvaranju i zatvaranju jednog od najsvetijih muslimanskih mjesta – džamije Akse, i da iz nje izbacuje vjernike. On, također, odlučuje o tome hoće li se ili neće u džamiji Aksa obavljati džuma-namaz, a još prije nije oklijevao da zabrani učenje ezana u ovoj džamiji. Povrh toga, njegove snage besramno su napale jerusalemske žene koje su na sigurnosnim punktovima protestovale protiv tih flagrantnih mjera. Napad na žene koje su mirno protestvovale snimljen je kamerom smartphonea. Fizički su napadnuti i istaknuti učenjaci, šejhovi Akse, kao što je čuveni šejh Ikrime Sabri, koji je odveden u bolnicu na liječenje rana.
Evropa je s ovim činjenicama upoznata vrlo rano. Njihovi diplomati stalno šalju izvještaje u vezi stanja u Jerusalemu, a sadržaj nekih od tih izvještaja, uključujući upozorenja i istinske zabrinutosti, pronašao je put i do medija.
Isto tako, UN prati kako Izrael konstantno provodi politiku oduzimanja palestinskog zemljišta i ruši njihove kuće i objekate u Jerusalemu, uključujući i historijske građevine koje su preživjele vijekove. Međutim, njihove mlake verbalne reakcije nisu odvratile izraelsku vladu od takvog ponašanja, nego su povaćale njihove apetite i nasilničko ponašanje.
Kada se jedan od odbora Ujedinjenih naroda, ESCWA (The Economic and Social Commission for Western Asia), usudio izdati detaljan izvještaj u kojem je ponašanje izraelskih vlasti u Jerusalemu i na Zapadnoj obali opisano kao aparthejd, generalni sekretar UN-a Antonio Guterres intervenirao je i povukao taj izvještaj, iako je urađen sasvim provesionalno i stručno. Predsjednik ESCWA je u martu ove godine podnio ostavku u znak protesta zbog favoriziranja Izraela na štetu istine. Ovaj incident iznio je na vidjelo ono što je već odavno poznato: svjetski lideri vrlo dobro znaju šta se dešava, ali ne žele tome stati u kraj.
Bespomoćni Palestinci u Jerusalemu i okolini svakako su već odavno izgubili povjerenje u svjetske lidere i ne očekuju od njih da učine bilo šta.
Jerusalemska javnost protestima vrši pritisak na izraelsku vladu koja uživa povlašten položaj u metropolama na obje strane Atlantika, kako bi omeli njenu agendu.
Čim je Netanyahu poduzeo do sad neviđene mjere protiv džamije Aksa, trgovi Jerusalema su bili puni ljutih protestanata. Kada bi toliki broj ljudi izašao u Istanbulu ili Moskvi da protestvuje protiv vlasti, Evropa bi slavila i veličala te demonstranete. Ali, šta da rade kad su demonstracije uperene protiv okupacionih vlasti s kojima zapadno-evropske zemlje imaju duboke odnose?
Evropske zemlje se prema arogantnom Netanyahuu odnose kao loš roditelj prema razmaženom djetetu – s još više maženja i povlađivanja. Evropski lideri nisu ga ukorili ni tokom mandata Baracka Obame, pa je nerealno očekivati da će to učiniti tokom mandata Donalda Trumpa, koji se nikome koga je primio u Bijeloj kući nije smiješio kao što se smiješio izraelskom premijeru.
Evropa zna da Netanyahu i njegovi ministri, koji dolaze iz tabora političke diskriminacije, fašizma, kolonijalizma i vjerskog ekstremizma, žele ovo područje Bliskog istoka gurnuti u ambis.
Uglavnom, možemo očekivati da će uslijediti period ignoriranja pitanja vezanih za težinu trenutnih događanja u Jerusalemu. No, s vremenom, ili s padom tenzija, svijet će shvatiti da ono što se trenutno događa u Jerusalemu nije prolazni incident.
Netanyahuova vlada izazvala je bijes Palestinaca iskazivanjem potpunog nepoštovanja nad gradskim svetinjama i historijskim znamenitostima, u namjeri da preuzmu potpunu kontrolu nad Aksom. Izraelska vlada smatrala je da je sada pravi trenutak za ostvarenje njenih planova, jer su Arapi zauzeti svojim međusobnim sukobima u Mosulu i novom zaljevskom krizom, a Evropa hronično pati od „političke lijenosti“. Osim toga, palestinski predsjednik Mahmud Abbas iz dana u dan je sve slabiji i umorniji, što itekako odgovara Izraelu. Abbas je, čini se, zakupljen neutraliziranjem svojih oponenata. Ovo je rijetka prilika za dodatnu judaizaciju Jerusalema i naseljavanje Židova u ovaj grad, i izraelska vlada ne želi je propustiti. Izraelska vlada će nastojati da iskoristi sigurnosne incidente viđene u Jerusalemu da opravda svoje represivne mjere i nastavi nesmetano brisati tragove arapskog identiteta Jerusalema i mijenjati njegovu demografiju u koristi Židova.
Okupacione vlasti svoje planove ostvaruju korak-po-korak metodom. Kako bi postigli željene ciljev oni postepeno šire urbanu zonu grada bez ikakve međunarodne pažnje, dok su međunarodne rezolucije koje se odnose na Jerusalem samo mrtvo slovo na papiru.
Izraelska okupacija je razvila kompleksan sistem nadzora i ugnjetavanja u jednom od najvažnijih i najosjetljivijih područja na svijetu. Okupaciona sila ne želi da vidi palestinsku prisutnost u Jerusalemu, pa je naredila zatvoranje većine palestinskih kulturnih, medijskih i dobrotvornih ustanova koje djeluju u civilnom društvu. Također, palestinskim građanima Jerusalema oduzimaju se građevinske dozvole, ruši se sve što Palestinci izgrade na svojoj zemlji, a život Palestinaca je ograničen na deprimirajuće sive zidove razdvajanja i kontrolne punktove.
Sistematsko ugnjetavanje, institucionalna diskriminacija i tihi pritisak na svakodnevni život građana Jerusalema, su eskalirali i pojačali se. Naročito zbog korišternja različitih metoda protjerivanja stanovnika grada. Istovremeno se židovskim doseljenicima besplatno daje zemlja, kuće, infrastruktura, sloboda kretanja i druge povlastice.
To nije baš kao aparthejd. To je mnogo razvijenija i naprednija verzija toga. Po toj verziji Palestinci nemaju pravo da ostanu u svom gradu ili da se vrati u njega. A to prevazilazi južnoafričko iskustvo aparthejda.
Palestinci, pak, potvrđuje da se neće predati i pomiriti s bilo kojom od posljednjih mjera okupacije, uključujući i nametanje novog mehanizma za kontrolu, praćenje i ponižavanje vjernika prilikom ulaska u džamiju Aksa, u formi elektroničkih vrata koja kontroliraju izraelske snage. Velik broj Palestinaca sada ne želi uopće da uđe u džamiju te obavljaju namaze ispred nje, i na taj način prkose izraelskim mjerama i pokazuju to neće prihvatiti.
Tako su elektronička vrata postala fokus borbe volje između Palestinaca i okupacionih vlasti. Netanyahu to sigurno nije očekivao kada se odlučio za ovaj riskantni potez.
Aktuelni događaji pokazuju da vlada „naprednog aparthejda“ ni nakon sedam decenija okupacije zapadnog dijela grada i pet decenija okupacije istočnog, nije u stanju da kontrolira situaciju u gradu. Istočni dio grada, uključujući historijsko jezgro Starog grada Jerusalema, i muslimanske i kršćanske svetinje, prelazi u fazu građanskog otpora kadrog da pobudi interes svjetske javnosti.
Evropski čelnici i dalje se opuštaju na plažama, daleko od slogana i fraza koje vise u njihovim kabinetima, o podržavanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, odbijanja ugnjetavanja i tiranije. Ali, Jerusalem je započeo novo poglavlje u svojoj historiji, a možda i u historiji cijele regije koja je i dalje u stanju zapaliti svijet.
Preveo: Abdullah Nasup
