Pod majčinim stopalima

787

Autor: Said Šteta

Ama ljudi moji, kako u januaru hercegovačka bura zna prosvirati svaku košćicu, i zavući se i u najtanju krvnu žilu,  ne možeš se naibretiti. Ledila mi je krv tog popodneva, dok sam koračao cestom do sela. Žurno uđem u avliju željan topline rodne kuće. U sobi majka podešena na nekoliko jastuka u polusjedećem položaju. Kada me ugleda, diže ruke samo na trenutak, a one padoše kao pokošene, pa me stade očima grliti i milovati. Osjetih toplinu njezina pogleda baš kao što peć grije dole u dnu sobe. Zagrlim je i poljubim. Upitah, znaš li ko ti je došao? Prošli me put nije prepoznala. Niti mene, niti moga sina. Klimnu glavom i šapatom izgovori moje ime.

Sjedoh pored nje, bliže njezinim stopalima. Dugo sam gledao u to izborano lice na kojem se zabilježila sve i jedna majčinska briga. Nebrojeni uzdah! Kao sitno ispisana knjiga, nad kojom se naprežu moje znatiželjne i uplašene oči. Svaka bora je govorila nešto. Gledali smo se dugo, onako šuteći i sve se razumjeli. Omamljen toplinom kakve nema u svakoj sobi, osim u sobi svoje majke, poče me hvatati drijemež a u glavi se zaredaše slike davno prošle i pomalo blijede. Sjećanje!

Još su mi kao dječaku pričali, kako sam tri godine dojio majku a ona me nije htjela odbiti. Onda kažu, došao daidža, najstariji njen brat, gorštak iz planine, i naredi da me odbije. Majka ne htjede. Znao je daidža podviknuti i na odrasle i na djecu, i biti plaho strog. Toga se najbolje ne sjećam, ali znam kasnije, kako sam je u stopu pratio po selu i obližnjim njivama, držeći se za njene dimije, čiji miris i sada osjećam u nosnicama.

U podsvijesti rojile se slike. Na Bitovnici, u starog Avdage, seoskog muhtara, žetalice ječam žanju. Moja majka, moja starija sestra, tetka Hanka  i nekoliko komšinica, žena u snazi. Ja sjedim među vezanim snopovima na guvnu, tek malo zaklonjen od sunca, igram se kamenčićima umjesto klikera. Moja najstarija sestra, taman stasala djevojka sa srpom u ruci, zapjeva koliko je glas nosi:

Žetalice moje drugarice, haj'te vamo pa da zapjevamo…

Neke je žene prate osušenim glasom, neke samo ćutke grabe novi rukohvat žita i povlačeći prema sebi otsijecaju srpom. Sunce im  prži tjeme ispod jemenije, a lice i čelo poprimilo bakarnu boju, dok ruke i prsti  krvare na oštru strniku. I tako sve potraja, dok se sunce nije primaklo na tovarnu sohu do Bokševice, iznad  jezera preko.

To je bio znak da se krene kući i sprema večera.

Na trenutak se vrati ona slika iz kamene kuće. Ja plaho slab. Majka topi krpu i briše mi čelo, vrat i prsa. Samo vrućica nikako ne popušta. Noć je! Mati mi mijenja obloge a otac budan pored ognjišta puši „Filter 57“. Onda mi zamirisa jorgovan što je rastao ispod prozora moje sobe. S početka maja, Cigani kupanjem u vodi slave  proljeće i tamo na bašči razapnu čergu. Mi djeca, radujemo se pištaljki od komada lima, koju Ciganin Huto najbolje smota. Proljetni vašar! Ja i majka, ruku pod ruku, krivudavim putem preko Strana, pored jezera, s kamena na kamen i na pazar. Prvo da mi za sitniš, što je babo ostavio, kupi kakvu igračku, a onda prohodamo između stolova sa raznim drangulijama i gore livadom uz rijeku Neretvicu. Nebi li koga sreli od rodbine!? Tako šetamo livadama  što mirišu na pup vrbe i rakite, ali i pečenje. A vrba soči i mami djecu da svrnu prvu sviralu. Prostrte bošče na  travi i rodbina okupuljena ukrug, masti se pečenjem jagnjećim, presjecajući zalogajem hljeba, kupovnim, iz hadži-Remzine pekare. U akšam, selo zamirisalo na pite ispod sača i patišpanju iz šporeta, posutu šećerom. Rodbina se sjatila sa svih strana i ostat će na konaku. Momci i djevojke žure napojiti hajvan i usput,  pored vode u Zabašči, dogovaraju da se nađu na sijelu. Amidža Numo štima žice na svojoj tamburici a moj stariji brat isprobava tek kupljenu frulu na vašaru, sa ornamentima. Mada ima i onu od prošlog vašara, prošaranu bakarnom žicom. Ali, ova je nova! Valja je probati! Sa obje strane dedine kuće, ispod kajsije i ovamo ispod zerdalije, uhvatilo se kolo momaka i djevojaka. Ja virkam kroz tarabu još malehan, manji i od tarabe.

Evo me, već sam odrastao, ali samo godinama. Još ‘vako malehan za čo'jeka, nosim svoj kofer i odoh u svijet. Babo za mnom korača i kriomice briše suze sve do velikog hrasta gdje ću sačekati autobus. Ja željan dunjaluka i nezreo da razumijem tu staračku suzu, samo povirujem, kad će iza krivine promoliti stari crveni „Ikarus“. Najednom u mome životnom dnevniku, kao pukotina na cesti koja se širi , pojavi se praznina. Kao mrak na kojem ne možeš svjetlom ispisati nikakvu poruku, nikakav znak. Samo ga otjeraš na trenutak i traje dok traje svijeća. Kada svijeća dogori, mrak je ponovo tu. Još gušći, i nekako mračniji od onog prije. Pritišće svojom hladinom i straši.

Trgoh se! Popodnevno sunce s kraja maja, upeklo kao da je pola ljeta. Ja držim tabut i pod prstima osjećam hladinu, baš tamo gdje su majčina stopala. Nebrojeno je lica, znanih i neznanih, niz koja se slijevao znoj. Pogledaju me mnoge oči, pružaju se ruke, na koje ne mogu pružiti ove svoje. Koračamo do mezarja, a moja sjećanja odlepršaše kao golubica iz nekošene livade. Još se samo sjetih dragog Ahmed-efendije, što bi nam u dedinoj sobi govorio:Naš je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za djecu koja postupaju lijepo prema svojim majkama obećao džennet, riječima:

Džennet je pod  majčinim stopalima“.

Naviru pitanja na koja moram sam odgovarati, bez da mi iko išta šapne. Kako to čovjek,  čitav život naginje visinama, a opet, baš kao dijete što ima svoju želju, čezne da stane pod vehta stopala? Pa zašto onda rastemo da bi malehni bili?  Zašto se uzalud propinjemo na prste? A kako je samo lijepo malehan biti!

Pomislim, dok slažem dasku po dasku u dubokom kaburu. Savijam čohu i unazad se pomjeram prema stopalima. Majčinim! Život mi odjednom postade velika soba, prazna i hladna. Soba ima samo zidove i ništa više. I ta praznina još me više hladi. Zakoracim da izađem iz kabura a noge pune olova zastale baš tamo ukraj, gdje su i majčina stopala. Opet je puno ruku pruženih, željnih da me dotaknu. Samo majčine ruke više ne poznadoh. Poželjeh biti mali grumen zemlje što se otkotrlja i zaustavi  bliže majčinim stopalima!

Kasno, da bi se iznova živjelo, zaboravljeno da bi se u defter zapisivalo.