Poslanik i njegov sluga židov

274

Piše: Abdullah Hodžić ([email protected])

Allahov Poslanik, s.a.v.s., posjetio je jednu bolesnu osobu koja mu je bila vrlo draga. Posjetio je mladića židova koji je radio kao njegov lični sluga. Mladić mu je donosio vodu za abdest, primicao obuću i obavljao druge poslove. Toga dana, Poslanik, s.a.v.s., bio je uznemiren mladićevim odsustvom, pa je otišao njegovoj kući da se raspita za njega i njegovu bolest. Ušao je u kuću i sjeo pokraj mladićeve glave.

Riječi koje spas znače

Mladićev otac sjedio je naspram njega. Poslanik, s.a.v.s., posmatrao je mladića sa sažaljenjem, žalostan što umire tako mlad, i pozvao ga je da razmisli o onome što mu je bilo najpotrebnije u tom momentu, o vjeri sa kojom je trebao susresti svog Gospodara. Rekao mu je: ”Prihvati islam. Posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik.” Iz ovoga se razumije da je Poslanik sugerirao mladiću da prihvati islam kada je vidio da mu se smrt primakla, sa željom da se nastani u džennetskim prostranstvima, u duhu Poslanikova, s.a.v.s., hadisa: “Čije posljednje riječi budu da je samo jedan Bog – Allah, a da je Muhammed Njegov rob i poslanik, ući će u Džennet.”

Budući da je Uzvišeni Allah dostavio Objavu, poslao poslanike da je protumače, dao čovjeku zdrav razum i slobodu izbora, te da čovjek nije predestinirano biće, jasno je da vjera, čije je mjesto u srži srca, nikada i ni od koga ne može biti nametnuta. Svako je apsolutno slobodan da odabere put kojim će ići, ali je i odgovoran za konsekvence i konačnu destinaciju. Sljedeća kur'anska načela govore u prilog tome i neprevaziđena su: “U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti – pravi put se jasno razlikuje od zablude!” (El-Bekare, 256); “Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99); “Ti poučavaj – tvoje je da poučavaš, ti vlasti nad njima nemaš!” (El-Gašija, 21-22); “Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće, i On dobro zna one koji će pravim putem poći” (El-Kasas, 56); “A vama – vaša vjera, a meni – moja!” (El-Kafirun, 6). A da svako neće moći izgovoriti kelimei-šehadet na kraju svog kratkotrajnog dunjalučkog života, svjedoči sljedeći frapantan, zastrašujući i pouke vrijedan primjer za one koji su razumom obdareni i koji pouku primaju.

Naime, polovinom posljednje decenije prošloga vijeka, za vrijeme jedne od mojih posjeta SAD-u, posjetio sam u Čikagu dobrog prijatelja, koji je sa mnom studirao na Al-Azharu, u Kairu. Budući da je on radio kao imam u jednom od čikaških islamskih centara, neko ga je pozvao u državu Indianu da uči kur'anske ajete i dove za člana njihove porodice, koji je odbrojavao posljednje sate dunjalučkog života. U želji da budemo zajedno i da učinimo dobro djelo, zaputili smo se u mjesto udaljeno od Čikaga oko 200 km. Učili smo Kur'an i dove, s nadom da izgovori i preseli sa šehadetom. Iako je od tada do danas prošlo oko 15 godina, sa jezom se sjećam trezvena čovjeka, koji se, umjesto da izgovori šehadet, nervirao, vikao, proklinjao i psovao! Allahu ekber! Saznao sam da je te noći izdahnuo bez šehadeta! Subhanallahi ve bihamdihi, subhanallahil-azim! (Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah).

Teško je izgovoriti šehadet onome ko ne zasluži. Kako i da zasluži ako nikada ne klanja, ne ide u džemat, a abdest mu se uzima prvi put kada ga gasule i prvi put dolazi pred džamiju da mu mrtvom drugi klanjaju dženaze-namaz?! Allahu ekber! Pametnom je, doista, i išaret dovoljan. Mladić je bio spreman da prihvati Poslanikov poziv. On je bio Poslanikov sluga i za to vrijeme je upoznao Poslanikov karakter, lijepo ponašanje, vladanje i narav. Mladić je prepoznao u Poslaniku svojstva Božijeg poslanika. Znao je da Poslanik nije bio ni tlačitelj (tiranin, nasilnik, despot) ni prevarant. Međutim, još uvijek je osjećao potrebu za očevim odobrenjem, okrenuo je lice prema njemu i pogledao ga, moleći njegov odgovor i očekujući očevu dozvolu (pristanak). Vidjevši da se mladićev život brzo gasi, Poslanik, s.a.v.s., ga je ponovo pozvao da prihvati islam. U tom momentu, mladićev otac reče: ”Poslušaj Kasimovog oca (jednom Poslanikovom sinu bilo je ime Kasim). Reci ono što Muhammed od tebe traži.” Tada je mladić izgovorio riječi: ”Svjedočim da nema boga osim Allaha, i da si ti Allahov poslanik.”

Izgovorivši ove riječi, mladić je izdahnuo. Kada je Poslanik, s.a.v.s., izašao iz mladićeve kuće, bio je oduševljen time što je Allah, dž.š., uputio mladića. Rekao je: ”Hvala Allahu, koji je pomoću mene spasio mladića od Džehennema.” Tada se okrenuo ashabima i rekao: ”Klanjajte dženaze-namaz svom bratu.” 1976. godine, na Staten Islandu, New York, u džamiji, za vrijeme moje prve posjete SAD-u, jedan Amerikanac, koji se vratio u okrilje islama, pričao mi je sa oduševljenjem kako je konačno uspio ubijediti majku da joj posljednje riječi budu: Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu! Znao je on da je kelimei-šehadet vredniji kod Allaha, dželle šanuhu, ne samo od Zemlje i svega na njoj, već od cijelog kosmosa u kojem se nalaze milijarde galaksija, a u svakoj galaksiji milijarde zvijezda. Slavljen neka je Allah. Blago svakome onome ko razumije smisao života, koji nije ništa drugo do treptaj oka u poređenju sa vječnošću. A, ma ko mi bili i ma šta radili, valja sutra otići i susresti se sa svojim Gospodarom.

Lijep i korektan odnos prema ljudima – put ka njihovom srcu

Čuveni perzijski pjesnik i naučnik Omer el-Hajjam rekao je: “Čovječe, da živiš stotinu, petsto i hiljadu godina, pa šta?! Opet ćeš umrijeti.” Zato treba kao čovjek živjeti i biti od koristi svim ljudima i svim živim bićima. S druge strane, moj dobri prijatelj, rahmetli dr. T. B. Irving, profesor čuvenog Princeton univerziteta, SAD, koji je preveo Kur'an na engleski jezik, kao moto svoje knjige “Selections From The Noble Reading”, uzeo je kur'anski ajet: “Ti, doista, ne možeš uputiti na pravi put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće” (El-Kasas, 56). Na moje pitanje da li se ovaj ajet odnosi na njegovu djecu, odgovorio je potvrdno. Zbog toga je bio tužan, a ne znam da li su mu se djeca kasnije odazvala Allahovom pozivu. Iz ovog događaja trebamo naučiti kako se Poslanik, s.a.v.s., odnosio prema ljudima različitih vjera. Vrlo je značajno to što je odabrao mladića židova da bude njegov lični sluga. Koliko je ashaba čeznulo da budu počašćeni tom pozicijom? Koliko bi muslimana bilo presretno da su njihovi sinovi služili Poslaniku? Ipak, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dao je posao mladiću židovu. Ovo nam govori da trebamo imati balansiran, prijateljski i normalan odnos u ophođenju sa ljudima različitih vjera, bili oni židovi, kršćani ili drugi. U Poslanikovom ophođenju sa nemuslimanima nije bilo tenzija ni otuđivanja. Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi došao do grupe ljudi u kojoj su bili muslimani, židovi i mušrici (idolopoklonici), sjeo bi sa njima, razgovarao i pozvao ih u islam. Sa njima bi se rastao prijateljski i srdačno, kao kada je i došao. Posjećivao je nemuslimane u njihovim kućama. Odazivao se na njihove pozive i svoju kuću otvarao za njih. Kao što smo vidjeli, unajmio je nemuslimana (židova) da bude njegov lični sluga (radnik) u porodici. Radeći kao ambasador BiH u Pakistanu od 2002. do 2005. godine, sa radošću i oduševljenjem sjećam se naše diplomatske porodice, čiji su članovi bili iz cijelog svijeta, različitih vjera, nacija, ideologija i drugih backgrounda. I danas komuniciram sa mnogim kao sa svojim najbližim i najdražim, a nekoliko ambasadora bili su i moji gosti u BiH, dok druge očekujem. Naravno, osjećanja su recipročna, uljepšavaju i osmišljavaju život i pretvaraju zemlju u globalno selo, čiji stanovnici imaju isti biološki život, isti početak i kraj i jednog i istog Boga. Ovo je znak moći, a ne slabosti. Druženje sa drugima je najbolji način da se drugi upoznaju sa islamom i muslimanima, kao narodom. To ruši barijere među ljudima i pruža im priliku da islam ispravno razumiju. To je razlog zašto je mladić židov prihvatio Poslanikovu, s.a.v.s., sugestiju (prijedlog) da prigrli islam. On je znao o islamu. Znao je kako se Poslanik, s.a.v.s., ponašao. Vidio je njegovu iskrenost, poštenje, čestitost, uzoritost i besprijekornost. Njegovo blisko poznanstvo sa Poslanikom, s.a.v.s., učinilo je da shvati da je Muhammed, s.a.v.s., bio zaista Allahov poslanik. Zato je on u najtežim, posljednjim momentima svog života, u smrtnom hropcu, mogao donijeti tako brzu odluku. Za Poslanika, s.a.v.s., hazreti Aiša je rekla: ”Bio je živi Kur'an.” Da je mladić primijetio kod Poslanika, s.a.v.s., išta što odudara od Božijih propisa, od najplemenitijih kodeksa života, teško bi prihvatio njegovu sugestiju i molbu. U kontekstu gornjega, citirat ću riječi njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea, koji je rekao: ”I am not upset that you lied to me, I am upset that from now on I can't believe you” – ”Ja nisam uzrujan što si me lagao, već sam uzrujan što ti od sada nadalje ne mogu vjerovati”. Znao je mladić da je Poslanik, s.a.v.s., uvijek govorio istinu, kao i sada, pa je samo čekao očevu blagonaklonost. I tako je zaradio Džennet. Kada je Poslanik posjetio mladića u njegovoj kući, nije posjetio prominentnog (istaknutog) nemuslimanskog lidera ili zvaničnika. Mladić je bio obični sluga. Poslanik, s.a.v.s., ga je vrednovao kao ljudsko biće. ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji, Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (El-Hudžurat, 13.)