Dr. Sead Turčalo, ekspert za geopolitiku i međunarodnu sigurnost, prodekan za naučno-istraživački rad i profesor međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, te član nevladine organizacije Atlantska inicijativa, upozorava u intervjuu za portal “Radiosarajevo” da su Dragan Čović i Milorad Dodik najopasniji za Bosnu i Hercegovinu.
Doktore Turčalo, nedavno je objavljen cjelovit izvještaj Savezne vlade Njemačke, u kojem se navodi stav da u BiH ne jačaju islamističke tendencije. Pa, ipak, redovito je to tema medija i visokih zvaničnika u Hrvatskoj i Srbiji. Čak je i sam reis Kavazović ocijenio je ovih dana da se protiv BiH vodi bespoštedna propaganda. Šta, po Vama, stoji iza navedenih nastojanja? Politički ciljevi?
“Kada u posljednje vrijeme čitam pisanje regionalnih medija o Bosni i Hercegovini, sve me to neodoljivo podsjeća na sadržaje rubrike Odjeci i reagovanja u beogradskoj “Politici” potkraj 80-tih i početkom 90-tih, koju sam sa kolegama, u okviru jednog istraživanja o etnomobilizaciji u regiji, imao priliku da analiziram prije 10-tak godina.
Radi se o nastojanjima da se, u prvom redu bosanskohercegovački muslimani, predstave kao strani element u evropskoj geografiji, od kojeg srbijanska i hrvatska vladajuća elita treba da zaštite ostatak kontinenta. Vrlo slično je pravdan i agresivni rat protiv Bosne i Hercegovine, koji je u tom diskursu, predstavljan pa se često i danas nastoji predstaviti kao odbrana Evrope.
Medijski i politički nastupi iz susjedstva pokazuju da obje države i dalje nisu u stanju da se odreknu svoje destabilizirajuće, kvazimperijalne ulogu u slučaju Bosne i Hercegovine. Ono što oba susjeda rade jeste nastojanju da se nametnu kao regionalni geostrateški igrači, koji će se kroz dugotrajnu destabilizaciju Bosne i Hercegovine, pokazivati da mogu destabilizirati Evropu, a istovremeno se nametati kao faktori stabilnosti upravljajući svojim bosanskohercegovačkim lutkama na koncu”.
Nedavno ste, među ostalima, imamima i mualimama IZ u BiH održali seminar na temu prevencije i suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu. Koliko je ta tema danas važna i koliko ovakav pristup može pomoći “isušivanje bare”, kako bi se navedena pojava suzbila? Naravno, u onom dijelu gdje je to zaista problem.
“Kada govorimo o nasilnom ekstremizmu tu imamo cijelu pometnju pojmovima koji se koriste, što često dovodi do problema, jednostranog pogleda na ovu kompleksnu pojavu, izjednačavanje radikalizma i nasilnog ekstremizma i sl. Osim toga, najčešće se oba pojma svode na etiketiranje muslimanskih zajednica širom svijeta, što predstavlja ozbiljan problem. To otežava i znanstveno bavljenje ovom tematikom. Na primjer, prije 15-tak godina termin radikalizam se najčešće dovodio u vezu sa desničarskim i neonacističkim grupama, danas u dominantnom broju slučajeva, istraživanja i članci o ovoj temi se odnose na tzv. islamističke grupe i/ili pokrete.
U razgovoru s imamima i mualimama IZ u BiH, namjera mi je bila da pojasnim tu pojmovnu zbrku i izbjegnemo stereotipizaciju, koje se dešavaju, te dam uvide u najširi spektar radikalnih ideja i nasilnog ekstremizma, koji uključuje desničarski, ljevičarski, religijski i druge varijacije ekstremizam.
Kada govorimo o bosanskohercegovačkom kontekstu, smatram da se prečesto pod utjecajem činjenice da je jedan broj bh. građana, pretežito iz krugova sklonim tzv. ideologiji tekfira, otišao na sirijsko i iračko ratište, te medijskog i političkog spina, cjelokupna priča o radikalizmu i nasilnom ekstremizmu svela na „radikalizaciju“ Bošnjaka. Pritom se svjesno zanemaruje etnički radikalizam i ekstremizam, koji se, između ostalog, ispoljava kroz otvorenu, institucionalno negiranje presuda za genocid, udružene zločinačke poduhvate, te podršku osuđenim ratnim zločincima… Otvoreno, na dnevnoj bazi, predsjednik entiteta RS, Milorad
Dodik poziva na destrukciju države. U tome mu asistira predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, predstavljajući daljnje segregiranje na etničkim principima kao evropske vrijednosti. Svaki govor o izgradnji funkcionalne ili građanski uređene države, odbacuje kao bošnjački unutarizam, pa čak se koriste i ogavne konstrukcije o „kalifatu“ ili „islamizaciji“ da bi se osporila priča o građanskom uređenju.
Ova vrsta radikalizma i ekstremizma je mnogo opasnija po državu i društvo, i sadrži snažniji potencijal da se transformira u nasilnu formu, jer posjeduje instrumente za destrukciju države. Ako bi isušili političku močvaru od etničkog radikalizma i ekstremizma, onda bi se riješili i drugih radikalizama i ekstremizama”.
(Radiosarajevo.ba)
