Šiiti su instrument za zavađanje Bošnjaka

255
mulasadra

Piše: Fatmir Alispahić

Hajde prvo malo da se zabavimo… Evo jednog citata iz „Oslobođenja”, od 15. jula 2000. godine, iz kojega vidimo da komentator uopće ne pravi razliku između šiija i vehabija, već misli da je to jedno te isto. A citat glasi: „Nužno je znati da šiitski i vehabijski doživljaj islama nema nikakvog uporišta u muslimansko-bošnjačkoj tradiciji, koja je sunitska i hanefijska. (…) Njima se, kao i političkom vođstvu Bošnjaka, i dalje čini privlačnom ideja da ustoliče šiitsku i vehabijsku političku strukturu usred Evrope.” Ovo imenovanje „šiitske i vehabijske strukture”, kao jedinstvenog „ekstremističkog” programa, svjedoči da antibošnjačka propaganda ne obraća plaho pažnju na vatru, koliko na dim, odnosno, da je važnija halabuka od pameti i od znanja. Sedam mjeseci nakon ovog teksta bit će objavljen onaj čuveni dokument SDP-a o „vehabijama koji planiraju da u Bosni podignu islamsku revoluciju, a finansirat će ih Iranska ambasada u Sarajevu”. Sve se ovo događalo prije 11. septembra 2001., što znači da su dejtonski papci&pipci i tada sponzorirali pravljenje gužve oko islama u Bosni. Ali, islamofobija u Bosni nije dejtonski izum, jer je Dejton samo uvažio stare programe genocida nad Bošnjacima. Islamofobija je hronični politički program bošnjačkog okruženja, još od odlaska Osmanlija. Otada srbaluk i hrvatluk zbratimljeno dokazuju da je islam ovdje stran, odnosno, da su Bošnjaci rahat samo bez svoje vjere. Nema zemlje na dunjaluku, i muslimana na dunjaluku, kao što su Bosna i Bošnjaci, a da su gotovo 140 godina izloženi genocidnim i asimilatorskim operacijama, koje su zadojene islamofobijom. Budući da su te operacije u osnovi moralno i civilizacijsko dno, prirodno je da iz njih izviru mrakovi nepismenosti i neobrazovanosti. Uvijek je pozamašan broj Bošnjaka koji rade protiv Bošnjaka, što iz.uvjerenja, što za pare, što za slavu, a neki zato što vole da služe Srbima. To bošnjačko samoprogoniteljstvo historijski je, a možda i psihopatološki fenomen. Dovoljno je pogledati ove Bošnjake što hoće da se upišu u tzv. Bosance, pa vidjeti kakva je to rupa od svega i svačega.

Izgradnja sukoba

Ovaj mali uvod u temu ima funkciju izgradnje analitičke distance prema događajima koji nas zapljuskuju. Jer, nije sve tako kako izgleda. Pogotovo kad razumijemo da svakog časa isti zlotvori planiraju i realiziraju različite oblike rušenja bošnjačkog jedinstva i preoblikovanja bošnjačkog identiteta. Neznanje je majka manipulacije, a veliki broj Bošnjaka je usljed komunizma ostao uskraćen za znanje o svojoj vjeri, pa začas može postati huškač za i protiv nekoga i nečega. Prije desetak godina to su bili „vehabijsko-šiitski” ekstremisti, pa se od Bošnjaka tražilo da budu protiv svega što miriše na vjeru, a sada se od Bošnjaka traži da budu uz „fine šiite”, a protiv tzv. vehabija. A gdje je u ovom medijski našpanovanom konfliktu historijski kontinuitet od 500 godina islama u Bosni koji egzistira po ehli-sunetskom pravcu i praksi hanefijskog mezheba? Zar ne vidimo kako se u izrežiranom progonu tzv. vehabija, i nametanju šiitske alternative, gubi tradicijska osnova našeg vjerskog identiteta? U ime otpora prema tzv. vehabijama, koje državni mediji slikaju kao dežurne baba-roge, treba da prihvatimo šiitske ambasadore, koje ti isti državni mediji slikaju kao dežurne pravednike, prihvatljive sa Srbe, Hrvate, Evropljane, pete i desete. Nikada se nije pisalo ružno protiv Rešida Hafizovića, on nikada nije bilo predmet neke hajke, diskriminacije, potvore, što je svakako lijepo. Oko njega su svi dejtonski mediji saglasni da je fin i pozitivan. Isti ovi mediji progone bošnjačke intelektualce koji djeluju izvan Hafizovićevog kruga. A taj krug se naslanja na Kazaza, Vešovića, Hajdarevića, na istaknute islamofobe, kojima je, kako piše Sead Zubanović, nedavno BIR radio široko otvorio vrata afirmacije među Bošnjacima. Šta se ovo događa?! Ključno je pitanje da li je Rešid Hafizović stvarno fin, ili je „fin” zato što preko njega srpski i hrvatski obavještajci vode operacije zavađanja Bošnjaka? Možda on uopće toga nije svjestan? Kako najednom istaknuti medijski islamofobi – koji su afirmirali Hafizovića, a progonili druge – tako brzo zaposjedoše neke pozicije u Islamskoj zajednici? Šta se ovo događa, uistinu? Nije li po srijedi obistinjenje onog plana da će Nato-savez preko Bosne išaretiti sa Rusijom, a cijena će biti prepuštanje Bosne pravoslavnim centrima moći? U tu cijenu, navodno, ukalkulisana je i osovina Rusija-Iran, pa se sada ubrzano miševi pregrupišu na brodu koji tone, kako bi uskočili u brod koji stiže. Zato je moguće da dojučerašnja opozicija reisu-l-ulemi Ceriću najednom postaje mjera bošnjačke pameti, dok potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, ni-zvan-ni-pitan, šalje javno pismo podrške reisu-l-ulemi Kavazoviću hvaleći ga što uvodi red i zakon u Islamsku zajednicu. Ispade da do jučer u najstarijoj bošnjačkoj instituciji nije bilo ni reda ni zakona!

Prije nego što bi neko pomislio da se ovim tekstom uključujemo u zastupanje ove ili one strane, da budemo za ovog, a protiv onog, valja nam napraviti debelu, debelu, debelu ogradu, jer tema ovog teksta uopće nije konflikt između šiita i sunita, između ekipe oko Rešida Hafizovića i ekipe oko hafiza Safveta Halilovića, niti ovo ima ikakve veze sa arbitriranjem u pitanjima za koje, činjenično, nismo kompetentni. Cilj ovog teksta je da upozori Bošnjake kako se ne treba upuštati u ovaj konflikt, i druge konflikte koji će nam biti namještani, a s ciljem da se ufatimo za vratove oko problema koji su nam potureni da budu problemi.

Ostavimo na stranu Bošnjake koji znaju, i razmišljajmo u interesu Bošnjaka koji ne znaju, a koji mogu biti upecani u projektovani konflikt. Pa u takvim konfliktima u islamskom svijetu upravo učestvuje, i pali ih, ona masa neznalica, koje medijski i drugi centri upravljaju košto se upravlja tenk, sad ulijevo, sad udesno, pa ožeži. U percepciji prosječnog asfaltnog Bošnjaka „fini šiti” dođu kao alternativa „radikalnim vehabijama”, a pošto smo se posljednjih godina nagledali raznih Mevlida, Maoča, Topalovića i sl., logično je da ćemo odabrati opciju koju kao finu preporučuje državna televizija. Taman je prof. Rešid Hafizović dovoljno nježan i kulturan da postane žrtva nekakvog tam interneta, odakle mu je zaprijećeno da će biti ubijen. Riječ je o poruci koju je mogao napisati svako, a najvjerovatnije je zlodjelo ovih koji kreiraju sukobe među Bošnjacima. Anonimno trabunjanje po internetskim forumima nije i ne može biti vjerodostojno, samim tim što svako može stajati iza određenog mišljenja. Hipotetički, mogao je Rešid Hafizović sam sebi zaprijetiti. Te forumske kreacije ni u jednoj pismenoj javnosti ne bi bile tumačene zaozbiljno, dok su kod nas nadigunute na najviši nivo općedruštvene angažiranosti: pljuštala su saopćenja, eseji, izjave, sve u interesu osude činjenice da je neko anoniman ponudio pare da se ubije prof. Hafizović. Sve je počelo sa serijalom od tri epizode na Federalnoj tv o sunitima i šitima. Nikakvog povoda nije bilo za ovaj serijal. Baš nikakvog! Kako je moguće da se snimi i emitira serijal na temu nečega što ne postoji, a kako bi se proizvelo da postoji, kao što sada postoji taj šiitsko-sunitski konflikt među Bošnjacima koji do prije ovog serijala nije postojao, barem ne ovako medijski ozvaničen i očit?!

Pozornica konflikta

Pokušao sam na nekoliko adresa objasniti da je potpuno pogrešno reagirati na šiite u Bosni, a ne obuhvatiti činjenicu da su šiiti samo alat za konflikt među Bošnjacima. Mnogo je učinkovitije zastupati tezu da u Bosni šiiti ne postoje samostalno, već da djeluju u koaliciji sa bošnjačkim neprijatljima. Pitanje je i šta od šiita postoji u Bosni, pa da bi bilo toliko uzdizano kao faktor. Kad govorimo o ehli-sunetskom pravcu i praksi hanefijskog mezheba, onda je to total, bošnjački narod, sve. A kad govorimo o šiitima u Bosni, onda to nije narod, već nekoliko, najčešće neodgovornih pojedinaca. Pa zar se to dvoje može dovoditi u istu ravan? Ono što realno postoji jesu snažni medijski utjecaji koji promoviraju šiitske intelektualce, i one koji se oko njih vrte. Ovo je ključna tačka ove priče! A ko u dejtonskoj Bosni drži medije i kreira medijske slike? Velikosrbi i velikohrvati, uz pomoć bošnjačkih plaćenika. Idemo dalje… A šta je interes tih velikosrba i velikohrvata? Ne mislite valjda da je njihov interes da se protežiraju šiiti naspram sunita? Pa oni pojma nemaju šta je jedno, a šta drugo! Njima su sve to jednako muslimani. Jer da su Bošnjaci svi odreda šiiti, dejtonski bi mediji opet našli nekog ”hafizovića”, iz manjinskog tabora, da preko njega zapodijevaju kavgu. Oni u ovoj priči vide samo šansu za zavađanje Bošnjaka, mada se, možda, i samom Rešidu Hafizoviću u neznanju čini kako to neko baš njemu, finom i pametnom, daje za pravo, pa mu ustupa toliki medijski prostor. Kako se, recimo, Mustafa Spahić nikada nije zapitao u ime čega mu vazda ustupaju tolike intervjue u islamofobičnim „Danima”, ili na Federalnoj tv, nije valjda pomislio kako je to zbog njegove pameti, a ne zbog očekivanja da će kazati nešto što može doprinijeti zavađanju Bošnjaka!? Faustovske su to – haramske – priče i ponude.

Uglavnom se slažemo da šiita u Bosni nema ni koliko jedan autobus na sprat, ali da imaju jače medijske domete nego svi Bošnjaci zajedno. Ti utjecaji, kao što smo vidjeli, nisu šiitski, već su srpsko-hrvatski, budući da je šiizam samo sredstvo obavještajnih operacija protiv Bošnjaka. I to ne u ime šiizma, ni protiv sunizma, već protiv Bošnjaka! No, sve te medijske operacije ne bi imale pečat na vjerodostojnost da nemaju kontru, odgovor, reakciju, jer se putem tog polemičkog fronta stiče utisak da ovdje stvarno postoji neki ozbiljan konflikt između šiita i sunita. A konflikta nizglave! Imaju s jedne strane Rešid, rešidovci i njihovi rešidluci – mogli bi svi stati u jedan kombi. I imaju s ove starosjedilačke i tradicijske strane razumljive reakcije na sistemsko, dejtonsko, protežiranje šiizma, ali te reakcije bivaju medijski iznevelisane tako da ispadne kao da je s jedne strane milion i po i s druge strane milion i po Bošnjaka. A nije, već je ovamo tri miliona Bošnjaka, naspram jednog kombija filozofa koji su skontali da im je šiizam propusnica za slikanje po televiziji. Doduše, u igri je odjednom i Islamska zajednica koja šuti i ne oglašava se. Ima tu i jedan ozbiljan problem budalastog sentimenta prema postkomunističkoj bošnjačkoj eliti u Bošnjaka koja je 80-tih odgajana na oduševljenju islamskom revolucijom u Iranu. To se možda emotivno tiče Hasana Čengića, koji je, kažu, sad glavni u Rijasetu, ali to se ne tiče nikoga u Bošnjaka. Ima tu i nešto gdje moramo biti zahvalni, a to je vojna pomoć koja je iz Irana stizala u vrijeme genocidne agresije, kao i nekoliki kuloturni projekti poslije agresije.

Pokušao sam na nekoliko adresa objasniti – ali ne ide – da je najtačnije i najkorisnije zastupati tezu da su šiiti u Bosni tek srpsko-hrvatski instrument, budući da njihova snaga i utjecaj proizilaze iz tog interesnog izvora, a ne iz izvora samog šiizma. Šta bi koga ovdje bilo briga za šiizam da nije interesa, ovakvih i onakvih! Zato adresa nije šiizam, već krajnji cilj koji stoji iza šiizma. A kako je šiita u Bosni manje nego Jehovinih svjedoka, oni ne bi trebali biti predmet rasprava kakve se dosad vode, jer se raspravama samo uvećava broj onih neznalica koji će prihvatiti šiizam da bi bili u medijskom trendu. U tome je opasnost – što naše polemičko legitimiranje šiizma proizvodi masu koja se svrstava na jednu od strana, a najčešće je to strana iza koje stoji medijski utjecaj. Ako bismo zastupali tezu da šiiti u Bosni ne postoje u ime šiizma, već u ime zavađanja Bošnjaka – mogli bismo demontirati i razminirati ovu pozornicu konflikta.