Autor: dr. Nasir ibn El-Omer
Ja to ne mogu, nemoguće je (nešto promijeniti, uraditi, postići)!”, su riječi koje često puta čujemo, i koje su jedan od velikih razloga poražavajućeg stanja u kojem se nalazi islamski ummet. Korijen ovih riječi je stanje mentale onesposobljenosti, premda ograničenja koja ljudi sebi nameću nisu stvarne, već samo umišljene prirode. Uistinu, onesposobljeni umovi samo proizvode poraze.
Nema nikakve sumnje da u životu postoje stvari koje su nemoguće za izvršiti. To je razlog zbog kojeg je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primajući od svojih ashaba prisegu na vjernost, tražio da oni ponove: “Slušat ću i pokoravati se koliko god budem u stanju”. Uzvišeni Allah, slavljen neka je, kaže: Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti. (El-Bekara, 286.).
Ovo nam ukazuje da u životu postoje stvari koje su van naših mogućnosti. Međutim, to nije tema ovog govora. U suprotnom bismo bili uvučeni u dugu diskusiju, i na
kraju pravdali riječi: „Ja ne mogu, nemoguće je“, pokušavajući dati ovoj iluziji utemeljenje i opravdanost s aspekta islama!
Ove dvije fraze „Ja ne mogu, ne- moguće je” (nešto promijeniti, uraditi, postići), uprkos njihovim razlikama u značenju, su postale nepisani zakon koji opravdava svaki vid neuspjeha, nemara ili nazadnosti u islamskom ummetu. One se koriste kako bismo opravdali našu trenutnu zaostalost, utrnuli naše osjećaje, uništili polet u ummetu, i ubili svaki uspjeh još u njegovom povoju.
Mnogo ljudi, generacija za generacijom, koriste ove fraze kao smjernice koje ih vode kroz život, kao način razmišljanja koji ih tjera da prihvate stanje u kojem se nalaze, a u isto vrijeme da se osjećaju zadovoljno jer ne mogu ništa da urade.
Zaprepašten sam zbog nevjerovatne zaostalosti Ummeta, bez obzira na njegov veliki potencijal za uspjeh, napredak i vođstvo. Mnogo sam razmišljao o ovome, i shvatio sam da je najčešći razlog za ovu zaostalost, mada ih ima mnogo, iluzija da nešto ne možemo, da je nemoguće. Ova iluzija se pretvorila u nepoljuljani princip. U njoj živimo i funkcionišemo.
Koliko smo iskušenja imali, a i dalje ih imamo zbog ove obmane…
Najopasnija od svih je ta da ne shvatamo da je to samo iluzija, i da ona nestaje kad počnemo da je preispitujemo. Međutim, postoje ljudi koji potroše čitav život živeći na principu: “Ja to ne mogu, nemoguće je.” Potroše dio svog života pokušavajući dokazati da je ovaj princip temeljna činjenica, neosporiv aksiom.
Ova iluzija se u nama nije formirala preko noći. Ona je rezultat akumulacije mnogo faktora tokom mnogo godina. Umjesto da odgajamo ljude koji će voditi Ummet naprijed bez odustajanja zbog poteškoća i prepreka, ove nas iluzije vode ka beznađu, propadanju i očajavanju.
Također sam iznenađen kako neke idolopokloničke nacije žive bez odustajanja, psihičkog gubitka, i emocionalnog beznađa iako su na početku imale ogromne poteškoće za napredak, sve dok se nisu osposobile da dostignu rang bivših velikih neprijatelja. Japan se izdigao iz ruševina Hirošime i Nagasakija, i postao važna svjetska ekonomska sila, i ovi porazi ga nisu učinili beznadežnim dok čeka pomoć i sažaljenje od drugih.
Što se tiče Njemačke, ona se izdigla iz ruševina Drugog svjetskog rata i postala utjecajna nacija, sa jednom od najjačih ekonomija na svijetu. Uprkos činjenici da je Njemačka bila srušena ne tako davno, period između njenog rušenja i uzdizanja kao ekonomskog lidera nije trajao više od 30 godina.
Samo zamislite…
Zamislite samo da se Ummet nije predao iluziji: “Ja to ne mogu, nemoguće je”, kako bi danas izgledao?
Da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: “Ne mogu se boriti protiv Arapa nakon njihovog otpad- ništva, i predat ću se ovom groznom stanju u državi”, kakav bi bio rezultat Razmišljanje o tome me stvarno plaši.
Da se imam Ahmed ibn Hanbel, rahimehullah, nije direktno suprotstavio onima koji su pravili fitnu, da je rekao: “Ne mogu ja to, nemoguće je”, da li misliš da bi se dogodila velika pobjeda Ehli-s-sunneta?
Da se Salahuddin el-Ejjubi predao nakon užasnih ponižavanja koja je Ummet trpio nakon okupacije krstaša, opravdavajući sebe da se ne može boriti sa snagom koja posjeduje najjače naoružanje, sa nedovoljnom podrškom mnogih zemalja, da je prihvatio ono što su mnogi vladari u to doba prihvatili, poniženje i pokoravanje, zajedno sa garancijom novih vladara; da je on to prihvatio, i prihvatio činjenicu da je nemoguće pobijediti krstaše, da li bi Jerusalem bio zaštićen od krstaša i njihove mržnje?
Da šejhu-l-islam, Ibn Tejmijje, neka je Allah zadovoljan sa njim, nije podigao zastavu znanja, djela i džihada, u vrijeme kada se svakodnevno pozivalo u laž i novotariju, u vrijeme političkih i vojnih poraza; da se samo predao i rekao: “Ne mogu, nemoguće je”, da li bi nam historija ostavila ogromno nasljeđe herojstva, znanja i borbe protiv laži i novotarija?
Da su učenjaci, kad su otkrili da arapsko poluo- strvo živi u tami grijeha, novotarija i slijepog sli- jeđenja, da su oni to pri- hvatili i uradili ono što su ostali ljudi radili: “Ne mogu, nemoguće je”, da li misliš da li bi se kolijevka islama probudila iz sna i riješila se idolopoklonstva i novotarija?
Naša duga historija je puna takvih pionirskih vođa i oživljivača sunneta, koji su nam ostavili zadivljujuće primjere sposobnosti muslimana da pobijede najveća fizička i psihička iskušenja, bez predavanja i psihološkog poraza, niti dozvoljavanja da iskušenja zanijeme njihove osjećaje za islam!
Mnogi će reći: “Bili su to dobri ljudi, a danas je drugo vrijeme. Danas je malo takvih ljudi!”
Ja kažem da mi nismo znali kako su prethodnici bili dobri sve dok nisu ispunili sjajne stranice historije sa zadivljujućim pobjedama u različitim oblastima, ali i prije, kad su bili samo obični ljudi. Međutim, zbog mnogo razloga, bili su sposobni da se popnu uz ljestve uspjeha što ih je učinilo herojima i vođama.
Jedna od najvažnijih stvari koja ih je dovela do uspjeha je uništenje obmane: “Ja to ne mogu, nemoguće je”.
