SAFF

Život je lađa otisnuta na pučinu

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Muhamed Kutb / Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

Imam Buhari u svom Sahihu bilježi hadis u kojem je Muhammed, a.s., rekao: “Primjer onoga ko čuva Allahove granice (šerijatske propise) i onoga ko ih krši je kao primjer ljudi koji su se ukrcali na lađu, pa su jedni bili na gornjem a drugi na donjem spratu lađe. I kada je trebalo da se napiju vode oni dolje su prolazili pored onih iznad njih, nakon čega bi rekli: ‘Kada bismo probušili lađu na našem dijelu ne bi smetali onima koji su iznad nas.’ I ako ih oni gore puste da učine šta su naumili stradat će svi, a ako ih spriječe, spasit će sebe i njih.”

Kakav divan opis i poređenje! Kakva samo živa i veličanstvena slika, puna značenja i poređenja koje u potpunosti odgovara stvarnosti! Zaista je ljudski život u cijelosti lađa koju je spomenuo Poslanik, s.a.v.s., i otisnuta je na pučinu. Ne smiri se a da se u jednom trenutku ne zaljulja. I ne piše joj se dobro niti će ostati iznad uzburkanih valova dok svaki putnik u njoj i na njoj ne bude vodio računa o onome što radi. Kompletno društvo je ova lađa. U nju su se ukrcali i na njoj plove i dobri i loši, dobročinitelji i pokvarenjaci, trezveni i nemarni. Ona ih sve nosi u željenom pravcu. Međutim, zbog njene izloženosti uzburkanim valovima i vjetrovima svaki pokret utiče na nju. Zaljulja se nekada lijevo a nekada desno. Nekada opet postojano plovi a nekada potone u dubine. Mnogi zaboravljaju na ovu stvarnost. Zaboravljaju na lađu čovječanstva ili ”lađu života”. Zaboravljaju i pričinjava im se da su oni sigurni i postojani na kopnu. Pričinjava im se da ne može doći do ljuljanja lađe života i da život neće nikada proći. Zbog toga čovjek griješi i oholo se ponaša. A da se taj inadžija prisjeti da on nije siguran na kopnu i da nije postojan na svom mjestu niti je vječan, već da je njegov život kratko putovanje na lađi, ne bi se oholio i uzdizao, niti bi ga obmanula njegova slabašna snaga u odnosu na stvarnost. I vratio bi se pravom izvoru snage tražeći od Njega uputu i idući stazom koju je Allah odredio i sa kojom je zadovoljan. Da onaj ko se nemoralno ponaša i ko je skrenuo sa Pravog puta razmisli da nije nimalo siguran i postojan na kopnu, već da plovi pučinom u lađi na kojoj svaki pokret ostavlja trag, ne bi tada prepustio sebe strastima i devijantnom ponašanju, već bi pazio da svaki njegov pokret i svako djelo bude korisno kako bi sačuvao sebe i druge koji s njim zajedno plove u toj lađi. Međutim, nepromišljenost i nemarnost su obuzeli čovječanstvo osim onih koji vjeruju u Allaha istinski i koji su bogobojazni. Muhammed, s.a.v.s., je znao za ovaj nemar koji pokriva ljudska srca pa je zbog toga upozorio na to opisujući to i dočaravajući na razne načine i kroz različite slike a jedna od najživopisnijih je ova slika iz navedenog hadisa.

Pojedinačni grijesi zlodjela, izazivaju kolektivnu katastrofu

Razmisli onda malo o riječima onih koje je život obmanuo i koji su obmanuti prividnim tehničkim napretkom i njegovom snagom, i slušaj ih kada kažu: ”Mi smo vladari zemlje i fabrika a radnici su naše roblje. Sve što smo ostvarili ostvarili smo pameću i trudom i mi smo istinski vlasnici zemlje i stvorenih dobara. ” I druge nesuvislosti.

Zato pogledaj rušilačke zemaljske revolucije koje su odrubile bezbroj ljudskih glava i prolile mnogo ljudske krvi. Pogledaj u rušilačke ratove koji su spalili sve što je bilo pred njima. A ipak njihov završetak nije bio ništa drugo do kraj probušene lađe u koju se prelila voda.

Zatim posmatraj slučaj zavedenog mladića danas kako ga je privukao uzburkani val strasti i koji govori: ”Ko mi to može zabraniti da činim ono što ja hoću? Niko od ljudi nema vlast nada mnom.” I ljudi ga ostave i puste da čini razvrat i nemoral i da to širi dalje u društvu. Ostave ga zbog straha od loših posljedica za sebe, ukoliko je iz ugledne i bogate porodice, ili ako je iz nižeg sloja onda ga ostave omalovažavajući ga i ne razmišljajući o svim posljedicama njegovog zlodjela. Mnogi od nas sebi govore: ”Zar ja mogu nešto učiniti u društvu, pa ja sam jedinka, ja sam samo kap vode u okeanu. I kada bi ta kapljica bila otrovna, kako ona može pokvariti onoliki okean?”

On smatra da je on samo jedinka, pojedinac u društvu, kapljica u moru, ali zaboravio je da svi oko njega to isto govore i svi ubace po jednu otrovnu kap u more. Nakon toga se moraju spojiti u otrovu  i eto pogubnog završetka. Nekada čovjeka njegova nepromišljenost odvede dotle da kaže: ”Zar ja sâm mogu popraviti duštvo koje je pokvareno?”

Hajde recimo da se ja sâm suzdržim od grijeha, kakva je korist u tome i kakav je ishod? Na kraju ću samo ja sagorjeti a drugi će uživati. Međutim, nije tako! Kada se prvi pokvarenjak oda grijesima a ljudi ga ostave na miru, kada prvi zavedeni mladić probuši svoje mjesto na lađi a drugi ga ne spriječe, kada pomisli da njegovo suprotstavljanje društvenim normama i pobuna protiv ahlaka i moralnih vrijednosti ne šteti nikome osim njemu lično i da je on sasvim slobodan da probuši svoje mjesto na lađi, kada ono što je rekao pokvareni mladić postane istina i kada se društvo pokvari do te mjere da mu ništa ne znači popravljanje jednog pojedinca, upravo tada počinje da se ostvaruje istinitost Allahovog zakona i riječi Muhammeda, s.a.v.s., i tada propada cijelo društvo i potapa se lađa.

Isti je slučaj i sa djevojkom koja je lahkomislena i koja se podaje razuzdanim strastima govoreći: ”Ko mi može zabraniti da činim šta hoću? Ja želim da budem slobodna i da uživam u životu. To je moje pravo. A kako da ga ostvarim ako budem živjela životom čistunca? Zar ne vidite da je oko mene svijet pokvaren, i kako da živim izolovana? Zar sam ja ta koja kvari mladiće? Ili su oni pokvarenjaci? Ne, oni su poput divljih zvijeri. Ja nisam iznimka u društvu i ne mogu ih odvratiti od razuzdanih strasti i pohote.”

Iako ove riječi ponekad mogu odslikavati stvarnost,  to je nispravan rezon i kada se prva djevojka oda porocima a ljudi je ostave na miru, svi će osjetiti i snositi posljedice te devijacije. Isto je i sa roditeljima koji su labilne ličnosti i koji ostavljaju svoju djecu da žive bez ikakvog nadzora i kontrole govoreći im: ”To su moja djeca i jedino ja imam pravo da radim sa njima šta hoću.” Ljudi takve ostavljaju govoreći: ”Mi s tim slučajem nemamo ništa.” Takva djeca se podaju i predaju lažnim užicima živeći bez ikakvih ograničenja i moralnih normi.

Uživaju u ”slasti” moralnog pada i posrtanja. I to je bez sumnje užitak za izopačenu ljudsku prirodu. Poznato je da ljudska narav, čud ili priroda, koja nije upotpunjena principima Pravog puta, pribjegava upotpunjavanju i usavršavanju putem koji označava moralni pad i u tome osjeća užitak i puninu. I ne samo to, već taj užitak zavede i drugu djecu i povuče ih na taj put. Takvo dijete postaje neposlušno roditeljima i po svaku cijenu želi da se oslobodi porodičnih okova i stega. Spremno je da polemizira sa svojim ocem upućujući mu riječi prijekora i kritike kako je otac nazadan i zaostao. Čak i njegova kćerka je spremna da sve to isto uputi svom ocu i još dodaje da je sposobna voditi računa o svom ahlaku i svom moralu.

Kada se ovo dešava? Kada djeca budu prepuštena sama sebi i kada izostane kućni odgoj i odgoj od strane učitelja ili profesora, tada se ostvaruju božanski zakoni i ”lađa života” biva potopljena. Zatim, kada se učenik ili student bude koristio prevarom na ispitu govoreći da ima pravo da radi šta hoće i ostave ga zbog navodne bojazni za njegovu budućnost ili zbog straha da se ne oda još većim porocima, njegov uspjeh bez učenja i truda navede i druge krenu njegovim putem i onda se cijela godina provodi u igri i zabavi da bi se pred kraj spremali ispiti i učilo se. I kad uspješno okončaju ispite onda su uspješni a u stvari su propalice. Kada dobiju odgovoran posao uspješni su a u biti su neznalice.

I kada prevara, mito i korupcija postanu prihvaćene norme ponašanja u društvu, takvo društvo propada u najdublju provaliju i ambis iz kojeg nema spasa. I kada uslijede opravdavanja u smislu: nisam ja jedini koji uzima mito, ili nisam jedina žena koja hoda naga, ili  nisam ja jedini prevarant, ili nisam ja jedini student varalica….. To je dokaz da se ljudskost srozala na najniži nivo i dokaz da su se moralne norme porušile i da je ”lađa života” sva izbušena zbog čega neminovno tone bez mogućnosti da se spasi lađa i oni koji su u njoj.

Istinu je rekao Muhammed, s.a.v.s., i to je istinska mudrust i pouka koja se krije u njegovim riječima. Ono što je još važno napomenuti u komentaru ovoga hadisa jeste da Muhammed, s.a.v.s., putnike na lađi nije podijelio na osnovu njihove zvanične uloge i mjesta u duštvu, gornje ili donje, bogate ili siromašne, istaknute ili nepoznate. Nije učinio da prvaci budu na gornjem a siromašni na donjem spratu. Nikako! Nisu to vrijednosti na osnovu kojih bi onaj ko ne govori po hiru svome i kome dolazi objava sa nebesa podijelio ljude. “I ne gubite snagu i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.) Iman je dakle izvor istinske snage, veličine i ponosa. A što se tiče onih koji krše Allahove granice to su grješnici koji su sa svih strana upali u grijeh i skrenuli sa Pravog puta bez obzira na njihovu poziciju u društvu. Ta pozicija ne vrijedi ništa i ona ga ne može spasiti i sačuvati od Allaha. Ne mogu vođe naroda reći: ”Ah, vi se utapajte a mi smo sigurni od propasti”.

Druga stvar koju je važno spomenuti jeste jedinstvenost koristi u društvu – ako se pokaže i ne ispolji ono što je korisno za društvo pokazat će se njegova suprotnost. Svi su na jednoj lađi bez obzira na to spasili se ili zanemarili jedne zbog drugih. To je veza zajedničke im koristi kod koje se svi susreću. To je veza zbog koje čovjek ne može kazati: “Šta ja imam s tim i tim čovjekom? Neka čini šta hoće mene se to ne tiče!” Niti može kazati: ”Šta ti imaš sa mnom? Ja radim šta hoću i nemoj se petljati u moj posao!” Zdravo društvo se ne može graditi na taj način. Mora svaki pojedinac da vodi posebnu brigu o postupcima svoga brata i mora pokušati da ga odvrati od grijeha i prelaženja granice koju je Allah uspostavio. To ne znači da društvo treba biti poprište međusobnih svađa i neprijateljstava. Ne, nije to put. Allah je odredio taj put kada je objavio: “A ko govori  ljepše od onoga ko poziva Alahu, koji dobra djela čini i koji govori: Ja sam doista musliman.” Dobro i zlo nisu jednaki. Zlo dobim uzvrati pa će ti dušmanin prisni prijatelj postati.” (Fussilet, 32.-33.)

“Na put Gospodara tvoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.”  (En-Neml, 46.)

To je put. To je veza ljubavi a ne mržnje. A savjetovanje proističe iz ovog čistog i pitkog izvora. Ja savjetujem brata muslimana zato što ga volim i zato što mu želim dobro. Zato što želim da ga uzmem za ruku i da ga spriječim da ode u vatru, a on od mene prima savjet zbog istog razloga. Zbog toga što me voli u ime Allaha i što ima povjerenja u mene i moje namjere. To je ispravan put koji ”lađi života” i onima u njoj obezbjeđuje sigurno pristanište i sretan ishod dunjalučkog putovanja i još sretnije iskrcavanje na obalu vječnosti i ulazak u vječni Džennet.

 

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA