Naslov: Omer i „Tesbiha“
Izvor: http://www.saaid.net/gesah/
Prijevod s arapskog: Semir Imamović
Omer je dječak u osmoj godini života i učenik je četvrtog razreda osnovne škole. Živi u blizini škole. Voli svoju školu i knjige. Svaku noć prije spavanja pročita po jednu knjižicu iz svoje male biblioteke koju je, uz očev nagovor i asistenciju, oformio iz svog posebnog budžeta. Očeva namjera je bila da se Omer, još od malih nogu, navikava na knjigu, jer znanje je, kako mi odrasli kažemo, svjetlost. Jedne noći je iz svoje biblioteke izvukao knjigu, ukrašenih korica, sa slikom Poslanikovog mesdžida, i naslovom: „Poslanikove upute za djecu.“ Bio je presretan što je imao priliku čitati upute voljenog Poslanika. Nestalo je sna koji je pritiskao njegove oči. Pročitao je prvu uputu, u kojoj je pisalo: „Dvije riječi lahke na jeziku, teške na mizanu (ahiretskoj vagi) i drage Milostivom: subhanallahi ve bi hamdihi subhanallahil-azim.“ (Slavljen i hvaljen neka je Allah, Slavljen i Velik neka je Allah).
„Subhanallahi ve bi hamdihi subhanallahil-azim“, ponovi Omer nekoliko puta ove riječi koje Allah voli, kako bi i njega Allah zavolio i kako bi pojačao tas svojih dobrih dijela na Sudnjem danu. Učio je i ponavljao sve dok ga nije savladao san.
Sanjao je da mu se, iz daljine, približava nekakva svjetlost. Bila je toliko jaka da nije mogao gledati u nju. Pokrio je lice rukama i upitao je:
„Ko si ti“, a iz svjetlosti je progovorio glas: „Ja sam Tesbiha.“
„A šta je Tesbiha?“, upita on začuđeno.
„Tesbiha je moje ime. Živim već stotinama godina. Došla sam jer si me pozvao svojim jezikom i spomenuo iskrenog srca. Zavolila sam te, jer si i ti mene zavolio, a onaj ko mene zavoli, zavoliće ga Allah i uvesti u Džennet“ – pouči ga ona.
A onda njih dvoje povedeše interesantan razgovor.
Omer: „Reci mi nešto više o sebi, pa da te još više zavolim“
Tesbiha: „Allah je propisao da ja nikad ne umrem, da živim vječno na usnama i jezicima vjernika, pobožnjaka i čestitih ljudi, i da, s generacije na generaciju, boravim u njihovim srcima, i tako sve do kraja vremena. Pa čak i oni nemarni, ukoliko se pokaju Allahu, upoznat će me. A ti, prijatelju moj, kada god čuješ čovjeka, ženu ili dijete da kažu „subhanallah“ (slavljen neka je Allah), znaj da sam to ja. Moj dom je na njihovim jezicima i u njihovim srcima. Ako me se sjete, Allah će se njih sjetiti, a ako me budu voljeli i Allah će njih voljeti. Ja sam, Allahovom dobrotom i voljom, kraljica vjerničkih srca. Imam sestre slične meni. Moj sestre su Tehlila – riječi la ilahe illallah (Nema istinskog Boga osim Allaha); Tahmida – riječi elhamdulillahi (Hvala Allahu) i Tekbira– riječi Allahu ekber (Allahu ekber). Allah je htjeo da ja i moje sestre budemo uzrokom ljudske dobrote, povećanja dobrih djela i uzrokom ulaska u Džennet.“
Omer: „A kako to?“
Tesbiha: Pa tako što je tvoj poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao sve one koji nas upoznaju, čeznu za nama i zavole nas, radosnom viješću: „Svaki dan, na svaki svoj zglob, dužni ste dati sadaku. Svaki tesbih kojeg izgovorite je sadaka, svaki tahmid kojeg izgovorite je sadaka, svaki tehlil kojeg izgovorite je sadaka i svaki tekbir kojeg izgovorite je sadaka.“ Ali ja sam i pored toga tužna?
Omer: „Zašto?“
Tesbiha: „Zato što volim jednog pametnog dječaka, dobrog srca, koji se zove Madžid, a koji nas nikada nije upoznao i spomenuo. Ja i moje sestre pokušavale smo ga navesti da nas spomene, bar kada obuće novu odjeću, kada mu otac kupi novu igračku i u sličnim situacijama, ali nismo uspjele. I zato što on, za razliku od svojih školskih prijatelja, još nikada nije stao na namaz, i što, zbog zauzetosti igrom i zabavom, nikada nije rekao: subhanallah, elhamdulillahi, la ilahe illallah i Allahu ekber. Njegovi prijatelji nas uvijek spominju, na namazu i mimo namaza, u radosti i tuzi, vole nas i mi njih volimo, ali Madžid je još uvijek daleko od nas. Boli me i to što Madžid, kao primjeran učenik i sin, zaslužuje svako dobro, ali, umalo da mu se desi velika tragedija.“
Zatim je Tesbiha ispričala šta se desilo Madžidu i njegovim prijateljima tokom jednog školskog putovanja, kada je Madžid za dlaku izbjegao smrt. U tim dramatičnim trenucima, dok se autobus prevrtao, Madžid je po prvi put izgovorio riječi „subhanallah“, „la ilahe illallah“ i „Allahu ekber“, jer je osjetio da bi to mogli biti njegovi posljednji trenuci na ovom svijetu. Osjetio je veliki strah, ali i stid od Allaha, što Mu nikada nije zahvalio na blagodatima i što Ga nikada nije spomenuo. Zaplakao je i zatražio oprosta od svog Gospodara. Ovaj put je izbjegao smrt, ali ko zna šta ge čeka u budućnosti ako ne bude uzeo pouku i ne bude svoj život uredio onako kako to Allah, dželle šanuhu, od njega traži.
„Svi su bili sretni, a ja sam bila najsretnija, jer se Madžid ipak vratio svom Gospodaru, i počeo me spominjati, na odlasku i dolasku, prije i poslije spavanja, na uranku i počinku. Postali smo nerazdvojni prijatelji baš kao ti i ja. Čuješ li ti mene, Omere?“ – uzaludno ga je dozivala.
Omer je više nije mogao čuti jer je utonuo u duboki san. U njegovu sobu je ušla majka, uzela mu knjigu iz ruke, nježno ga poljubila i rekla: „Spavaj i lijepo sanjaj, čedo moje“.
A Tesbiha? Nakon što je njen prijatelj zaspao, sretan i zadovoljan zbog susreta s njom, ona ga je napustila i otišla kod onih koji su je, u tom trenutku, spominjali. „Idem. Dužnost zove. Vratiću se kada se probudiš i spomeneš me. Nikada te neću zaboraviti, ako ti mene ne zaboraviš“.
