Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nifak (licemjerstvo) u šerijatskoj terminologiji označava govor ili postupak koji je u suprotnosti s onim što je u srcu. Iako etimološki izveden od riječi ”nefek” (النفق), što znači skrivanje ispod zemlje, tj., ono što je nevidljivo pogledima, ovaj termin je islamski pojam koji Arapi nisu poznavali u njegovom specifičnom značenju prije islama.
Stoga je munafik onaj koji skriva svoje nevjerstvo a pokazuje vjerovanje iz koristoljublja ili straha. Dakle, kod takve osobe postoji razlika između njegove nutrine i vanjštine, između njegovih tajnih i javnih djela. Zato ih Allah u Svojoj Knjizi opisuje kao lažljivce, dok vjernike opisuje svojstvom iskrenosti (sidk).
Nema sumnje da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, suočen s ogromnim teškoćama na početku svoje misije – težim nego što ljudi obično mogu podnijeti. Međutim, to je nešto što je bilo uobičajeno za sve Allahove poslanike i vjerovjesnike, jer su dolazili s porukom koja je ugrožavala interese vladajuće klase, one koja bi bila na gubitku širenjem pravde, jednakosti i pravičnosti.
Zbog toga su ih ti slojevi neprijateljski dočekali i podsticali obični narod protiv njih, iako je običnim ljudima promjena išla u korist. No, zbog svog neznanja i slijepe poslušnosti, nisu shvatili šta je za njih istinska dobrobit.
Nevjernici i mnogobošci su bili na čelu onih koji su se suprotstavljali islamu, ali kada je islamski poziv postao realnost koju više niko nije mogao zaustaviti, licemjeri (munafici) su postali stalni neprijatelji islama i muslimana. Tada se uspostavilo trajno savezništvo između ove tri skupine – nevjernika (kafira), mnogobožaca (mušrika) i licemjera (munafika) – jer su njihove interesne tačke postale zajedničke u borbi protiv muslimana.
Munafike čeka dvostruka kazna na dunjaluku i vječna patnja na Ahiretu
Allah, dželle šanuhu, iz Svoje neizmjerne mudrosti, nije htio nametati vjerovanje ljudima, već je htio da ga oni odaberu svojom slobodnom voljom. Međutim, podstakao ih je i ohrabrio na vjerovanje, i odredio da vrijednost čovjeka kod Njega bude na osnovu njegovog vlastitog izbora.
Najuzvišeniji položaj imaju vjernici – oni koji su povjerovali u Allaha i u ono što je objavio Svojim poslanicima, i koji su svoje vjerovanje pokazali kroz praktičan život.
Što se tiče preostale tri skupine (nevjernici, mnogobošci i licemjeri), svaka će dobiti kaznu koju zaslužuje, shodno onome što je sama izabrala.
Iako sve tri skupine dijele zajedničku sudbinu – loš svršetak i patnju na ahiretu, stepen Allahove srdžbe i kazne nije isti, već zavisi od stepena griješenja i nepokornosti.
Najgoru kaznu među njima zaslužuje munafik, jer mu je Allah tri puta zaprijetio kaznom, a najveća od tih kazni jeste da će na ahiretu biti u najnižem sloju Džehennema.
Prije toga, bit će kažnjen dvaput već na ovome svijetu, shodno ajetu: ”Među beduinima oko vas ima licemjera, a ima ih i među stanovnicima Medine, koji su u licemjerstvu spretni – ti ih ne poznaješ, ali ih Mi poznajemo. Njih ćemo na dvostruke muke staviti, a zatim će biti u veliku patnju vraćeni.” (Et-Tevba, 101.)
Što se tiče dvostruke kazne na ovome svijetu, islamski učenjaci kažu da se prva od njih odnosi na psihičku patnju koja stalno obuzima duše munafika tokom cijelog života.
Ta unutrašnja patnja raste svaki put kada muslimani postignu pobjedu ili kada poraste ugled muslimana. Gnjev i zavist koje osjećaju ne smiju javno pokazati, pa ih to iznutra izjeda i uništava njihovo duševno stanje, narušava im moral i slabi ih.
Druga kazna jeste poniženje u životu koje proizilazi iz razotkrivanja njihove neprijateljske uloge prema muslimanskom društvu koje ih štiti, kao i zbog pomaganja neprijateljima tog društva.
Munafici nanose veću štetu ummetu od nevjernika i mnogobožaca
Šteta koju nanosi licemjer veća je od štete nevjernika i mnogobošca, i to iz sljedećih razloga:
Prvo, zato što se pretvara da je vjernik, dok u sebi krije zle namjere i teško ga je prepoznati, pa ljudima postaje teško da razlikuju njegovu stvarnu namjeru. Zbog toga slabi povjerenje među vjernicima – više se ne zna ko istinski čini dobro radi pokornosti Allahu, a ko to radi s prikrivenim ciljevima. Tako licemjeri kvare muslimansko društvo, narušavaju njegovo jedinstvo i zagađuju njegovu čistoću.
Drugo, islamsko društvo, kao ljudski model ispravnosti i čestitosti, trebalo bi da bude uzor drugima i motivacija za nevjernička društva da prihvate Allahovu uputu. Međutim, licemjeri ozbiljno narušavaju tu sliku, jer govore ono što ne rade i prikazuju se kao čestiti i bogobojazni, dok su u stvarnosti pokvareni i dvolični. Tako neprijatelji islama dobijaju izgovor da sumnjaju u čitav vjerski (islamski) sistem, a ne samo u pojedince, i koriste ponašanje licemjera kao sredstvo za diskreditaciju islama u cjelini.
Treće, vjerničko društvo je stalna meta zlih ljudi, pohlepnih za pljačkom i dominacijom, koji po svojoj prirodi koriste silu kako bi učvrstili svoju vlast nad drugim narodima. Zato je neprijateljstvo prema vjernicima stalno prisutno, jer vjera islam ugrožava njihove interese, i oni su neprestano zaokupljeni spletkama i borbom protiv nje.
Pošto je munafik dio muslimanskog društva, on predstavlja pukotinu u tom zajedništvu – slabu tačku kroz koju neprijatelji mogu da prodru. Zbog stalne mržnje koju munafik osjeća prema svojoj zajednici, on čeka priliku da joj naudi. Takve osobe je lahko potkupiti, i zato brzo izdaju svoj narod i vjeru.
Historijski primjeri munafičke izdaje
Historija je svjedok da je sve što je zadesilo ummet u pogledu poniženja i slabosti došlo iznutra, kroz tu slabu tačku, a ne zbog slabosti samih muslimana ili njihove nesposobnosti.
Primjeri munafičke izdaje su mnogobrojni i teško ih je sve pobrojati, pa ćemo spomenuti samo neke.
U Bici na Hendeku munafici su se udružili sa mnogobošcima u borbi protiv muslimana, i da nije bilo Allahove pomoći, islam bi bio uništen u svom začetku.
Zatim, tokom Prvog krstaškog rata, Fatimije (šiijska sekta) koji su vladali Egiptom sklopili su savez sa krstašima protiv Seldžuka koji su vladali Šamom, u zamjenu za obećanje da će im ostaviti Jerusalim (Kuds). Međutim, kao i obično, munafici nisu dobili ništa, jer su krstaši likvidirali fatimijski garnizon kada su zauzeli Jerusalim.
A tokom posljednjeg krstaškog rata koji je proglasio George Bush junior, a koji je počeo okupacijom Iraka 2003. godine, i trajao četrnaest godina pod nazivom “rat protiv terorizma”, uloga munafika, čiji se broj uveliko povećao, bila je veća i pogubnija nego u svim prethodnim slučajevima. To je dovelo do rasparčavanja ummeta i njegovog iscrpljivanja na svakom nivou.
Na kraju svega, svjedočimo agresiji na Gazu, čiji je cilj bio uništenje džihadskog otpora, koji je oličen u snagama palestinskog otpora, te nametanje predaje ummetu kroz proces normalizacije odnosa sa cionističkom tvorevinom.
U ovoj agresiji, munafici su potpuno razotkrili svoje namjere – stali su uz neprijatelja, pomogli mu u opsadi muslimana Gaze i učestvovali u pritisku na ummet da kapitulira.
Ali, uzalud im trud. Onaj Koji je dao pobjedu muslimanima nad licemjerima u Bici na Hendeku, neće ostaviti ni muslimane Gaze u njihovoj pravednoj borbi za oslobođenje Gaze i cijele Palestine, jer je On objavio: ”A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan.” (El-Hadždž, 40.)
