Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U islamskom poimanju vlasti, položaj vladara nije privilegija koja čovjeka izdvaja iznad drugih ljudi, nego emanet koji ga obavezuje više nego bilo koga drugog. Vlast je prije iskušenje nego čast, a odgovornost prije nego mogućnost upravljanja drugima.
Odgovornost vladara ne ogleda se samo u tome da lično ne čini nepravdu nego i u tome da je sprečava, štiti slabe od samovolje moćnih i ne dopušta da lični interesi, rodbinske veze i položaj imaju prednost nad sposobnošću, poštenjem i općim dobrom.
Njegova je dužnost da odgovorne položaje povjerava ljudima dostojnim emaneta, da štiti zajednicu od smutnji, čuva njeno jedinstvo i stvara uvjete u kojima se vjera može živjeti, a ljudska prava ostvarivati.
Vladar je, u tom smislu, glava zajednice. Njegovo ponašanje ne određuje samo način upravljanja državom nego u velikoj mjeri oblikuje i moralnu klimu društva. Njegova pravednost ohrabruje pravednost, a njegova samovolja otvara prostor samovolji na svim nivoima. Ako se na vrhu vlasti normalizira nepravda, teško je očekivati da će se na nižim nivoima njegovati odgovornost i poštenje.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolji je uzor onima koji se nadaju Allahovoj milosti i nagradi na ahiretu. Njegov život pokazuje da se autoritet gradi moralnom dosljednošću, odgovornošću i spremnošću da čovjek najprije sâm ponese teret obaveza koje očekuje od drugih. Zbog toga pravedni vladar zauzima posebno mjesto u islamskom učenju o ahiretskoj nagradi. U poznatom hadisu o sedmerici koje će Allah staviti u Svoj hlad na Dan kada drugog hlada neće biti, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prvo je spomenuo pravednog vladara.
Najdraži Allahu na Sudnjem danu i Njemu najbliži bit će pravedni vladar
U drugoj predaji Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, još izravnije govori o položaju pravednog i nepravednog vladara. Ebu Seid el-Hudri, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Najdraži Allahu na Sudnjem danu i Njemu najbliži bit će pravedni vladar, a Allahu najmrži ljudi i od Njega najudaljeniji bit će nepravedni vladar.” (Hadis bilježe imam Ahmed i Et-Tirmizi)
To načelo ima naročit značaj u pravosuđu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je da postoje tri vrste sudija: dvojica će završiti u Vatri, a jedan u Džennetu. Spasit će se onaj koji spozna istinu i na osnovu nje sudi, a propast će onaj koji sudi iz neznanja i onaj koji svjesno odstupa od pravde.
Pravda, dakle, nije stvar ličnog uvjerenja niti se može svesti na dobru namjeru. Ona zahtijeva znanje, odgovornost i nepristrasnost. Nije dovoljno samo proklamirati pravdu; ona mora biti dostupna svakom čovjeku, bez obzira na njegov položaj, porijeklo, bogatstvo i utjecaj. Pravda koja vrijedi samo za slabe, dok moćni ostaju izvan njenog domašaja, nije pravda nego instrument dominacije.
Takvo razumijevanje vlasti bilo je duboko ukorijenjeno u svijesti prve generacije muslimana. Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, odmah nakon preuzimanja hilafeta nije nastupio kao čovjek kojem pripada bezuvjetna poslušnost, nego kao odgovorni predvodnik koji je od zajednice tražio da ga pomogne kada bude postupao ispravno, a ispravi kada pogriješi.
Hazreti Omer, radijallahu anhu, svojim je primjerom pokazao kako izgleda vlast koja sigurnost ne traži u tjelohraniteljima i palačama nego u pravdi. Kada su mu jednom prilikom donesene dragocjenosti perzijskog vladara Kisre, rekao je: ”Oni koji su ovo predali zaista su ljudi od povjerenja.” Na to mu je hazreti Alija, radijallahu anhu, odgovorio: ”Ti si se suzdržao od prisvajanja tuđeg imetka, pa su se i tvoji podanici suzdržali.” (Ibn Asakir, Muhtesar Tarihi Dimešk, VI/39.)
Isti smisao nosi i poznata predaja o Hurmuzanu, vladaru Ahvaza, koji je kao zarobljenik doveden u Medinu. Omer nije bio u palači niti okružen stražarima. Pronašli su ga kako spava u džamiji, bez čuvara i vratara. Vidjevši prizor koji se nije uklapao u njegovo iskustvo vladarske moći, Hurmuzan je rekao: ”Pravedan si, pa si siguran i spokojan zaspao.”
Omer ibn Abdul-Aziz, čije se razdoblje hilafeta u islamskoj historiji pamti po izuzetnoj brizi za pravdu i opće dobro, nastojao je tu odgovornost pretočiti u konkretan način upravljanja. Kada mu je upravitelj Homsa pisao da je grad u lošem stanju i da ga je potrebno bolje utvrditi, Omer mu nije odgovorio uobičajenim administrativnim uputama, nego kratkom, ali sadržajnom porukom: ”Utvrdi ga pravdom i očisti njegove puteve od nepravde.”
Za Omera ibn Abdul-Aziza pravednost vlasti nije se mjerila proklamacijama i riječima, već stvarnim promjenama u životu ljudi. Predaje o njegovoj vladavini govore o blagostanju koje je dostiglo takve razmjere da se teško moglo pronaći kome bi se udijelio zekat. Kada su mu javili da ne nalaze nikoga kome bi mogli udijeliti sadaku, naredio im je da tim novcem kupuju robove i oslobađaju ih, a iz državne blagajne osiguraju sredstva za njihovo izdržavanje. Time je pokazivao da javni imetak nije sredstvo za bogaćenje i povlastice onih koji upravljaju državom, već emanet kojim se osigurava dobrobit ljudi i štite oni kojima je pomoć potrebna.
Pismo koje bi svaki vladar trebao pročitati
Možda je najpotpunija slika islamskog poimanja pravedne vlasti sačuvana u pismu koje je Hasan el-Basri uputio Omeru ibn Abdul-Azizu. Naime, nakon što je preuzeo hilafet, Omer je zatražio od ovog velikog islamskog učenjaka i pobožnjaka iz generacije tabiina da mu opiše osobine pravednog vladara.
Hasan el-Basri mu je u svom pismu, između ostalog, napisao: ”Vođo pravovjernih, znaj da je Allah pravednog vladara učinio snagom koja ispravlja sve što je krenulo krivim putem, mjerom pravednosti koja obuzdava svakog nasilnika, izvorom popravljanja svega što je pokvareno, snagom svakog slabog, zaštitnikom svakog obespravljenog i utočištem svakog nevoljnika.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar nalik je brižnom pastiru koji nježno i pažljivo postupa prema svom stadu. Traži za njega najbolje pašnjake, čuva ga od mjesta na kojima bi moglo stradati, štiti ga od zvijeri i sklanja od štetnog utjecaja vrućine i hladnoće.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar nalik je brižnom ocu koji se zauzima za svoju djecu. Brine se o njima dok su mala, odgaja ih kada odrastu, brine se o njihovoj materijalnoj sigurnosti dok je živ i ostavlja im ušteđevinu nakon svoje smrti.
Vođo pravovjernih, pravedni vladar nalik je srcu u tijelu: kada je ono zdravo, zdravi su i ostali organi, a kada oboli, bolesno je i cijelo tijelo.
Vođo pravovjernih, nemoj se prema onome što ti je Uzvišeni Allah povjerio ponašati poput roba kojem je gospodar ukazao povjerenje i povjerio mu svoj imetak i porodicu na čuvanje, a on to povjerenje iznevjerio: povjerena dobra proćerdao, porodicu rastjerao, njegove ukućane osiromašio, a imetak upropastio.
Vođo pravovjernih, sjeti se smrti i onoga što dolazi poslije nje, kao i malobrojnosti onih koji će te tada slijediti i pomoći ti. Opskrbi se za taj dan i za ono što dolazi poslije njega.
Vođo pravovjernih, još imaš vremena, prije nego što nastupi smrtni čas i ugase se sve nade. Ne sudi Allahovim robovima kao što sude neznalice i ne dopusti da silnici gospodare potlačenima, jer oni prema vjernicima ne poštuju ni rodbinske veze ni preuzete obaveze. U protivnom, ponijet ćeš teret njihovih grijeha zajedno s teretom svojih i odgovarati za njihove postupke kao i za svoje.
Ne gledaj na svoju moć koju danas imaš, već razmišljaj o svojoj sutrašnjoj nemoći, kada budeš zarobljen u zamkama smrti i kada budeš stajao pred Allahom, okružen melekima, vjerovjesnicima i poslanicima, kada će se svi ljudi Živom i Vječnom pokoriti.
Vođo pravovjernih, primi moje pismo onako kako bolesnik prima lijek od ljekara koji ga voli: lijek je gorak i neprijatan, ali ga ljekar daje nadajući se da će mu donijeti ozdravljenje. Neka su na tebe Allahov mir, milost i blagoslov!” (Ibn Abdu Rabbeh, El-Ikdul-ferid)
Ovo pismo nije samo pouka o tome kakav treba biti pravedni vladar nego i ozbiljno upozorenje na odgovornost koju vlast nosi. Hasan el-Basri nije Omeru govorio samo o tome kako treba upravljati ljudima nego ga je podsjetio da će pred Allahom odgovarati i za nepravdu koju je mogao spriječiti, a nije je spriječio, kao i za prava koja je mogao zaštititi, ali ih je zanemario.
Posebno je snažno njegovo upozorenje da ne dopusti da silnici gospodare potlačenima. Vladar koji ne štiti obespravljene od moćnih ne može se opravdati tvrdnjom da ih lično nije ugnjetavao. Njegova odgovornost obuhvata i nepravdu koju je mogao spriječiti, ali je dopustio da se dogodi.
Vladari dolaze i odlaze, carstva se uzdižu i propadaju, a iza mnogih moćnika ostaju tek tragovi njihovih ambicija. Ono što određuje njihovo mjesto u historiji, ali još više njihov položaj pred Allahom, nije moć koju su imali ni veličina vlasti kojom su raspolagali, nego način na koji su je koristili.
Hasan el-Basri uporedio je vladara sa srcem u ljudskom tijelu: kada je srce zdravo, zdravo je i tijelo, a kada oboli, bolest zahvata cijeli organizam. Tako je i s vlašću: kada vladar zanemari pravdu, narod plaća cijenu njegove neodgovornosti.
