Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Onoga Dana kada budu ispitivane savjesti, i kada čovjek ni snage ni branioca neće imati.” (Et-Tarik, 9.-10.)
U svakom čovjeku prebiva unutrašnja snaga koja mu služi kao svojevrsni orijentir u razlikovanju dobra od zla. Ona ga privlači dobru poput magneta, a od zla ga odvraća poput upozoravajućeg glasa brižnog oca koji doziva sina kako bi ga sačuvao od neposredne opasnosti.
Kada čovjek postupi suprotno njenim upozorenjima i učini ono od čega ga je odvraćala, ona se oglašava kao njegov unutrašnji sudija, suočavajući ga s posljedicama vlastitog postupka. Ako postupi ispravno, osjeća zadovoljstvo, smirenost i unutrašnji spokoj, a ako učini ono za šta zna da je pogrešno, suočava se s nemirom, tjeskobom i samoprijekorom.
Tu čovjekovu unutrašnju sposobnost prepoznavanja moralne vrijednosti vlastitih postupaka nazivamo savješću (ed-damīr), odnosno moralnim osjećajem. Na njenu ulogu ukazao je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ”Dobročinstvo je lijepo ponašanje, a grijeh je ono što te tišti u grudima i ne bi volio da ljudi za to saznaju.” (Hadis bilježi imam Muslim)
Savjest podstiče čovjeka da prije nego što nešto učini razmotri svoj postupak. Ako je riječ o dobru, savjest ga ohrabruje da ga učini, a srce takav postupak prihvata s radošću. Ako je riječ o zlu, savjest ga upozorava na opasnost, a srce osjeća odbojnost prema takvom postupku.
Međutim, uloga savjesti ne završava se izvršenjem djela. Ona se oglašava i nakon njega, vraćajući čovjeka na ono što je učinio i suočavajući ga s moralnim posljedicama njegovih postupaka.
Savjest je jedan od temeljnih oslonaca ljudskog morala i prva unutrašnja zaštita čovjeka od postupaka koji narušavaju njegovo dostojanstvo i prava drugih ljudi. Sigurnost i stabilnost jednog društva ne mogu se postići samo zakonima, propisima, policijom i drugim institucijama koje nadziru njihovo provođenje. Sve je to neophodno za uređenje društvenog života, ali nije dovoljno. Nijedan zakon ne može predvidjeti svaku situaciju, niti policajac može biti prisutan na svakom mjestu i u svakom trenutku.
Stoga sigurnost društva uveliko zavisi od toga koliko među ljudima ima živih srca i budnih savjesti, odnosno ljudi koji će postupati pravedno i onda kada ih niko ne nadzire i kada za svoje postupke neće odgovarati pred ljudskim sudom.
Vjerovanje u Allaha – temelj budne savjesti
Jedan od najvažnijih činilaca koji savjest održavaju živom i budnom jeste iman. Vjerovanje u Allaha i svijest o odgovornosti pred Njim daju čovjekovoj savjesti snagu i postojanost, jer moralnu odgovornost ne vezuju samo za ljudsko znanje o dobru i zlu, društvenu osudu ili strah od zakonske kazne, nego prije svega za svijest o odgovornosti pred Allahom.
Snaga imana posebno dolazi do izražaja kroz vjerovanje u Allahovo sveznanje, Sudnji dan, polaganje računa, nagradu i kaznu, Džennet i Džehennem.
Vjernik zna da Allahu ništa nije skriveno i da Mu nije nepoznato ni ono što je tajno ni ono što je javno, kao što se navodi u ajetu: ”Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni među petoricom, a da On nije šesti, ni kada ih je manje ni kada ih je više, a da On nije s njima gdje god bili. On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili. Allah, zaista, sve dobro zna.” (El-Mudžadela, 7.)
On čvrsto vjeruje da će stati pred Allaha i odgovarati za svoja djela, te da meleki pisari bilježe sve što čovjek čini. Nijedno njegovo djelo neće biti zaboravljeno, a na Sudnjem danu suočit će se sa svime što je za života učinio. Uzvišeni Allah kaže: ”A nad vama bdiju čuvari, kod Nas cijenjeni pisari.” (El-Infitar, 10.-11.)
Vjerovanje u Sudnji dan obuhvata i uvjerenje da će sva ljudska djela biti izvagana na vagi apsolutne pravde. Nijedno dobro neće biti zanemareno, niti će ikome biti učinjena nepravda. Uzvišeni Allah kaže: ”Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome neće nepravda učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.” (El-Enbija’, 47.)
Na kraju tog obračuna uslijedit će Allahova konačna presuda, utemeljena na savršenoj pravdi, nakon koje više neće biti mogućnosti za povratak i popravljanje propuštenog. Ljudi će se podijeliti na sretne i nesretne, a njihov konačni ishod bit će Džennet ili Džehennem.
Uzvišeni Allah opisuje taj prizor riječima: ”Na Dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti. Onima u kojih lica budu crna reći će se: ‘Zašto ste, pošto ste vjernici bili, nevjernici postali? Pa iskusite patnju zato što niste vjerovali!’ A oni u kojih lica budu bijela bit će u Allahovoj milosti, u njoj će vječno ostati.” (Ali Imran, 106.-107.)
Zahvaljujući vjerovanju u Allaha i svijesti o polaganju računa, čovjek započinje i završava svoj dan svjestan Allahovog nadzora i preispitujući vlastite postupke. Takva svijest odvraća ga od nepravde, prevare, oholosti i povrede tuđih prava, a podstiče ga da izvršava svoje obaveze i čuva ono što mu je povjereno. Ne čini u tajnosti ono čega bi se stidio kada bi se otkrilo pred ljudima.
Jedan pobožan čovjek upitan je o značenju Allahovih riječi: ”Allah će njima biti zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. To će biti za onoga koji se bude bojao Gospodara svoga.” (El-Bejjine, 8.) Odgovorio je: ”To je rob koji je svjestan nadzora svoga Gospodara, koji preispituje samoga sebe i priprema se za svoj povratak Allahu.”
Savjest kao pouzdani čuvar
Čovjek čija je savjest živa i budna neće postupati ispravno samo zato što ga neko nadzire ili zato što se boji javne osude i mogućnosti kažnjavanja. To najbolje pokazuje poznata predaja o djevojci koja je odbila pomiješati mlijeko s vodom, iako ju je na to nagovarala majka. Kada joj je majka rekla da ih halifa Omer ibn el-Hattab ne vidi, djevojka je odgovorila: ”Majko, ako nas Omer ne vidi, vidi nas Omerov Gospodar.” U toj kratkoj rečenici sadržana je suština vjerske savjesti. Njen postupak nije određivao strah od ljudske kazne, nego svijest da se odgovornost pred Allahom ne može izbjeći.
Budna savjest i moralni osjećaj navode muslimana da svome bratu muslimanu želi ono što želi samome sebi, u skladu s riječima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Niko od vas neće upotpuniti svoje vjerovanje sve dok svome bratu ne bude želio ono što želi samome sebi.”
Ebu Hasan en-Nedvi navodi zanimljiv primjer iz trgovačkog života muslimana koji pokazuje koliko je snažan osjećaj moralne odgovornosti nekada bio prisutan u svakodnevnim međuljudskim odnosima. Trgovac koji bi ujutro prodao svoju robu, a zatim primijetio da njegov komšija još nije imao nijednog kupca, nije nastojao zadržati svakog narednog kupca za sebe. Kada bi mu neko došao s namjerom da nešto kupi, upućivao bi ga komšiji, govoreći: ”Ja sam već prodao, a moj komšija još nije. Idi i kupi kod njega.” Nije u tome vidio gubitak, nego priliku da drugome olakša i pomogne, svjestan da se bratstvo ne potvrđuje riječima, nego odnosom prema tuđoj potrebi i koristi.
Koliko nam je danas potrebno takvo razumijevanje bratstva dok gledamo stradanje muslimana u različitim dijelovima svijeta. Muslimani u Gazi prolaze kroz golgotu u kojoj se smjenjuju bombardiranja, ubijanje, glad, hladnoća i uskraćivanje najosnovnijih sredstava za život i liječenje. Njihovo stradanje i izostanak djelotvorne pomoći muslimanskog svijeta ostavljaju dojam kao da su prepušteni sami sebi, bez ikoga ko bi im mogao priteći u pomoć.
Istovremeno, muslimani Ujguri u Kini izloženi su teroru, sistematskom progonu i teškim kršenjima ljudskih prava, ali njihova patnja rijetko izaziva ozbiljnu pažnju, a još rjeđe organiziranu i konkretnu reakciju muslimanskog svijeta.
Tome treba dodati i činjenicu da ogromna finansijska sredstva iz muslimanskih zemalja odlaze u ekonomije i državne sisteme koji učestvuju u potčinjavanju muslimana i u podržavanju cionističke politike prema Palestincima. Takav raskorak između riječi kojima se zaklinjemo u pripadnost ummetu i postupaka kojima tu pripadnost svakodnevno poričemo otkriva koliko smo se udaljili od stvarnog značenja islamskog bratstva.
Ovdje se otvara pitanje šta zapravo znači pripadati ummetu. Ta pripadnost ne može se svesti na zajedničko ime, vjerske simbole i povremene izraze solidarnosti. Ona podrazumijeva svijest da musliman, pored obaveza prema svojoj porodici, narodu i domovini, ima odgovornost i prema drugim muslimanima, bez obzira na to gdje žive i kojem narodu pripadaju. Njihova patnja ne smije mu biti tuđa, niti njihove potrebe nešto što će primijetiti samo onda kada dospiju u središte medijske pažnje. Uzvišeni Allah kaže: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato samo Mene obožavajte.” (El-Enbija’, 92.)
Takvo jedinstvo, međutim, ne može se graditi samo na osjećaju pripadnosti niti na povremenim pozivima na solidarnost. Ono zahtijeva političke poretke u kojima su pravda, sloboda i dostojanstvo čovjeka stvarne vrijednosti, a ne samo deklarativna načela. Ne može se govoriti o dostojanstvu ummeta dok milioni muslimana žive pod vlašću režima koji silom čuvaju svoje položaje, guše slobode, progone neistomišljenike i vlastite zemlje stavljaju u službu interesa koji nisu interesi njihovih naroda.
Obnova ummeta zahtijeva prije svega obnovu moralnih temelja muslimanske zajednice i odgoj čovjeka koji će u vlastitom životu dosljedno živjeti u skladu s uputama Kur'ana i Sunneta. Prvi korak u tom procesu jeste oživljavanje savjesti i buđenje moralne odgovornosti. Jer, promjena društvenih prilika ne počinje samo promjenom političkih okolnosti i odnosa moći nego i promjenom čovjekovog odnosa prema istini i pravdi, prema patnji i nevoljama svoje braće u vjeri te prema vlastitoj odgovornosti za stanje u kojem se muslimani nalaze.
