Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Kada će se glavešine, za kojima su se drugi povodili, svojih sljedbenika odreći i kada će veze koje su ih vezale prekinute biti, i oni patnju doživjeti, kada će sljedbenici njihovi uzviknuti: ‘Da nam je samo da se vratimo, pa da se i mi njih odreknemo kao što su se oni nas odrekli!’ Eto, tako će Allah njima djela njihova po njih kobnim pokazati i oni iz vatre neće izlaziti.” (El-Bekara, 166.-167.)
Ovi ajeti otkrivaju jednu od najdubljih ljudskih kriza: gubitak sposobnosti samostalnog prosuđivanja i prepuštanje vlastitog razuma drugima, zbog čega istinu o onome što je slijedio spoznaje tek suočen s konačnim posljedicama vlastitog izbora, kada kajanje više ne koristi, a odricanje od odgovornosti ništa ne može promijeniti.
Navedeni prizor na Sudnjem danu započinje presudnim trenutkom u kojem se oni koje su drugi slijedili odriču svojih sljedbenika, a veze koje su ih povezivale pucaju. Tada postaje jasno da odnosi u koje su polagali nadu i od kojih su očekivali spas nisu mogli nikoga zaštititi od posljedica vlastitih djela.
Posebno potresna dimenzija ovog prizora jeste tragedija zakašnjele svijesti: čovjek postaje svjestan vlastite odgovornosti tek kada je već prekasno da promijeni svoj izbor i kada shvati da ga slijeđenje drugih nije oslobodilo odgovornosti za ono što je sâm prihvatio i slijedio.
Jedan od glavnih uzroka takvog odnosa prema istini Uzvišeni Allah otkriva u 170. ajetu iste sure: ”A kada im se kaže: ‘Slijedite Allahovu Objavu!’ – oni odgovaraju: ‘Ne, mi slijedimo ono na čemu smo zatekli naše pretke.’ – Zar i onda kada njihovi preci nisu ništa razumjeli i kada nisu bili na Pravom putu?!” (El-Bekara, 170.)
Kur'anska kritika ovdje doseže samu srž problema. Čovjek nije odgovoran samo za ono što je naslijedio nego i za svoj odnos prema naslijeđenom: je li ga preispitao, razumio i podvrgao mjerilima istine ili je samu činjenicu da nešto pripada prošlosti uzeo kao dokaz njegove ispravnosti, a pripadnost određenoj tradiciji kao potvrdu da je na Pravom putu?
Kur'an ne traži od čovjeka da odbaci sve što su mu ostavile prethodne generacije samo zato što je naslijeđeno, ali mu ne dopušta ni da to prihvata bez preispitivanja, samo zato što je naslijeđeno. Naprotiv, poziva ga da naslijeđeno prosuđuje na temelju Objave, razuma i valjanog dokaza.
Istina ne gubi svoju vrijednost zato što je davno izrečena, kao što neistina ne postaje istina zato što se stoljećima prenosi s generacije na generaciju. Mudrost ne gubi vrijednost protokom vremena, kao što ni zabluda ne postaje istina time što dugo traje.
Ovdje se otkriva jedno od najuzvišenijih značenja slobode: da čovjek bude odgovoran za vlastiti izbor, da se ne boji preispitivati naslijeđene prakse, ali i da njegovo odbacivanje naslijeđa ne preraste u novi oblik fanatizma, niti da neslaganje s prethodnim generacijama postane samo sebi svrha.
Sloboda kojoj Kur'an otvara vrata ne znači oslobađanje od svake granice, već oslobađanje od podaničkog odnosa koji paralizira razum, od govora bez znanja i od pretvaranja ljudi i naslijeđenih tradicija u autoritete koji se ne smiju preispitivati.
To je sloboda koja čovjeka, na kraju, vodi robovanju jedino Allahu, čini ga iskrenijim u traganju za istinom, pravednijim u prosuđivanju i poniznijim pred onim što ne zna.
Iz ove perspektive možemo razumjeti povezanost ovih ajeta s riječima Uzvišenog Allaha u suri Jusuf: ”Reci: ‘Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim.”’ (Jusuf, 108.)
Pronicljivost i jasan uvid (besiret) istinska su suprotnost slijepom slijeđenju. Pozivanje Allahu ne počiva na pukoj pripadnosti, nego na jasnoći dokaza, ispravnosti rasuđivanja i poznavanju puta na koji čovjek poziva druge.
Kur'an ne želi čovjeka koji slijepo slijedi druge, bez vlastitog uvida, niti čovjeka koji se buntovno suprotstavlja svemu, bez ikakvih mjerila. On želi čovjeka koji je slobodan u svom promišljanju, odgovoran za vlastiti izbor, iskren u traganju za istinom i pokoran istini gdje god je pronađe.
Najopasnije što čovjek može izgubiti nisu informacije koje ne posjeduje, nego sposobnost pronicljivosti koju je sâm stavio izvan funkcije.
Kada se razum oslobodi podaničkog odnosa, a srce ponovo osposobi da razlikuje istinu od zablude, čovjek postaje sposobniji saslušati druge, provjeriti njihove tvrdnje i slijediti ono što prepozna kao istinu, ne miješajući pritom svetost Objave s ljudskim razumijevanjem Objave, niti poštovanje prema historiji sa slijepim prihvatanjem svega što je naslijeđeno.
Nije cilj osloboditi se svega što smo naslijedili, nego prestati slijepo slijediti naslijeđe. Nije cilj odbaciti sve što drugi govore, nego ne prepustiti nikome da razmišlja umjesto nas.
