Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Propadanje društva počinje narušavanjem moralnog poretka na kojem počiva njegov život. Kada iskreno vjerovanje i moralna načela koja iz njega proizlaze prestanu oblikovati čovjekov karakter, a strasti, pohlepa i lični interesi postanu mjerila njegovog ponašanja, posljedice takvog posrnuća ne pogađaju samo pojedinca nego zahvataju cjelokupan društveni život, narušavaju međuljudske odnose i postepeno mijenjaju predstavu o tome šta je dobro a šta zlo, šta je vrijedno poštovanja a šta prezira.
Na ovu duboku moralnu krizu upozoravao je i poznati arapski književnik i mislilac Ebu Hajjan et-Tevhidi (umro 1023. godine) u svom djelu El-Imtā'u vel-mu'ānese.
Njegovo zapažanje predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o tome kako promjena ljudskih vrijednosti postepeno mijenja ne samo ponašanje pojedinaca nego i čitav društveni poredak. Opis tog preokreta i danas je jednako aktuelan: ”Zadesilo nas je vrijeme u kojem je nestalo pobožnih ljudi koji su popravljali sebe, a svojom čestitošću pozitivno utjecali i na druge; vrijeme u kojem više nema plemenitih ljudi koji su, kada bi im životne prilike postale povoljnije, omogućavali i drugima da uživaju u blagodatima njihova izobilja. Nastojali su stjecati zalihe zahvalnosti čiji se plodovi ubiru još na ovome svijetu, a čuvali su i pohranjeno blago nagrade koja ih čeka na budućem svijetu. Kada bi im se obratio neko u potrebi, ispunjavali bi je s velikodušnošću, saosjećanjem i radošću. Smatrali su dobitkom ono što drugi smatraju gubitkom, zaradom ono što drugi smatraju troškom, uspjehom davanje prednosti drugima, a uvećanjem ono što drugi smatraju umanjenjem.
Da, bili su to ljudi koji su, kada bi preuzeli vlast, pravedno postupali; kada bi davali, davali bi izdašno; kada bi im neko nešto zatražio, spremno bi udovoljavali njegovoj molbi, a kada bi iskazivali darežljivost, činili bi to na najljepši način. Kada bi zapali u oskudicu, strpljivo bi je podnosili; kada bi nešto stekli, zahvaljivali bi; kada bi trošili, pomagali bi drugima; a kada bi bili iskušani, međusobno bi se tješili i jedni drugima bili oslonac.
U međusobnim susretima jedni druge podsticali su na dobro i odvraćali od zla. Natjecali su se u dobrim djelima i prikupljanju dragocjenog blaga – mislim na djela zahvalnosti i riznice nagrade kod Allaha.
A onda je sve to nestalo, a oni koji su takvi bili izgubili su se i nestali. Vjera je postala poput pohabane odjeće; ono što je bilo blisko i prisno postalo je strano i otuđeno, a ono što je bilo zasađeno iščupano je iz korijena. Ono što je nekada bilo pokuđeno postalo je pohvalno, a ono što je bilo pohvalno postalo je pokuđeno.
Tako se sve svelo na to da se za nekoga kaže: taj i taj je duhovit i prijatan čovjek; taj i taj je uglađenih manira; vješt je u šahu i dobro igra tavlu; snalažljiv je u pronalaženju načina za stjecanje imetka; umije raspolagati novcem; ulaže veliki trud u ono čime se bavi; poznat je po tome da sve provjerava do u tančine i ne ispušta iz vida ni najmanji iznos. I tako redom, o čemu bi se učen i razborit čovjek ustručavao opširnije govoriti.
A sve su to, zapravo, samo prikriveni izrazi za nepravdu, nezahvalnost prema Allahovim blagodatima, niskost, neznanje, slabu privrženost vjeri i ljubav prema smutnji i pokvarenosti. Ništa od toga nema zajedničkog s osobinama koje smo prethodno opisali kod ljudi koji su nastojali biti Allahovi namjesnici među Njegovim robovima, postupajući prema njima blago i samilosno, čineći im dobro, uspostavljajući pravdu i šireći dobročinstvo.”
Kako je samo pronicljivo Et-Tevhidi uočio i opisao promjene koje nastaju u čovjeku i društvu kada moralne vrline izgube svoje mjesto, a njihovo mjesto zauzmu isticanje vještina, sposobnosti, materijalnog uspjeha i umijeća ostvarivanja lične koristi.
U njegovim riječima ne prepoznaje se samo žal za ljudima koji su nestali nego i duboka analiza promjene društvenog sistema vrijednosti. Riječ je o preokretu u kojem čovjek gubi sposobnost prepoznavanja istinske vrijednosti, pa umjesto karaktera, čestitosti, znanja, mudrosti i dobročinstva počinje isticati svoje vještine, sposobnost stjecanja imetka, snalažljivost u ostvarivanju ličnih interesa i druge osobine koje same po sebi ne govore ništa o njegovoj moralnoj veličini.
Et-Tevhidi moralne vrline ne posmatra kao apstraktne osobine kojima se čovjek može pohvaliti, već kao načela čija se istinska vrijednost potvrđuje u konkretnim životnim okolnostima. Pravednost, velikodušnost, strpljenje i zahvalnost za njega nisu samo lijepe osobine nego načela koja određuju čovjekovo ponašanje onda kada se suoči s iskušenjima vlasti, imetka, oskudice i životnih teškoća.
Nakon opisa takvih ljudi Et-Tevhidi uvodi nagli i upečatljivi preokret: ”A onda je sve to nestalo, a oni koji su takvi bili izgubili su se i iščezli.”
Ova rečenica označava mnogo više od nestanka jedne skupine čestitih ljudi. Njome počinje opis društva koje je izgubilo ne samo svoje moralne uzore nego i svijest o vrijednostima koje su ti ljudi utjelovljavali. Zato Et-Tevhidi nastavlja slikama koje dočaravaju dubinu tog preokreta: vjera je postala poput pohabane odjeće, nekadašnja bliskost pretvorila se u otuđenost, a ono što je bilo ukorijenjeno iščupano je iz korijena. U tim slikama nije riječ samo o slabljenju pojedinačne privrženosti vjeri nego i o prekidu kontinuiteta vrijednosti koje su oblikovale ljudske odnose i davale društvenom životu njegov moralni sadržaj.
Posebno je važno njegovo zapažanje da je ono što je nekada bilo pokuđeno postalo pohvalno, a ono što je bilo pohvalno postalo pokuđeno. Tu se otkriva jedna od najtežih posljedica moralnog posrnuća: društvo više ne griješi samo u postupanju nego i u prosuđivanju. Kada se poremeti sposobnost razlikovanja dobra od zla, čovjek više ne prepoznaje vlastito udaljavanje od moralnih načela, jer upravo ono što bi trebalo izazvati njegovu osudu počinje doživljavati kao poželjnu osobinu.
Zato riječi Ebu Hajjana et-Tevhidija nadilaze vrijeme u kojem su nastale. One upozoravaju na opasnost koja se javlja u svakom društvu u kojem se dunjalučki uspjeh poistovjećuje s moralnom ispravnošću, inteligencija s mudrošću, a društveni ugled sa stvarnom ljudskom vrijednošću.
U tom smislu, Et-Tevhidijeva poruka u skladu je s kur'anskim mjerilom ljudske vrijednosti: ”Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat, 13.)
Čovjekova istinska vrijednost ne određuje se onim što posjeduje, sposobnostima kojima raspolaže niti divljenjem koje izaziva kod drugih, nego njegovom bogobojaznošću, koja se očituje u postojanosti na istini, čestitosti, pravednosti, samilosti i poštivanju prava drugih ljudi.
Et-Tevhidijev tekst zato nije samo žal za minulim vremenima i generacijama koje su otišle sa ovoga svijeta. On je, prije svega, odbrana istinskih mjerila ljudske vrijednosti i upozorenje na moralno posrnuće društva u kojem snalažljivost biva cjenjenija od čestitosti, lična korist preča od pravde, a vlastiti uspjeh važniji od dobročinstva i brige za opće dobro.
