Znakovi na putu

Kada bi ljudi bili bezgrješni, kome bi onda pripadali oprost grijeha i primanje pokajanja?

104febb79247d54d40a04604662b9913

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Uzvišeni Allah objavio je: ”Čovjek je stvoren slabim.” (En-Nisa’, 28.)

Ova kur'anska istina upućuje na jedno od temeljnih obilježja ljudske prirode, a to je čovjekova slabost i sklonost posrtanju i griješenju.

Na tu neizbježnu ljudsku slabost ukazao je i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: ”Svaki čovjek griješi, a najbolji grješnici su oni koji se kaju.”

Međutim, svijest o vlastitoj slabosti ne smije čovjeku poslužiti kao izgovor za olahko shvatanje grijeha, mirenje s njima ili njihovo opravdavanje. Takva svijest čovjeka čuva od dvije opasne krajnosti. Prva je oholost i umišljenost zbog vlastite pobožnosti, a druga očajavanje i gubitak nade u Allahovu milost.

Vjernik je svjestan da može posrnuti, ali zna da posrtanje ne mora značiti i njegov kraj. Zna da je slab, ali zna i da ima Gospodara Koji prima pokajanje, oprašta grijehe i voli one koji se kaju.

Stoga je važno razumjeti kakav odnos vjernik treba imati prema vlastitim grijesima, kako se čuvati grijeha i kako se, nakon posrtanja, iskrenim pokajanjem vratiti Allahu.

Očaj vodi u propast

Možda je najteže stanje u koje grješnik može zapasti ono u kojem počne vjerovati da su njegovi grijesi toliki da je izgubio pravo na Allahovu milost i da za njega više nema povratka. Takvo uvjerenje ne samo da je pogrešno nego čovjeka može još više udaljiti od Allaha. Kada čovjek počne smatrati da je njegov grijeh veći od Allahove milosti i oprosta, gubi nadu u mogućnost promjene, prestaje se boriti protiv svojih slabosti i počinje se miriti s vlastitom propasti.

Zbog toga je jedan od najveličanstvenijih kur'anskih ajeta upravo Allahov poziv onima koji su najviše ogriješili prema sebi: ”Reci: ‘O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.'” (Ez-Zumer, 53.)

Ovaj Allahov poziv donosi utjehu i nadu, podsjećajući čovjeka da vrata povratka Allahu nikada nisu zatvorena. Posebno je značajno što je upućen upravo onima koji su se najviše ogriješili prema sebi. Ako Allah poziva na pokajanje i one koji su ogrezli u grijesima, kako onda čovjek koji se kaje zbog svojih prijestupa i nastoji ih napustiti može pomisliti da za njega nema nade?

Zatim slijedi Allahovo obećanje: ”Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti.”

Ovo Allahovo obećanje odnosi se na one koji Mu se iskreno pokaju i vrate prije smrti. Ono nije poziv na ustrajavanje u grijehu, nego snažan podsticaj da čovjek ne gubi nadu u Allahovu milost i da požuri s pokajanjem. Allahova milost ne smije biti povod da čovjek olahko shvata grijehe i nepokornost, već razlog da nikada ne izgubi nadu u oprost i da se, svaki put kada posrne, iskrenim pokajanjem vrati svome Gospodaru.

Zašto je čovjeku dato da griješi?

Allah ništa nije stvorio bez mudrosti, iako čovjek nije uvijek u stanju dokučiti svrhu i mudrost svega što se događa. Kada mu Allah omogući da prepozna dio te mudrosti, postaje mu jasnije kakve se pouke kriju u pojedinim pojavama i iskušenjima.

Jedna od mudrosti koja se ogleda u čovjekovoj podložnosti griješenju jeste to što ga vlastita slabost i potreba za pokajanjem stalno podsjećaju na njegovu ovisnost o Allahu, Njegovoj milosti i oprostu. Čovjek kroz vlastitu slabost i pokajanje bolje razumije značenja Allahovih lijepih imena i svojstava.

Kada učini grijeh, a zatim se iskreno pokaje, spoznaje značenje Allahovog imena El-Gaffar – Onaj Koji mnogo prašta, El-Afuvv – Onaj Koji briše grijehe, i Et-Tevvab – Onaj Koji prima pokajanje. Da je Allah ljude učinio bezgrješnima, kome bi onda pripadali oprost, brisanje grijeha i primanje pokajanja?

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, kada vi ne biste griješili, Allah bi vas uklonio i doveo narod koji bi griješio, zatim od Allaha tražio oprost, pa bi im On opraštao.” (Hadis bilježi imam Muslim)

Ovaj hadis ne podstiče na griješenje niti ga opravdava, već ukazuje na vrijednost pokajanja i širinu Allahove milosti prema onima koji Mu se vraćaju. Čovjek kroz pokajanje ne upoznaje samo vlastitu slabost nego i veličinu Allahovog oprosta. Spoznaje da je njegov Gospodar, osim što kažnjava zbog grijeha, i Onaj Koji prima pokajanje, pokriva grijehe i ne ostavlja bez nade one koji Mu se iskreno vrate.

Grijeh, ako ga prati iskreno pokajanje i promjena ponašanja, može postati prekretnica u čovjekovom životu. Neki ljudi tek nakon ozbiljnog posrtanja počnu preispitivati svoju vjeru, svoje prioritete i odnos prema Allahu. Počnu činiti dobra djela koja ranije nisu činili, nadoknađivati propušteno i ulagati napor koji ranije nisu ulagali.

Mudrost čovjekove sklonosti griješenju ogleda se i u tome što ga grijeh može osloboditi samodopadljivosti i umišljenosti zbog vlastite pobožnosti. Čovjek koji nikada ne preispituje sebe i koji je zadovoljan vlastitom pobožnošću može postati ohol, uvjeren da je svojim djelima zaslužio poseban položaj. Nasuprot tome, grijeh koji ga navede na iskreno kajanje, poniznost i preispitivanje može postati povod njegovog duhovnog uzdizanja.

Ne smatraj svoj grijeh beznačajnim

Posebna opasnost krije se u tome što čovjek, svjestan Allahove milosti i nadajući se Njegovom oprostu, može početi olahko shvatati vlastite grijehe. Počinje umanjivati težinu vlastitih grijeha, tješeći se da nije riječ o velikom prijestupu, da su i drugi činili isto i da će se jednog dana pokajati. Tako se postepeno navikava na grijeh, sve dok ono što mu je nekada izazivalo stid i strah ne postane sasvim uobičajeno.

Opasnost grijeha, međutim, ne ogleda se samo u njegovoj težini nego i u čovjekovom odnosu prema njemu.

Prenosi se da je Muhammed ibn el-Munkedir, kada se našao na samrtnoj postelji, počeo plakati.

Kada su ga upitali zbog čega plače, odgovorio je: ”Tako mi Allaha, ne plačem zbog grijeha za koji znam da sam ga počinio, nego se bojim da sam učinio grijeh koji sam smatrao neznatnim, a on je kod Allaha velik.”

Neki učenjaci ukazivali su na četiri pojave koje grijeh čine još opasnijim: ustrajavanje u grijehu, zadovoljstvo njime, potcjenjivanje njegovih posljedica i hvalisanje njime.

Ne dozvoli da jučerašnji grijeh postane opravdanje za današnji nemar

U životu čovjeka koji želi biti pokoran Allahu mogu se dogoditi posrtanja, slabosti i trenuci u kojima neće uspjeti sačuvati sebe od grijeha. Ali mnogo je važnije šta će učiniti nakon toga.

Čovjek ne smije dopustiti da ga počinjeni grijeh udalji od dobrih djela. Ne smije dopustiti da ga šejtan, nakon što ga je naveo na grijeh, odvede i u očajavanje, uvjeravajući ga da više nema smisla truditi se, činiti dobra djela i popravljati svoje stanje.

Ispravan odnos prema grijehu podrazumijeva da čovjek ne umanjuje njegovu težinu, ali ni da zaboravlja veličinu Allahove milosti. Da se boji posljedica neposlušnosti, ali da nikada ne izgubi nadu u oprost. Da ne bude zadovoljan vlastitim grijesima, ali da ne prestane vjerovati u mogućnost vlastite promjene.

Stoga je jedna od najljepših poruka koju čovjek može izvući iz vlastitog posrtanja upravo ova: kada pogriješiš, nemoj bježati od Allaha zbog svoga grijeha, nego bježi Allahu od svoga grijeha. Nema zaštite od grijeha osim Njegove zaštite, niti uspjeha u pokornosti bez Allahove pomoći i upute.

Facebook
WhatsApp
X
Email
VEZANE VIJESTI