Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Da li je na ispravnijem putu onaj koji se idući spotiče ili onaj koji Pravim putem uspravno ide?” (El-Mulk, 22.)
Ovim upečatljivim kur'anskim poređenjem Uzvišeni Allah ukazuje na duboku razliku između čovjeka koji živi bez upute, bez ispravne predstave o životu i bez jasnog cilja, i čovjeka koji je spoznao svoga Gospodara i živi u svjetlu Njegove upute.
Prvi se kreće posrčući, ne prepoznaje prepreke i opasnosti pred sobom. Drugi, međutim, hodi Pravim putem, jer mu Allahova uputa osvjetljava put i omogućava da razlikuje istinu od zablude, korisno od štetnog i ono što vodi istinskoj sreći od onoga što ga od nje udaljava.
Čovjek koji živi u svjetlu imana ne prosuđuje stvari samo prema njihovoj vanjštini i trenutnoj koristi, već nastoji prepoznati njihovu stvarnu vrijednost i posljedice koje mogu imati za njegov dunjaluk i ahiret. Takav život ispunjen je smislom i svrhom, u kojem nema mjesta besciljnoj učmalosti, beskorisnom djelovanju i uzaludnom rasipanju snage i vremena.
Nasuprot tome, nevjerstvo je sljepoća srca koja čovjeka sprječava da prepozna dokaze istine i ispravno razumije veze i zakonitosti na kojima počiva svijet. Čovjek lišen Allahove upute ne pronalazi postojan oslonac ni jasan cilj, niti ima istinsku sigurnost u pogledu smisla života i konačnog ishoda. Ta unutrašnja nesigurnost i izgubljenost svoj najteži ishod imat će na ahiretu, u džehennemskoj vatri.
Ovaj ajet posebno je važan za razumijevanje položaja savremenog čovjeka. Nikada čovjek nije imao toliko mogućnosti da dođe do informacija, da komunicira s drugima, da putuje, stvara i ostvaruje svoje planove. Međutim, danas čovjek može provesti sate u beskorisnim aktivnostima, a da gotovo i ne primijeti kako mu je vrijeme prošlo, dok mu je sve teže sačuvati pažnju za ono što je zaista vrijedno njegovog vremena. Od jutra do večeri smjenjuju se vijesti, poruke, objave i različiti sadržaji. Čovjek prati šta se događa u svijetu, zna šta drugi rade, šta misle i šta posjeduju, ali sve manje vremena ostavlja za razmišljanje o vlastitom životu, svojim postupcima i svome konačnom odredištu.
Problem nije u tome što čovjek koristi savremena sredstva, već u tome što ona sve više upravljaju njegovim životom: određuju na šta će usmjeriti pažnju, o čemu će razmišljati i kako će trošiti svoje vrijeme. Sredstva koja bi trebala služiti njegovim potrebama počinju stvarati nove, namećući mu sadržaje i navike za kojima ranije nije imao nikakve potrebe.
U takvom načinu života čovjek počinje i na sebe gledati kao na projekat koji neprestano mora unapređivati i dokazivati. Nameće sebi da radi više, postiže više i bude uspješniji, a zatim postaje zarobljenik vlastite potrebe za priznanjem i potvrdom.
Ipak, čovjek i dalje osjeća potrebu za osloncem koji će mu vratiti unutrašnju sabranost, pomoći mu da pronađe izgubljeni mir i ponovo uspostavi vezu sa smislom vlastitog postojanja. U potrazi za odmorom poseže za sve većim brojem sadržaja, ali mu oni ne donose željeno olakšanje. Odmor mu sve više liči na fatamorganu: poput žednog putnika koji u pustinji ugleda vodu, ali ona nestane čim joj se približi. Što više pažnje posvećuje vanjskom svijetu, sve manje prostora ostaje za vlastitu dušu, a praznina koju pokušava ispuniti postaje sve veća.
Čovjekovo udaljavanje od duhovnih vrijednosti i sve veća zaokupljenost prolaznim posebno dolaze do izražaja u njegovom odnosu prema vremenu. Umjesto da ga doživljava kao blagodat i priliku da svoj život ispuni onim što ima trajnu vrijednost, on ga nastoji što više zgusnuti, ubrzati i podrediti zahtjevima svakodnevnog života.
Nasuprot takvom odnosu prema vremenu, islam nas uči da je ono jedna od velikih Allahovih blagodati, ali i odgovornost za koju će čovjek polagati račun.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na opasnost nemara prema dvjema blagodatima koje ljudi često ne znaju pravilno vrednovati, rekavši: ”Dvije su blagodati u pogledu kojih su mnogi ljudi obmanuti: zdravlje i slobodno vrijeme.” (Bilježi imam El-Buhari)
Ibnul-Kajjim el-Dževzijje postavlja mjerilo prema kojem bismo trebali procjenjivati vrijednost vremena kada kaže: ”Gubljenje vremena teže je od smrti, jer te gubljenje vremena odvaja od Allaha i ahireta, dok te smrt odvaja od ovoga svijeta i njegovih stanovnika.” (El-Fevaid, str. 59.)
Da bi sačuvao svoje vrijeme i iskoristio ga u onome što mu donosi korist na dunjaluku i ahiretu, čovjek mora uspostaviti ispravan poredak vrijednosti, tako da robovanje Allahu stavi iznad težnje za posjedovanjem, a ahiretski cilj iznad prolaznih dunjalučkih postignuća. Tada će ustrajnost postati njegova trajna osobina, a hod Pravim putem odraz njegove povezanosti s Uzvišenim Allahom.
Zato mu je potrebna osama u kojoj će preispitati svoje postupke, sagledati svoje stanje i odrediti šta u njegovom životu ima stvarnu vrijednost, a šta mu samo oduzima vrijeme. Potreban mu je ibadet u kojem će mu srce biti prisutno a misli sabrane, kao i dobro društvo koje će ga podsticati na dobro i pomagati mu da ostane postojan u iskušenjima. Potreban mu je i jasan životni cilj koji će svakodnevnim poslovima dati smisao i odrediti njihovo mjesto u cjelini života. To ne znači da treba napustiti dunjaluk niti se odreći njegovih dopuštenih blagodati, već da ih treba koristiti svjestan njihove svrhe i odgovornosti koju one podrazumijevaju.
Kada tako uredi svoj odnos prema dunjaluku, čovjek se vraća svakodnevnom životu s jasnim pogledom i ciljem. On živi na Zemlji i koristi njene blagodati, ali mu je srce usmjereno prema nebu.

