Rekaik

Tevba – najveća životna pobjeda

Battle_Day

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Deveta kur'anska sura poznata je pod imenima Et-Tevba (Pokajanje) i Beraet (Odricanje). U tefsirskoj literaturi spominju se i drugi njeni nazivi, među kojima su El-Fadiha (Ona koja sramoti), El-Muba'sira (Ona koja iznosi na vidjelo ono što je skriveno) i El-Kital (Borba). Svaki od tih naziva upućuje na neku od njenih velikih tema i poruka. U njoj se govori o borbi na Allahovom putu, žrtvovanju, odricanju, odnosu prema neprijateljima i iskušenjima kroz koja prolaze vjernici, ali i o munaficima, njihovim postupcima, izgovorima i skrivenim namjerama. Naziv El-Fadiha posebno je znakovit jer ova sura razotkriva munafike, ogoljava njihove osobine i razotkriva privid pobožnosti iza kojeg su skrivali svoje stvarno stanje.

Ipak, njeno najpoznatije ime je Et-Tevba, a ono nas upućuje na jednu od najpotresnijih i najpoučnijih priča u ovoj suri – priču o trojici ashaba koji su bez opravdanog razloga izostali iz Pohoda na Tebuk. Za razliku od munafika, koji su nakon povratka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dolazili s različitim izgovorima i opravdanjima, Ka'b ibn Malik, Hilal ibn Umejje i Murara ibn er-Rebi’, radijallahu anhum, nisu pokušavali prikriti svoj propust. Iskreno su priznali da nisu imali opravdan razlog za izostanak. Međutim, njihovo priznanje nije značilo i kraj iskušenja. Tek tada počela je njihova najteža borba.

Kada se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vratio s ashabima u Medinu, naredio je muslimanima da ne razgovaraju s njima. Ljudi su ih izbjegavali i nisu im se obraćali, pa su se osjećali kao stranci među svojom braćom muslimanima. Posebno je potresno Ka'bovo svjedočenje o njegovim dolascima u džamiju. Selamio bi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dok je sjedio među ashabima, a zatim se pitao jesu li se njegove usne pomjerile da mu odgovore na selam. Kada bi ga pogledao, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, okrenuo bi lice od njega. Za ljude koji su ga voljeli više od svojih roditelja, djece i samih sebe, takav odnos bio je izuzetno bolan.

To stanje potrajalo je punih pedeset dana. Pedeset dana neizvjesnosti, osamljenosti i teške borbe sa samima sobom. Svaki novi dan donosio je isto pitanje na koje nisu imali odgovor – hoće li Allah primiti njihovu tevbu? Zemlja im je, uprkos svojoj prostranosti, postala tijesna, a duše su im se stezale od tuge i tjeskobe.

A onda je, nakon pedeset dana, stigla vijest koja je okončala njihovo iskušenje. Allah je objavio da je primio njihovu tevbu i oprostio im. O njihovom stanju i konačnom raspletu ovog iskušenja govori ajet: ”A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kada im je Zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kada im se bilo stisnulo u dušama njihovim, i kada su uvidjeli da nema utočišta od Allaha osim kod Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se i ubuduće kajali, jer Allah, zaista, prima pokajanje i milostiv je.” (Et-Tevba, 118.)

Ova priča otkriva nam jednu važnu dimenziju tevbe o kojoj možda ne razmišljamo dovoljno. Tevba nije samo priznanje grijeha i žaljenje zbog počinjenog. Ona je i teško putovanje kroz bespuća vlastite duše, suočavanje s grijesima i prijestupima koji su se, pod plaštom užitka, uvukli u naš život i postali dio naših navika.

To je jedna od najtežih bitaka koje čovjek vodi – bitka sa samim sobom. Ona nas suočava s vlastitim slabostima i otkriva koliko smo se vezali za ono što nas udaljava od Allaha. Ponekad nam upravo ta borba pokaže koliko smo se zadovoljili vanjskim (formalnim) izvršavanjem vjerskih propisa, a zanemarili njihov odgojni učinak na naš život. Klanjamo, postimo i učimo Kur'an, ali ne činimo dovoljno da ti ibadeti ostave trag na našem ponašanju. Jer, ibadeti nisu sami sebi svrha; oni trebaju ostaviti trag na našem karakteru, odlukama i odnosu prema ljudima.

Koliko puta čovjek sâm sebi obeća da će prestati s grijehom. Donese odluku, odredi rok, pa ga pomjeri, ponovo obeća sebi da se više neće vratiti onome zbog čega se kaje. Međutim, vrijeme prolazi, obećanja blijede, a on se ponovo vraća istom grijehu za koji je sebi obećao da ga više nikada neće počiniti. Ponovo pogazi vlastitu odluku i vrati se upravo onome što je odlučio napustiti.

Tada se pred njim otvara pitanje od kojeg više ne može pobjeći. Hoće li konačno priznati koliko je njegova vezanost za grijeh snažna i započeti ozbiljnu borbu protiv vlastitog nefsa ili će nastaviti odgađati pokajanje, uvjeravajući sebe da će za to doći bolje vrijeme?

Iskrena tevba zahtijeva spremnost da se odreknemo onoga što nam je priraslo srcu, ma koliko nam se teško bilo od toga rastati. Ona nas stavlja pred ispit iskrenosti i pokazuje jesmo li zaista spremni dati prednost Allahovom zadovoljstvu nad vlastitim prohtjevima i strastima. Hoćemo li odstraniti iz sebe ono što nas udaljava od Allaha, ma koliko duboko bilo ukorijenjeno, ili ćemo ponovo početi tražiti opravdanja, odgađati odluku i tragati za mišljenjima, tumačenjima i fetvama koje će nam omogućiti da nastavimo po starom?

Da, tevba je put kroz bespuća vlastite duše. To je borba između čovjeka i njegovog nefsa, između slabosti koja ga vuče natrag grijehu i čežnje da se vrati Allahu. U toj borbi nema nikoga između nas i našeg Gospodara, Koji zna sve što nosimo u sebi, Koji poznaje naše slabosti i Koji je prikrivao naše grijehe, iako smo se iznova izlagali opasnosti da ih počinimo.

Ponekad se čovjeku učini da tu borbu gubi, da se neprestano vraća na početak i da nikada neće uspjeti raskinuti okove grijeha. Tjeskoba mu se useli u grudi, a Zemlja, uprkos svojoj prostranosti, postane tijesna. Obuzet kajanjem i sviješću o vlastitoj slabosti, mogao bi pomisliti da za njega više nema izlaza i nade.

U takvim trenucima treba se ponovo sjetiti trojice ashaba koji su pedeset dana nosili teret teškog iskušenja, sve dok Allah nije objavio da je primio njihovu tevbu. Njihova priča ostala je trajna pouka svakome ko se bori sa svojim grijesima i želi se iskreno vratiti Allahu.

Zato, ma koliko ti se grijeh činio velikim, ma koliko mu se puta vraćao i ma koliko te vlastita slabost obeshrabrivala, ne dopusti da te očaj odvrati od pokajanja. Ne odustaj od tevbe, jer čovjekova slabost nije razlog da prestane tražiti Allahov oprost, kao što ni ponavljanje grijeha ne znači da su vrata Njegove milosti zatvorena. Naprotiv, iskrena tevba jedna je od najvećih pobjeda koje čovjek može izvojevati – pobjeda nad vlastitim nefsom, strastima koje ga porobljavaju i svime što ga udaljava od Allaha. A najljepši plod te pobjede jesu čisto srce i duša u kojoj, umjesto tjeskobe i tereta grijeha, ponovo zavladaju smirenost, spokoj i radost zbog povratka Allahu.

Facebook
WhatsApp
X
Email
VEZANE VIJESTI