Odbrana bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića okončala je u Tužilaštvu Haga iznošenje svojih završnih riječi. Po njihovom mišljenju, Mladić nije kriv, sve za što ga se optužuje teorija je zavjere, on je častan oficir koji je branio svoj narod od islamske pošasti, a njegove snage nisu počinile genocid u Prijedoru i u još pet bosanskohercegovačkih općina. Mladić je optužen za genocid u Srebrenici, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
Prema optužnici, progon kojem je VRS podvrgla Bošnjake i Hrvate imao je razmjere genocida u općinama Foča, Ključ, Sanski Most, Kotor‑Varoš i Vlasenica. U dijelu završne riječi koji se odnosi na Srebrenicu, Mladićeva odbrana ustvrdila je kako je operacija “Krivaja 95” bila sasvim legitimna jer je Naser Orić sa svojim snagama pretvorio Srebrenicu u branjen grad, a ne demilitariziranu zonu. “Nije bilo plana za prisilno preseljenje stanovništva iz Srebrenice, nego je Mladić zamoljen da dozvoli evakuaciju koju su naredili Armija BiH, a tražio UNPROFOR… Na suđenju se ispostavilo da su 70% lica, za koje Tužilaštvo tvrdi da su ubijeni u Srebrenici, bili vojnici Armije BiH. Nemoguće je utvrditi koliko je njih ubijeno u borbi.
Tužilaštvo se oslanja na nevjerovatne i kompromitovane dokaze da obezbijedi osuđujuću presudu. Sklopili su pakt s đavolom, s Momirom Nikolićem. Njegovo je priznanje da nikada nije dobio eksplicitno naređenje da se zarobljenici ubiju, dok sam nije počeo da ga organizuje. Nikolić je bio svugdje prisutan i ruke su mu krvave do lakata. Istina je da nikada nećemo znati da li su se svi ti tragični događaji iz jula 1995. mogli izbjeći. Da se međunarodna zajednica istinski zalagala za demilitarizaciju, da su snage Nasera Orića predale oružje i da su otišli… sve bi bilo drugačije.”
Kada je Sarajevo u pitanju, snage Armije BiH građane su koristili kao živi štit, a teorija je zavjere da im je uskraćivana hrana, voda, struja i gas. Genocid nije bio planiran, a zločine je činila policija, a ne vojska. Nije postojala genocidna namjera da se Bošnjaci i Hrvati unište kao etničke grupa.
“Ubistva su bila neplanirani incidenti koje nije odobrio niti smislio Mladić”, rekao je branilac Ivetić, te dodao da nesrpsko stanovništvo nije progonila VRS, već da su “ljudi sami odabrali da odu” zbog rata i nestašica. Čak i ako je VRS pomjerala stanovništvo iz ratnih zona, to je, po mišljenju branioca, bilo “privremeno”, u skladu sa Ženevskim konvencijama. “Dokazi ne pokazuju da je stanovništvo u rukama VRS-a nasilno protjerivano”, kazao je Ivetić. Osvrćući se na zlodjela počinjena u Prijedoru, koje su tužioci opisali kao primjer genocida, Ivetić je tvrdio da su muslimanske paravojske izazvale rat u toj općini. Iako je VRS provodila “legitimne akcije” na razoružanju tih paravojski, neki su od Srba “pretjerano reagovali iz straha da se ne ponovi pokušaj genocida nad njima, kao u Drugom svjetskom ratu, a ne zbog bilo kakvog plana Ratka Mladića”, ustvrdio je branilac.
“Situacija u Prijedoru bila je mirna sve do 22. maja 1992. godine, kada su šestericu vojnika VRS, među kojima su bili i nesrbi, zaustavili u Hambarinama na kontrolnom punktu bosanskih Muslimana. Nekoliko dana kasnije, snage Muslimana napale su vojnu kolonu blizu Kozarca. Ova djela Muslimana su dovela do haosa.” Ivetić je rekao da su “pritvoreničke centre”, u kojima su, po optužnici, počinjeni teški zločini nad Bošnjacima i Hrvatima, “formirali i kontrolisali MUP RS i krizni štabovi, a ne VRS”. Za odbranu, Trnopolje nije bio logor ni pritvorski centar. “To je bio otvoreni prihvatni centar koji je pružao utočište izbjeglicama”, kazali su i dodali da su “centre” Omarska i Keraterm uspostavili lokalni Krizni štab i MUP.
U osvrtu na optužbu da je VRS oko 500 civila ubijenih tokom ofanzive u prijedorskom kraju pokopala u rudniku Tomašica, Mladićev branilac tvrdio je da ni to nije dokazano i da je vojna mehanizacija bila daleko. “Po dokazima, nije VRS pokopala tijela, nego MUP, čiji su pripadnici nosili slične uniforme”, kazao je Ivetić, sugerirajući da su neke od žrtava bile ubijene u borbi.
Branilac Ivetić odbacio je tvrdnje Tužilaštva na osnovu navodne Mladićeve bilježnice, da je Mladić znao za postupke Sime Drljače da se prikrije Tomašica. Mladić, kazao je, nije odobravao ponovna sahranjivanja u Tomašicu, nego da je naredio da se otvori istraga MUP-a. To pokazuje Mladićev animozitet prema Drljači.” Ivetić je u završnoj riječi napomenuo i da je vlast u RS-u u velikoj mjeri bila konsolidirana u rukama Radovana Karadžića, koji je nepravosnažno osuđen na 40 godina zatvora. “Vrhovna komanda je, kao tijelo iznad Glavnog štaba, donosila strateške odluke. General Mladić nije imao pravo glasa, niti je prisustvovao sjednicama Vrhovne komande, osim kada je bio pozivan.” (detektor.ba)
