nedjelja, 20. novembar 2022 / 26. rebi'u-l-ahir 1444

SAFF

Ahmedov sahat protiv predrasuda

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

Piše: Said Šteta

-Majko, smijem li ja biti pametan?

Upitao je četrnaestogodišnji dječak Ahmed svoju majku, jedno jutro, nakon sabah namaza, dok se mislima zavlačio u knjigu iz oblasti elektronike.

-Smiješ sine, i ti si hvala Allahu pametan, odgovori majka, pomalo začuđena, otkud baš to da je upita.

-Ako je tako majko, smijem li ja onda misliti, opet upita Ahmed majku, dok mu je spremala doručak.

-Tvoja pitanja koja postavljaš, znače da misliš. To ti je sine dar od Uzvišenog Gospodara i samo On je Vladar tvojih misli, izusti majka, pomalo uplašena hoće li posložiti svaku riječ u praznine koje Ahmedovo pitanje napravi a da sve opet bude onako potaman, ne gurajući više u stranu njegova pitanja kao puku dječiju znatiželju.

 Dječak Ahmed  nastavi čitati i vraćati se ponovo na pročitano, listajući knjigu sad naprijed, sad nazad. Potom se zamisli a na licu se, kao kap rose niz laticu cvijeta, razli onaj fini dječiji osmjeh.

-Napravit ću sahat. Moja profesorica će biti oduševljena. Znam! Držao je ovu misao negovoreći je majci.

Danima je skupljao dijelove i osmišljavao napraviti neobičan sahat kojim će obradovati svoju profesoricu. Na dan kada je  trebalo donijeti svoje radove u školu, Ahmed je treperio od sreće. Poskakivao je na putu do škole, i nestrpljivo čekao taj trenutak. Na času, iz drugog predmeta, pun dječije znatiželje kakvu će ocjenu dobiti, Ahmed zamoli profesora da mu pogleda rad, vadeći iz ruksaka ručno izrađen elektronički sahat sa mnogo mogućnosti.

Profesor  je zagledao, okretao sahat, slušajuči Ahmedova pojašnjenja njegovih fukcija i na kraju pohvalio Ahmeda pred cijelim razredom.

Kada je zazvonilo za drugi čas, ušla je profesorica i Ahmed je kao na iglama čekao, da izloži svoj rad. Dok je pokazivao sahat i njegove mogućnosti, isti je zazvonio a profesorica koja je odrasla na predrasudama istrčala je na hodnik i pozvala pomoć. U školsko dvorište je filmskom brzinom stigla policija, sa zavijajućom sirenom, kakva se uvijek čuje na kraju akcije u hlivudskim filmovima, kasno i nepotrebno, „proš'o voz“ što bi u Bosni rekli. Kao da hvataju najvećeg lopova, u razred su utrčali policajci, dječaku Ahmedu stavili lisice na ruke i odveli ga.

Bomba!

Da! Samo u glavama punim predsrasuda. Jer je Ahmed Mohamed, posebno nadaren učenik srednje škole „MacArthur“ U Teksasu, dijete migranata iz Sudana. Musliman!

To je to, što u, ionako praznim glavama, izazove pometnju. U glavama, koje ne umaraju svoje vijuge, već fukcionišu po principu „majmun radi šta majmun vidi“. Njima je nebo plavo samo onda kada im drugi objave tu vijest.

Virtualni svijet se još jednom poigrao, stavljajući se kao u mahalskoj podjeli „na male“ za utakmicu nogometa. Tako su  i sa malim,  utopljenikom Aylanom, sirijskim dječakom, danima punili svoje statuse na facebooku.

Sve bi zabadava!

I to, što američki predsjednik na svom Twitter profilu, napisa: “Lijep sat, Ahmede. Želiš li ga donijeti u Bijelu kuću? Trebali bismo potaknuti djecu da više vole nauku. To je ono što čini Ameriku velikom.” Badava bi i što je Ahmed  potom pozvan da učestvuje na prijemu u Bijeloj kući, zajedno sa naučnicima. Badava i poruka bivše sekretarke Bijele kuće, a sada „trkača“ na poziciju prve predsjednice SAD-a, gospođe Hillary Clinton, da ostane znatiželjan i nastavi graditi.
Badava bi i to što je osnivač „Facebooka“ Zakerberg, pohvalio Ahmedov rad i pozvao ga da se pridruži “Facebooku”, poručivši mu: “Budućnost pripada ljudima kakav je Ahmed. Ahmede, ako ikada budeš dolazio u „Facebook“, volio bih te vidjeti.

Badava bi, što se javio i naučnik NASA i inžinjer sonde koja je sletjela na Mjesec, Bobak Ferdovsi, poručivši: “Hej Ahmed, pozovi me za nekoliko godina. Uvijek nam trebaju pametni, radoznali i kreativni ljudi.”

Ahmeda su poslali u popravni centar za maloljetnike, a tek naknadno je uspio izaći uz pomoć svojih roditelja.

“Donio sam sahat kako bih impresionirao svoju profesoricu. No, kad sam joj ga pokazao, ona je to shvatila kao prijetnju. Stvarno je jako tužno što je stekla takav dojam”, ispričao je Ahmed. Na zglobu dječije ruke, gdje je trebala biti prva  narukvica dečka u pubertetu, uslikane su policijske lisice. I ta je slika obišla svijet. Ne tješi me kao čovjeka fejzbučenje mase koja ga tobože sažaljeva i staje mu u odbranu. Od predrasuda kojima su i sami pali na koljena.

Imajući u vidu činjenicu, da su i Ahmedovi roditelji  žrtva predrasuda i da su u Ameriku stigli bježeći od zla, koje raste na stablu predsrasuda, reći ću i ovo.

Ahmed je uhapšen zato što je musliman. A kada je musliman, onda je kažnjivo i da bude inovativan, znači kažnjivo je misliti. Jer kada misli on je opasan. Baš kao bomba koju jedna profesorica vidi u ručnom izrađenom sahatu.

Da je drugačije, škola bi uputila javno izvinjenje dječaku i roditeljima, onako kurtoazno i bez duše, da se bar retorički kaje zbog toga, umjesto što su putem svog glasnogovrnika poručili: “Stojimo iza onoga što je Ahmedova profesorica  napravila, u smislu predostrožnosti kada su u pitanju sumnjivi objekti i ponašanja.”

Ovo je realnost, surova slika našega življenja a sve one umilne poruke od predsjednika Amerike i drugih, samo su sujevjerno posipanje šećerem mlade prije udaje, kako bi povjerovali da će joj život biti sladak.
Svijetom dominiraju budale koje imaju mehanizme da zaustave život. I milione nevinih života. Ahmedov sahat protiv predrasuda, samo je na trenutak zaustavljen. No, ako su uspjeli zaustaviti sahat, ne mogu zaustaviti vrijeme!

Razmišljam, dok me  žuljaju Ahmedove lisice.                                                         

Share on facebook
Facebook
Share on twitter
Twitter
Share on whatsapp
WhatsApp

PREPORUKA