Piše: Almir S.
Prošlo je nekih dvadesetak minuta od akšam namaza. Bio sam na ispitu sociologije. Predao sam rad i zaputio se ka autobuskoj stanici ne bi l’ uhvatio kakav autobus za kući. Dok sam tako išao ka stanici razmišljao sam da li ću, ako odem na bus, stići klanjati akšam namaz, prije nego nastupi vrijeme jacije. Ipak sam odlučio otići do obližnje džamije koja se nalazila nekoliko stotina metara od fakulteta. Stigao sam do džamije, ušao unutra, izuo cipele i stavio ih na policu ispred. U tom trenutku vidim momka, kojeg znam iz viđenja, iz te iste džamije, ono selam za selam. Stoji, kao da nekog pogleda, kao da nekoga čeka ili nešto traži. Krenuo sam ostaviti stvari, prije no što se odem abdestiti, kad vidim taj isti momak hitro mi prilazi. Nakon što nazva selam upita me: ‘brate treba l’ ti džemat za akšam namaz, ostala mi dva rekata sunneta pa da uhvatiš džemat sa mnom’?. Doskora nisam bio upoznat sa tim načinom klanjanja namaza. Nakon što sam se abdestio otišli smo bliže vrhu džamije kako bi mogli mirno klanjati. Proučio sam ikamet, on je donio početni tekbir i počeli smo namaz. Učio je Fatihu naglas. Na njegovom učenju se dalo primjetiti da se često druži sa Kur'anom. Poslije Fatihe proučio je jednu malo dužu suru, a zatim smo otišli na ruku’. Na ruku'u smo ostali dugo, mnogo duže nego što sam ja, a vjerujem i većina nas, navikla na ovim prostorima. Dok smo tako bili na ruku'u čuo sam da cijelo vrijeme nešto uči. Nakon dužeg zadržavanja na ruku'u, ispravili smo se na stajanje, opet se duže zadržali, a zatim se spustili na sedždu. I na seždi smo oduljili. Dok smo bili tako na sedždi dovio sam. Dovio sam ono što mi je prvo padalo na pamet. On je i dalje do mene učio, a možda je i on dovio, ne znam. Na obje sedžde smo se dugo zadržali i mislim da se u tom trenutku desilo ono zbog čega sam i odlučio napisati ovaj tekst. Naime, odjednom sam osjetio da trnci prožimaju moje tijelo. Kao da mi se kosa diže na glavi. Jedan čudan osjećaj me počeo obuzimati. Nešto tako do tada nisam osjetio u namazu.
Poznavanje ovog mladića natjeralo me je na razmišljanje. Naime, mnogo puta sam ga vidio u džamiji kako klanja dobrovoljne namaz, dva po dva, dva po dva i sve tako. Često sam ga mogao vidjeti kako u nekom od ćoškova džamija skrušeno i dugo dovi. Dok sam ja nakon dnevnih namaza hvatao wifi po džamiji, pokušavajući uhvatiti internet vezu, on je i nakon namaza stajao pred svojim Gospodarom, hvatajući se za najčvršću vezu na svijetu, vezu sa Gospodarom svih svjetova.
Od onoga trenutka otkada me je počeo da prožima čudni osjećaj, više me nije popuštao. On je nakon dva rekata predao selam i otišao, a ja sam ustao na treći rekat. Osjećaj je i dalje bio tu. Nakon farza, ostadoh da zikrim, a i osjećaj ostade sa mnom. Nakon zikra, ustadoh na sunnet a i osjećaj “ustade” sa mnom. Kada sam predao selam, uputio sam Gospodaru dovu, zatim se okrenuo i imao šta vidjeti. Brat opet skrušeno dobrovoljno klanja. MashaAllah! Prolazeći kraj njega razmišljao sam da li da mu kažem o maloprijašnjem slučaju. Otišao sam uzeti svoje stvari, ne bi l’ sada uhvatio kakav bus. Bio sam zbunjen. Dok sam se spremao, on završi sa namazom, priđe mi i poselami me. U meni se i dalje rađala potreba da mu ispričam o osjećaju iz namaza kojeg smo klanjali. Kako se selamimo iz mene jednostavno izađe. Kroz par rečenica, nekako sam promrljao šta sam osjetio u namazu maloprije. Odgovorio je riječima: ‘subhanAllah’, začuđeno gledajući u mene. Iznenadilo ga je, baš kao što je i mene. Držao sam misk u ruci, rekoh, makar da ga namirišem, dok on izgovara “na hajr, In Shaa Allah”. Rastasmo se sa osmijehom i svako krenu svojim putem. Osjećaj me je prožimao još neke vrijeme dok sam išao do stanice. Poslije toga sam dugo razmišljao o tome. Kasnije sam saznao da se zove Igor. Čuo sam riječi hvale za njega, slične onima kojima sam se i ja sam uvjerio dok sam ga viđao ranije. Danas kad se vidimo, zagrlimo se, poselamimo i koju progovorimo. Molim Allaha dž.š. da mu'mine kao što je Igor nagradi Firdewsom i da isti onaj osjećaj doživimo ovoga puta zajedno, opet jednoga dana In Shaa Allah.
