U južnoj Španiji, u sjenci endeluzijskih planina, ponosno se uzdiže tvrđava koja po svojoj ljepoti i gordosti podsjeća na tvrđave iz najbogatije ljudske mašte – to je grad – tvrđava ili grad – palata, Alhambra.
Sagrađena je u drugoj polovini desetog stoljeća nove ere. Proces izgradnje trajao je preko sto pedeset godina. Tvrđava ovog zdanja dominira nad horizontom Granade i njegovim velikim zidinama okruženim sa trideset sedam kula. Osim zadivljujućom ljepotom, Alhambra se odlikuje svojim veličanstvenim dvorištima, stambenim hodajama i dvoranama, a postala je poznata kao živo arhitektonsko zdanje i pravo čudo islamske arhitekture u zapadnom svijetu.
Alhambru je sagradio arapsko-muslimanski vladar Ebu Abdullah Muhammad I (Muhammed ibn Jusuf ibn Ahmer), a nazvana je “crvena – El-Hamra” ( الحمراء ) zbog boje njegove brade. Neki opet kažu da je ime dobila zbog crvene glinene opeke od koje je sagrađena, što je bio razlog trajnosti ove veleljepne građevine.
Alhambra svojim izgledom spolja daje snažnu vojnu poruku da je grad jak i utvrđen iznutra i spolja. Alhambra je zaista bila neosvojiva tvrđava okružena sa trideset sedam džinovskih kula, ali nikada nije bila znak pobjede, već više proizvod straha kod neprijatelja.
Pored svekolike ljepote i grandioznosti, Alhambra je pravo arhitektonsko čudo ponajprije zbog svojih prekrasnih dvorana među kojima se posebno ističe tzv. Ambasadorska dvorana – Salón de los Embajadores, koja se smatra jednom od najvećih dvorana Alhambre, zahvaljujući svojoj prostranosti, visokoj kupoli, rasporedu dvorane 16 m x 11 m i visini kupole 23 m.
Ova dvorana je dizajnirana da izazove strahopoštovanje kod posjetitelja, posebno ambasadora Kastiljaca i kršćanskih kraljevstava. Osjećaj strahopoštovanja i danas ostaje u srcima onih koji posjete Alhambru i ambasadorsku dvoranu. Ne postoji ni centimetar u dvorani sa kojeg vas ne zapljusnu divni ukrasi i natpisi, kao da se radi o vizuelnoj eksploziji koja oduzima dah.
Iako su prvobitne boje sada nestale, njihova percepcija oživljava zadivljujući prizor u duši, a veličanstvena kupola – visoka 23 metra – nadvisuje dvoranu i kao da predstavlja izvor bujice ukrasa koja teče iz svakog kutka ove dvorane.
Ambasadorska dvorana je bila dio ukrašene kule, koja je bila najviša u svom okruženju, a sama Alhambra je visoka zgrada koja dominira nad planinama Sierra Nevade s pogledom na Granadu, što znači da ambasadorska dvorana gleda na Granadu.
Imajući to na umu, inženjeri su projektirali prozore na Alhambri sa svih strana a kraljevsku salu za sastanke su postavili na sredinu dvorane ispod veličanstvene kupole, kako bi vladar kad u nju uđe imao osjećaj da se iznenada našao iznad zemlje. Kud god je okrenuo pogled, kroz prozore je ispod svojih nogu vidio Granadu u panoramskom prizoru u kojem su se spojili strepnja i fascinacija tako da se činilo da vladar obuhvata Granadu svojim pogledom i bdije nad njom svojim autoritetom.
Kad je riječ o arhitektonskom čudu zvanom Alhambra, vrijedi spomenuti još jedan detalj koji na svojevrstan način upotpunjava ovo čudo islamske arhitekture i civilizacije u Endelusu, a to je natpis ili slogan: “ ولا غالب إلا لله ” – “Nema pobjednika osim Allaha!”, koji se nalazi na zidovima Alhambre.
Spominje se da je jedan španski istraživač potrošio većinu svoga života prevodeći značenja mnogobrojnih natpisa na zidovima Alhambre, a ono što mu je posebno privuklo pažnju i što je najviše utjecalo na njega je upravo slogan vladara iz porodice Benu Ahmer: “ ولا غالب إلا لله ” – “Nema pobjednika osim Allaha!” Ovaj slogan se često ponavlja na ulazima i u dvorištima palate. Zanimljivo je da su zanatlije i majstori Granade prenijeli taj slogan u palatu kralja Pedra od Kastilje u Sevilji i ukrasili njime seviljsku palatu po uzoru na Alhambru.
I nakon svih ovih stoljeća i odlaska endeluzijskih muslimana ili Maura, i nakon odlaska katoličkih kraljeva Kastilje i Aragona, nakon što su se mnoge stvari promijenile u nekadašnjem Endelusu, uključujući vjeru, jezik i običaje zajednice, ovaj slogan i danas ponosno krasi drevnu palatu Alhambru, koju posjećuju milioni turista iz cijelog svijeta, kako bi se slikali pored njenih zidina ispod natpisa: “Nema pobjednika osim Allaha”.
Tu, u neposrednoj blizini, u tzv. Kraljevskoj kapeli nalaze se grobovi kraljevskog para Izabele i Ferdinanda, osnivača inkvizicije, koja je na najsvirepiji način zlostavljala i mučila muslimane koji nisu željeli sami napustiti svoju vjeru, pa su ih, nakon stravičnog mučenja, ubili ili spalili, a neke su opet deportirali u sjevernu Afriku.
Nakon što su zatvorili sve džamije i pretvorili ih u crkve i katedrale a sve islamske knjige i znanja koja su u svom naslovu imala ime “Allah” i “Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem”, spalili, danas su oni, kao i njihovi grobovi, zaboravljeni i, prilikom posjete Granadi i Alhambri, za njih skoro niko i ne pita niti šta zna o njima, osim rijetkih istraživača koji
su se specijalizirali za historiju Endelusa.
Nestala su sva kraljevstva sa svojim kraljevima u Granadi, nestali su tamničari, istražitelji i dželati, nestao je najozloglašeniji krstaški kraljevski par, ali slogan: “Nema pobjednika osim Allaha”, i dalje privlači posjetitelje i turiste iz cijelog svijeta, da upozorava i podsjeća ljude da su opstanak, moć i pobjeda u Allahovoj, a ne u ljudskoj, ruci.
A posebno da upozori i podsjeti muslimane da je Allah, u Kojeg vjerujemo i u Kojeg se pouzdajemo, snažni i svemoćni Gospodar. Stoga, u svakom stanju našeg života, moramo znati i imati na umu da nema pobjednika osim Allaha, Koji bdije nad svim i upravlja svim, i da je On uvijek sa nama. Samo se mi muslimani moramo uspraviti i promijeniti svoje stanje, osloboditi se nemara i slabosti, kako bi nam Allah pomogao. Moramo vjerovati da nema pobjednika osim Allaha, ali također moramo vjerovati da samo mi sami možemo i moramo pobijediti naše slabosti, kao što je Uzvišeni Allah, objavio: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Prijevod značenja, Er-Ra'd, 11.)
(Iz knjige: Endelus – uspomena i opomena)
Nastaviće se
