Armenija poziva međunarodnu zajednicu da prizna pravo Karabaha na samoopredjeljenje

750

Premijer Armenije Nikol Pašinjan pozvao je međunarodnu zajednicu da prizna pravo Karabaha na samoopredjeljenje.

„Treba priznati pravo Karabaha na samoopredjeljenje. Ako to ne urade Vlade i parlamenti, to mogu uraditi narodi, ličnosti i organizacije. To treba da postane svjetski pokret“, napisao je Pašinjan na Facebooku.

„Treba uraditi tako da ovaj pokret privuče predstavnike drugih naroda koji su protiv nasilja, korupcije, terorizma i koji žele pravdu, slobodu i ljubav“, naglasio je premijer Armenije.

Araik Arutjunjan, čovjek koji se predstavlja kao predsjednik okupiranog Nagorno-Karabaha izjavio je da, ako se uskoro, u narednih dan-dva, situacija u regionu ne promjeni, on namjerava da se obrati Armeniji sa molbom da prizna nezavisnost Karabaha.

Prema riječima Arutjunjana, Stepanakert planira da se obrati i međunarodnoj zajednici sa istom molbom.

Nagorno-Karabah na mnogo načina služi kao inspiracija velikosrpskoj politici

Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija, ako ne i model, srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem. Baš kao što su dolazili u Bosnu i Hercegovinu tokom 1990-ih, paravojne formacije iz Grčke sada odlaze u Nagorno-Karabah kako bi učestvovale u većem “civilizacijskom” sukobu. Ustvari, kada je grad Srebrenica u julu 1995. godine pao u ruke jedinica bosanskih Srba Ratka Mladića, podignute su četiri zastave – “srpska, grčka, te zastave Vergine i Vizantije“. [5] Ovaj je narativ bio u tolikoj mjeri instrumentalni dio srpskih napora da je Karadžićev potpredsjednik Nikola Koljević (romantiziran od nekih zapadnih medija kao istaknuti poznavalac Williama Shakespearea) predložio da se traži podrška saveznika u “Rusiji, Armeniji, Rumuniji, Grčkoj, Bugarskoj, pa čak i u Makedoniji” [6].

I sam Karadžić je bio opsjednut Nagorno-Karabahom. Između januara 1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva preokupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta izgrađenog taktikom “spaljene zemlje” u istočnoj i zapadnoj Bosni. U tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog putem nasilja. Ciničan kakav je bio, Karadžić je, predstavljajući bosanske Srbe u inostranstvu kao njihov glavni međunarodni pregovarač, rano shvatio da međunarodni legalitet zavisi od sile koja je sposobna da kreira činjenice na terenu. Također je shvatio da bi neuspjeh u sticanju formalnog međunarodnog priznanja na kraju značio kraj njegovog projekta, bilo u srednjem ili dužem roku.

Karadžića je Nagorno-Karabah zanimao iz još jednog razloga: za razliku od bosanskih Srba, tamošnji lokalni čelnici naizgled su uspjeli preuzeti kontrolu nad rodbinskom državom, Jermenijom, nakon što je njeno rukovdostvo pokazalo spremnost na nagodbu. Karadžić to nije uspio učiniti u kratkom roku, jer je Slobodan Milošević sebe doživljavao kao lidera svih Srba i imao sredstva da osigura poslušnost bosanskih Srba. To se ne može kazati i za sadašnje rukovodstvo Srbije – i podjednako važno, inteligenciju – koje je dopustilo političkoj eliti bosanskih Srba da odlučujući utiče na njihove vanjskopolitičke odluke. U kombinaciji s iskazanim avanturizmom vlasti bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom, ovakav razvoj događaja ne sluti na dobro za stabilnost regije u skorijoj budućnosti.