Premijer Armenije Nikol Pašinjan pozvao je međunarodnu zajednicu da prizna pravo Karabaha na samoopredjeljenje.
„Treba priznati pravo Karabaha na samoopredjeljenje. Ako to ne urade Vlade i parlamenti, to mogu uraditi narodi, ličnosti i organizacije. To treba da postane svjetski pokret“, napisao je Pašinjan na Facebooku.
„Treba uraditi tako da ovaj pokret privuče predstavnike drugih naroda koji su protiv nasilja, korupcije, terorizma i koji žele pravdu, slobodu i ljubav“, naglasio je premijer Armenije.
Araik Arutjunjan, čovjek koji se predstavlja kao predsjednik okupiranog Nagorno-Karabaha izjavio je da, ako se uskoro, u narednih dan-dva, situacija u regionu ne promjeni, on namjerava da se obrati Armeniji sa molbom da prizna nezavisnost Karabaha.
Prema riječima Arutjunjana, Stepanakert planira da se obrati i međunarodnoj zajednici sa istom molbom.
Nagorno-Karabah na mnogo načina služi kao inspiracija velikosrpskoj politici
Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija, ako ne i model, srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, posebno rukovodstvu bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem. Baš kao što su dolazili u Bosnu i Hercegovinu tokom 1990-ih, paravojne formacije iz Grčke sada odlaze u Nagorno-Karabah kako bi učestvovale u većem “civilizacijskom” sukobu. Ustvari, kada je grad Srebrenica u julu 1995. godine pao u ruke jedinica bosanskih Srba Ratka Mladića, podignute su četiri zastave – “srpska, grčka, te zastave Vergine i Vizantije“. [5] Ovaj je narativ bio u tolikoj mjeri instrumentalni dio srpskih napora da je Karadžićev potpredsjednik Nikola Koljević (romantiziran od nekih zapadnih medija kao istaknuti poznavalac Williama Shakespearea) predložio da se traži podrška saveznika u “Rusiji, Armeniji, Rumuniji, Grčkoj, Bugarskoj, pa čak i u Makedoniji” [6].
I sam Karadžić je bio opsjednut Nagorno-Karabahom. Između januara 1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva preokupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta izgrađenog taktikom “spaljene zemlje” u istočnoj i zapadnoj Bosni. U tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog putem nasilja. Ciničan kakav je bio, Karadžić je, predstavljajući bosanske Srbe u inostranstvu kao njihov glavni međunarodni pregovarač, rano shvatio da međunarodni legalitet zavisi od sile koja je sposobna da kreira činjenice na terenu. Također je shvatio da bi neuspjeh u sticanju formalnog međunarodnog priznanja na kraju značio kraj njegovog projekta, bilo u srednjem ili dužem roku.
Karadžića je Nagorno-Karabah zanimao iz još jednog razloga: za razliku od bosanskih Srba, tamošnji lokalni čelnici naizgled su uspjeli preuzeti kontrolu nad rodbinskom državom, Jermenijom, nakon što je njeno rukovdostvo pokazalo spremnost na nagodbu. Karadžić to nije uspio učiniti u kratkom roku, jer je Slobodan Milošević sebe doživljavao kao lidera svih Srba i imao sredstva da osigura poslušnost bosanskih Srba. To se ne može kazati i za sadašnje rukovodstvo Srbije – i podjednako važno, inteligenciju – koje je dopustilo političkoj eliti bosanskih Srba da odlučujući utiče na njihove vanjskopolitičke odluke. U kombinaciji s iskazanim avanturizmom vlasti bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom, ovakav razvoj događaja ne sluti na dobro za stabilnost regije u skorijoj budućnosti.
