Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jednom prilikom je šejhu Muhamedu el-Gazaliju postavljeno sljedeće pitanje: ”Svima je poznato da je prije nekoliko godina bilo neslaganja između vas i nekih selefijskih učenjaka, i čak su o tome objavljene neke studije i članci. Kakav je vaš lični stav o ovom sporu? Kakav je sada vaš stav – intelektualno i moralno -, prema našoj braći selefijama, nakon što su ljudi osjetili da postoji raskol između vas i nekih od njih?”
Šejh Muhamed el-Gazali je na postavljeno pitanje ovako odgovorio: ”Istina je da su postojale okolnosti koje su dovele do neke vrste neslaganja, koje je u osnovi sporedno i sekundarno, i to neslaganje je još uvijek prisutno. Međutim, ja se nadam će bratska ljubav, lijepo mišljenje jednih o drugima i blagost biti temelj našeg odnosa. Jer, ja nisam i ne mogu zaboraviti ulogu naših dobrih prethodnika, i ne mogu zaboraviti ono što su uradili selefijski učenjaci iz Saudijske Arabije, posebno u odbrani ispravnog vjerovanja ili akide – a kako uopće bilo koji ibadet može biti ispravan bez ispravnog vjerovanja? – i njihovog otpora mitovima i novotarijama u vjeri (jeresima) koje su se širile u doba zaostalosti i dekadence u zadnje vrijeme, kao što ne zaboravljam ni njihovu revnost za islam. Osim toga, ja među njima imam mnogo iskrenih prijatelja.
Ja sam čovjek koji je sklon brzom prevazilaženju neslaganja, po uzoru na naše dobre prethodnike iz prvih generacija, i zato, s tim u vezi, molim Allaha da svi prebrodimo kontroverzne faze razilaženja, a da to ne činimo na račun Allahove vjere.
I želim reći da ću uvijek biti prvi koji će se pokoriti istini koja mi dođe okrunjena lijepim edebom i islamskim ahlakom, a ne onoj čije se zlato gubi usred gomile prašine.
Veliki izazovi moraju da nas zbliže, jer se suočavamo sa novim krstaškim talasom koji je ogrnut odjećom sekularizma. Ja sam se suočio sa tim talasom i ranije u brojnim knjigama, a posebno u svojoj posljednjoj knjizi Sajhatu tahzir min du'ât et-tensir – Krik upozorenja na pozivatelje u kršćanstvo.
Pozivam svu svoju braću, ulemu i daije – a posebno u Kraljevini Saudijskoj Arabiji – da očistimo svoja srca, i posvetimo se ispravnom i pametnom radu i velikodušnoj saradnji pred snagama koje se udružuju protiv nas, spletkare i postavljaju zasjede našoj vjeri, našoj civilizaciji i cjelokupnom našem postojanju. Moj moto je oduvijek bio: ‘Ostavimo bilo kakvo individualno mišljenje ako to slabi islamsko bratstvo ili slabi veze među muslimanima ili razbija muslimanske redove. Uzvišeni ciljevi su jači i važniji od bilo kojeg individualnog mišljenja’.
I ovdje želim jasno naglasiti da sam ja u istom ”rovu” sa svojim kolegama učenjacima, i da u nekim svojim izjavama i tumačenjima nisam mislio na većinu islamskih učenjaka, već na neke od onih koji se povezuju sa islamskim znanjem, a koji su uskogrudi i kratkovidi, čije je pripisivanje islamskoj nauci upitno, i oni su – često – vrlo mladi i potrebno im je više razboritosti, ispravnog razumijevanja i svijesti.
Dozvolite mi da obznanim svim ljudima – selefijama i drugima – da sam ja autentični selefija, a možda sam derviš u pogledu moje ljubavi prema ashabima i tabiinima, i osjećam da su ovi duboko ukorijenjeni orijentiri u našoj dugoj historiji ono što je nosilo islam od prvog do petnaestog hidžretskog stoljeća, i dobro su mi poznate riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Najbolja generacija je moja generacija, a zatim ona koja slijedi poslije nje.’
Mišljenje i izjave nekih ljudi da postoji psihološki ili intelektualni jaz između mene i naših dobrih prethodnika (ashaba), je po meni oblik ludila. Ja sam jedan od prethodnika (selef), nositelj sam njihovog poziva (da've) i hvalim ih. Oni su najiskreniji i najbolji ljudi. Ali islam je dugotrajan (nije vezan samo za jednu generaciju), a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Moj ummet je poput rodne kiše, ne zna se je li bolji njen početak ili njen kraj.’
A narod koji nema historiju nema ni sadašnjost ni budućnost i zato, sa svojom dubokom ljubavlju prema našim dobrim prethodnicima, hvalim i ostale genije i velikane islama, od imama fikha (mezheba), akaida, književnosti i svih grana nauke koji su se pojavili u našoj historiji.
Zašto onda nastaje rivalitet između mene i njih kada je svima temelj Kur'an i Sunnet, i kada svi visoko podižu zastavu tevhida (monoteizma), i regrutiraju svoje učenike i one koji ih slijede da služe islamu i muslimanima. Zato ja hvalim i poštujem potonje (halef) kao što hvalim i poštujem prve generacije (selef), i ne vidim razlike među njima; svi žude za susretom sa Allahom i Njegovim zadovoljstvom.
I zato kad me je jedan musliman upitao: ‘Da li ti slijediš Allahovog Poslanika ili slijediš Ebu Hanifu?’, rekao sam mu, ismijavajući takvo pitanje: ‘Slijedim riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako mi je to objasnio Ebu Hanife.’
A vrijednost imama Ebu Hanife ili imama Ahmeda ibn Hanbela ne proizilazi iz njih samih, već prije iz vjerskog znanja kojim su se bavili, i zbog pripadnosti vjerovjesničkoj stazi kojom su bili počašćeni, kao i ostali naši imami i učenjaci do danas.
Naučna istina za mene crpi svoju valjanost iz dva pravedna svjedoka, a to su Allahova Knjiga i Sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovim svjedocima nema alternative niti ortaka. I kada čitam djela iz tefsira, hadisa, akaida ili sire, kod mene preovladava osjećaj da je istina u tim saznanjima i spoznajama ista (zajednička) i kod onih koji su nam je prenijeli od prvih generacija do danas.
Mi smo ummet čiji mladi se ne odriču svojih starijih, niti su njegovi učenici nezadovoljni svojim učiteljima, i mi ne tražimo ponos osim na njegovom izvoru: ”A ponos je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernīkā, ali licemjeri neće da znaju.” (El-Munafikun, 8.)
Pa da li, nakon ovog neodoljivog osjećaja, mogu prihvatiti da dođe osoba koja se ne slaže sa mnom u nekim ograncima (sporednim fikhskim pitanjima) ili idžtihadu i dovodi u pitanje ispravnost moje vjere i moga islamskog života?! Onaj ko počini ovakvo zlodjelo – kao što je rekao imam Ibnul-Dževzi – nosi u svom srcu faraonsku oholost.
”Valuta” koja je sada u opticaju na berzama života je moral ili ahlak koji nazivaju (čovječnost ili humanost), a naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Poslat sam da usavršim moral kod ljudi.’ Pa gdje je naš saldo u ”valuti” koja je danas u opticaju među ljudima?!
Uvijek sam govorio o čistom i iskrenom selefijskom učenjaku kao što je šejh Abdul-Aziz bin Baz: ‘On je jedan od učenika Ahireta i od onih koji su dali prednost Allahu i Njegovom zadovoljstvu nad dunjalukom. Možda među nama postoje neka fikhsko-pravna razilaženja, ali kakva je vrijednost tih razilaženja i njihov utjecaj?!’ Veliki imami ummeta su se razilazili, pa čak i Davud, alejhi selam, i Sulejman, alejhi selam, su se razilazili u suđenju, a znamo ko su oni bili u pogledu poslanstva, znanja i mudrosti.”
(Izvor: Mekâlât šejh el-Gazali, II/109-117.)
