Izvor: Oslobodjenje.ba
Odavno neka presuda nije imala takav odjek u javnosti kao što je presuda koju je prošle sedmice izrekla predsjednica Vijeća Suda BiH kojom je oslobodila Miloša Stupara, optuženog za genocid u Srebrenici 1995. godine. Možda njena odluka ne bi bila toliko zapanjujuća da Stupar prvostepenom presudom nije osuđen na 40-godišnju zatvorsku kaznu. Ovakav raspon u dvije presude jednog te istog suda nezabilježen je u praksi i s pravom je izazvao reakcije udruženja žrtava, ali i sumnje javnosti da tu nešto nije u redu.
Miloš Stupar je optužen da je vršeći dužnost komandanta Drugog odreda specijalne policije Šekovići, čiji su pripadnici zajedno s Vojskom Republike Srpske i Ministarstvom unutrašnjih poslova Republike Srpske preduzimali širok i sistematičan napad na pripadnike bošnjačkog naroda zaštićene zone UN Srebrenica, u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine, sa zajedničkim planom da djelimično istrijebe grupu bošnjačkog naroda, znajući da se njemu podređene osobe spremaju da učine krivično djelo, propustio da preduzme nužne i razumne mjere da ih u tome spriječi, te nakon izvršenja istih nije preduzeo potrebne mjere za njihovo kažnjavanje. No, sutkinja Miletić smatrala je da “iz izvedenih dokaza proizilazi da je optuženi Stupar bio privremeno raspoređen na mjesto komandanta Drugog odreda u februaru 1994. godine, te da je polovinom mjeseca juna 1995. godine smijenjen s te dužnosti, kada je komandu nad odredom preuzeo Rade Čuturić, zvani Oficir. Iz dokaza proizilazi da je optuženi 14. jula 1995. godine preuzeo komandu nad odredom jer je Čuturić zadobio povredu ruke upravo prilikom događaja u skladištu, neposredno prije likvidacije zatočenih Bošnjaka, s tim da je tu dužnost obavljao kratko, u narednih nekoliko dana do oporavka Čuturića. Stoga optuženi ne može biti krivično odgovoran za nekažnjavanje podređenih za krivična djela koja su učinjena prije njegovog preuzimanja komande, odnosno dok su bili pod komandom Rade Čuturića.” To što je Stupar znao za ono što se desilo i nije zbog toga pozvao na odgovornost nikoga, niti pokrenuo bilo kakav postupak o tome, za sutkinju Miletić očito nije problem.
Stupar je u julu 2008. godine osuđen na 40 godina zatvora jer kao komandant Drugog odreda Specijalne policije nije kaznio podređene koji su učestvovali u ubistvima više od 1.000 Srebreničana u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica u Bratuncu 13. jula 1995. godine. Sud BiH je za pomaganje u činjenju genocida u Kravici pravosnažno osudio šestoricu pripadnika Drugog odreda Specijalne policije na ukupno 181 godinu zatvora. Međutim, Apelaciono vijeće je nakon žalbe zakazalo ponovno suđenje u slučaju Stupar i na kraju ga oslobodilo krivice. Na presudu Apelacionog vijeća ne postoji mogućnost žalbe.
U komentarima koji su uslijedili, Sakib Ahmetović, predsjednik Udruženja logoraša Općine Bratunac, na čijoj teritoriji se nalazi i Zemljoradnička zadruga, izjavio je kako ovo nije ni prva ni posljednja presuda kojom Apelaciono vijeće oslobađa krivice one za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin, a sve to rezultira porastom nepovjerenja u pravosuđe sa čim su se složili i ostali predstavnici udruženja žrtava. Koliko su žrtve, nažalost, u pravu, svjedoči nekoliko skandaloznih odluka sutkinje Miletić na koje niko ne reagira niti ikome pada na pamet da je pozove na odgovornost. Upravo zbog greške Apelacionog vijeća, kojim je (opet) predsjedavala Azra Miletić, ratni zločinac Mirko Todorović, osuđen na 17 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, pobjegao je iz BiH!? Kako se to desilo?
Nakon što mu je izrečena prvostepena presuda, Todorović je zatražio da bude upućen na izdržavanje kazne, čime je prekinut njegov status pritvorenika u pritvorskoj jedinici Suda BiH i on je, dakle, na lični zahtjev, poslat na izdržavanje kazne u Foču. Apelaciono vijeće, predvođeno sutkinjom Miletić, je nekoliko mjeseci kasnije (a prije izricanja pravosnažne presude) donijelo rješenje o ukidanju pritvora Todoroviću!? U KPZ-u Foča, očito ne upuštajući se u pažljivije čitanje gdje se govori o pritvoru, Todorovića su pustili. Kada je Apelaciono vijeće izreklo pravosnažnu presudu, kojom je Todorović osuđen na 13-godišnju zatvorsku kaznu, ovaj osuđenik je trebao biti vraćen na izdržavanje kazne. No, Todorović je tada već uveliko bio u Srbiji. Zbog svoje odluke Miletićka nikad nikome nije polagala račune.
Azra Miletić je bila predsjednica Apelacionog vijeća i kad je izrečena presuda Radmilu Vukoviću – oslobađajuća (!?). Vuković je optužen da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva i prvostepenom presudom je osuđen na pet i po godina zatvora. I u ovom slučaju je Miletićka uvažila žalbu, poništila odluku, pustila optuženog iz pritvora, zakazala novo suđenje i na kraju ga i oslobodila. Između ostalih, protiv Vukovića je svjedočila jedna silovana žena, zaštićeni svjedok, što je Miletićka u potpunosti odbacila uz bukvicu Tužiteljstvu da su morali dokazati “da je optuženi preduzeo radnje seksualnog nasilja nad oštećenom takvog intenziteta da predstavlja mučenje, da je to uradio svjestan da nema dobrovoljnost oštećene, te da je takva radnja preduzeta u okviru ratnog sukoba, kršenjem međunarodnog prava”. A radilo se o višestrukom silovanju, detaljno opisanom u iskazu nesretne žene potkrijepljenom nalazom doktora Kantonalne bolnice u Goraždu gdje je silovana žena dovedena nakon razmjene, trudna.
Marka Samardžiju je Tužiteljstvo teretilo da je 10. jula 1992. u selu Biljani, općina Ključ, u okviru širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo na području općine Ključ u svojstvu komandira Treće čete Saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade naredio da cjelokupno bošnjačko stanovništvo iz zaseoka Brkići napusti kuće, nakon čega je odvojio muškarce od žena i djece. Muškarci su ubijani u logoru u grupama od po pet i deset, a preostali odvedeni na lokalitet Lanište i likvidirani. Samardžija je optužen za zločin protiv čovječnosti. Uvažavajući dokaze, Prvostepeno vijeće je osudilo Samardžiju na 26 godina zatvora. No, Apelaciono vijeće u kojem je sjedila Miletićka ukinulo je ovu presudu, zakazalo novi pretres i pustilo iz pritvora Samardžiju!? Na kraju ga je zbog “zatvaranja i teškog oduzimanja slobode kao ratnog zločina protiv čovječnosti” Miletićka osudila na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina!?
Mnogo je, nažalost, primjera neprofesionalnosti sutkinje Miletić, no svakako jedan od briljantnijih je presuda Zijadu Kurtoviću u kojoj ona, kao predsjednica Vijeća, dio optužnice kojom se Kurtović teretio za ratne zločine po zakonima BiH, po kojima bi Sud BiH trebao isključivo i raditi, preinačava u članove Krivičnog zakona SFRJ!? To je upravo ono što slavuji i dukići godinama pokušavaju postići i jedan od razloga zašto su protiv Suda BiH i Krivičnog zakona BiH koji puno preciznije i kritičnije tretira ratne zločine i predviđa rigoroznije kazne. No, Miletićka je svojom odlukom uvela novu praksu na koju se sad može pozvati svaki optuženi ratni zločinac!
Skandaloznije od Miletićkinih odluka je to što ona nikad nikome nije morala obrazlagati razloge za donošenje svojih odluka (jer su, zaboga, sudije potpuno nezavisne u donošenju svojih odluka), ali još gora je činjenica da je ona i dalje sutkinja Suda BiH!
