Petak veče, Klub paraolimpijskih sportova „Baton“ preduhitrio je sve državne institucije
zadužene za podsjećanje na važne datume, pa je u ugodnom prostoru Muzeja grada Zenice,
priredio svojevrsni historijski čas u okviru obilježavanja 1.marta, Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Muzejski prostor bio je tijesan ali ne i pretjesan jer što smo bili više stisnuti jedni uz druge više smo osjećali svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu.
Dobrodošlicom i prigodnim riječima obratio se predsjednik „Batona“ mr. Amir Ismić,
stpostotni ratni vojni invalid, ali neumorna perjanica ove bosanske družine, u kojoj i pored svih nedaća koje život nosi, ne nedostaje ljubavi za čovjeka, ljubavi za svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu. Da iver ne pada daleko od klade pokazalo se odmah na početku programa, recitalom iz djela najistaknutijeg bosanskohercegovačkog pisca, pjesnika, skulptora, Nedžada Ibrišimovića. Odlična učenica završnog razreda I gimnazije u Zenici i predsjednica Vijeća učenika, inače kćerka ratnog vojnog invalida, koja ne zna za ocjenu manju od pet, Ajša Luković, svojom recitacijom je i najavila glavni događaj večeri.
Scenarista najavljenog filma „Bosna je ćilimom zastrta“ publicista Fatmir Alispahić, rekao je, kako je ovo najljepše moguće obilježavanje Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer kako reče, ovaj datum kitimo riječima najvažnijeg pisca u BiH.
Izradi filma su pripomogli medijske kuće „In color“ i „ Islam my life“ i neumorni snimatelj Bilal Isaković, sa izborom izuzetno vrijedne ratne video dokumentacije. U filmu, svoje doživljenje agresije na Bosnu i Hercegovinu, priča veliki pisac, rahmetli Nedžad Ibrišimović. U jednoj rečenici on kaže: „Ja mogu raširiti ruke samo do granica Bosne i Hercegovine“, da bi nakon osjećaja koja dopiru iz srca pjesnika i pisca, iz srca umjetnika čija čula čuju mnogo više nego običnih slušača oluje, Nedžad Ibrišimović rekao i ovo:“ Bošnjaci su nakon 170 godina podigli glavu (misleći na vrijeme koje je prošlo od ustanka Huseina kapetana Gradaščevića,op.a) i u istu glavu dobili granatu.“
Ovaj film ima svojevrsnu poruku njegovanja kulture patriotizma. Mi to često ili zaboravimo ili gurnemo u drugi plan. Za to vrijeme oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu kuju svoj, uvijek mračni plan.
Napominjem da je na promociji filma prisustvovao i sin velikog književnika Oro Ibrišimović.
Na kraju, prisutne je pozdravio Hamza Alić, srebrni bacač kugle sa evropskog prvenstva, dijete Srebrenice, danas uzoran građanin i sportaš Zenice. U svome kratkom obraćanju, Hamza je rekao, kako ga je prikazani film, podsjetio na njegove putešestvije, na ratnom putu iz Srebrenice, gdje je kako reče od njih 75 ljudi, koliko ih je krenulo u grupi, na slobodnu teritoriju živo stiglo samo njih pet.
I kako „Batonovi“ muhabeti ne bi izgubili na tradicionalnosti koju njeguju već dugi niz godina, u holu muzeja priređena je i sofra. No, prije muhabeta s nogu, ili kako ga modernije zovu „stand by muhabeti“, programaski dio, nadahnutom recitacijom završila je učenica Ajša Luković. Još mi odjekuju stihovi, velikog pjesnika i pisca, Nedažada Ibrišimovića, „Bosna ima kuću, u kući živi starica, njen osmijeh je ajet o Džennetu.“
Bosna i Hercegovina ima svoje dobre Bošnjane, oni imaju dušu i njome tkaju taj šareni ćilim. Nekada krvlju a nekad lijepom riječju svojom, ali ostaju i opstaju biti ta fina šara na bosanskom ćilimu.
Autor: Said Šteta
