Piše: Ismet (H) Fazlić
Omere, Omere, hajde sine kući, nema te povazdan.
Omare, sine, de malo izađi iz kuće, povazdan si na mobitelu.
Malo konfuzno? Evo o čemu se radi.
“Survivor Omer” sa početka priče je pametan, sretan, ne zna šta je aneksioznost (čak i ne razumije ovaj nespretni pojam, ali zna da to nije ). On je kreativan i općenito sposoban za život. Njegova motorika je natprosječna, dobro vidi, dobro spava, srce mu radi perfektno. On zna razliku između bukve i johe. Savladao je vezanje konopca u čvor i zna razliku sinogriza (jestiv) i ludare (otrovna). Strijelu koju napravi za luk dobaci minimalno 60 metara. Sa poštarom je dobar pravo i 100 % je siguran da to nije GLOVO.
“Skrolani Omar” ima poremećaj nedostatka prirode. Prut na cesti nikako ga ne može asocirati na potencijalno dobru strijelu već na punjač za mobitel ili eventualno selfie stick. Dok si rek’o keks svari novu aplikaciju bez koje je život haman pa nemoguć tobe jarabbi. Baš kao i njegov vršnjak u Indiji, Saudiji ili pak u Veneceli, malo je pogrbljen, al’ dobar duks sa mrtvačkom glavom pozadi i naprijed nekako će ga prividno učiniti opasnim, prekaljenim i sposobnim za sve.
Ako malo napravimo otklon od surove zbilje u dobu neuspješnih eksperimenata i kurikuluma čiji smisao nije dobrobit nego smo privid, navest ćemo fakte koji su prije četrnaes vijekova uticali na izgradnju ličnosti i karaktera Muhameda a.s.
“Među Mekelijama je bio raširen običaj davanja djece na dojenje ženama pustinje. To su činili da bi djeca rasla u zdravoj sredini, a i zbog usvajanja čistog arapskog jezika, rječitosti i govorništva koje su takve sredine posebno njegovale.
Halima Es-Sadijje – Poslanikova, a.s., majka po mlijeku je odigrala veoma važnu ulogu u Poslanikovom, a.s., životu koji je započeo tragičnom sudbinom za tadašnju kulturu Arapa. Poslanik, a.s. bio je siroče. Uloga Halime ogleda se u materinskom odnosu prema malenom siročiću, njezinoj brizi u momentima kada je bio najranjiviji. Pružila mu je zdravo djetinjstvo, ispunjeno igrom na čistom zraku sa braćom i sestrama po mlijeku. Kod nje je naučio tečni arapski jezik, tako da je odrastao u najrječitijeg govornika među Arapima. Svojim govorom nije obmanjivao, nije koristio metafore ili alegorije, nego pružao jasnoću izraza i konkretnost, tačno naglašavajući poentu izrečenog.” (Izvor: Halid Hadim es-Serudži,Poslanikova oporuka ženama i primjeri sahabijki)
“Šta je to puklo”?
Halima nam i ovo kazuje: “Nakon napornog puta konačno smo se vratili kući, a tamo su nas čekala nova čuda. Naime, Allahom se kunem da mi nije poznato nijedno mjesto na svijetu tako sušno i teško za život kao što je ono gdje je živjelo pleme Benu Sad. Međutim, uprkos tome, nakon šta sam u našu kuću dovela malog Muhammeda, naše ovce su izlazile na ispašu ujutro, a vraćale se navečer punih vimena. Muzli smo koliko je Allah htio da namuzemo i pili koliko smo htjeli, a drugi nisu mogli namusti ni kap mlijeka”(Izvor :Abdussamed Bušatlić, Žene iz vremena poslanstva)
Vidimo da običaje predislamskih Arapa danas mnogi nesvjesno upražnjavaju kao moderni koncept života (razne emisije na temu “survivor” se ne skidaju sa TV ekrana). Usvajanje naizgled beznačajnih znanja (čuvanje životinja, poljski radovi, navikavanje na glad, hladnoću, životne neizvjesnosti, pijenje izvorske vode, kretanje po bespućima..) u ranoj fazi odrastanja imaju neprocjenjivu vrijednost u formiranju zdrave ličnosti. Nevjerovatno je da i tada veća naselja poput Meke predstavljaju opasnost gdje čari izobilja otupljuju prirodne instikte, tople osjećaje i emocionalnu inteligenciju. Fenomen trgovine tj. razmjena dobara uvijek je sa sobom nosio i razmjenu ideja pa i vjerskih ubjeđenja i uvjerenja koja prirodno uvijek nađu svoje pristalice. Poznato je da se Islam na prostore današnje Indonezije i Malezije proširio trgovačkim putem zahvaljujući arapskim trgovcima. Pa prema tome sasvim je očekivano da su također trgovci i sa istoka i zapada imali uticaje na arabljanskom poluotoku. I to je faktor koji je između ostalog vjerovatno ponukao stanovnike Meke da svoju djecu drže dalje od vanjskih uticaja.
Da se napokon vratimo naslovu, “Šta je to puklo”? Ta pukotina se zove povjerenje. Nestalo je povjerenja između djece i roditelja, gdje društvene mreže preuzimaju primat i odgojni uticaj. Jedini način da se ovom nevidljivom uticaju stane u kraj, jeste da se uspostavi prisan i iskren odnos na bazi povjerenja, te da se tačno detektuju opasnosti koje ga ruše. Pod tim opasnostima podrazumijeva se ono što naša djeca gledaju, konzumiraju na društvenim mrežam i time svoju ličnost podčinjavaju nečemu što je lažno, nešto što će im život upropastiti. Beskompromisnim presjecanjem ovih ideoloških i vrlo štetnih uticaja jedino će nam pomoći vraćanje djece u porodična okruženja i vraćanje na trag sigurnih i proklamovanih životnih ideala najboljeg čovjeka koji je kročio na dunjaluk, Muhammeda a.s..
Tražimo rješenja povratkom u prirodu istinskim vrijednostima potkovanim korisnim znanjem i praksom Božijeg poslanika, gdje ćemo vješto našoj djeci kanalisti korisna znanja koja su u duhu vremena u kojem živimo i koja su na tragu Islama. Ako se malo okrenemo, imamo idealna bajkovita okruženja gdje naša djeca, uz našu pomoć, mogu razvijati vlastitu ličnost. Samo je potrebno da uhvatite svoje čedo za ručicu uz malo kreativnosti i što dalje od gradske komocije tj. zone komoditeta. Tada jedino može nastati očekivani preokret u kojem se jasno vidi uticaj sunneta na naš sopstveni stil života.
