Po programskoj strukturi Bosanskohercegovačka radiotelevizija jedna je od ozbiljnijih medijskih kuća u našoj zemlji jer nude
raznolik sadržaj, od informativnog, preko dokumentarnog programa, do kulture, revijalnih sadržaja i tako dalje.
Ukoliko se sa liste emisija, sa pregleda programa BHRT-a uđe u detaljniju analizu tih sadržaja, uviđaju se veliki nedostaci, ali ne samo zanatski – što se mogu popraviti, već strateški.
BHRT je odavno adresa sa koje se poručuje da je BiH neodrživa zemlja. Negativistički pristup pri plasmanu sadržaja, ne samo što je neutemljen u stvarnosti, već je i strateško nedopustiv. Sa bh. javnog servisa prečesto se uvećavaju negativne stane naše stavrnosti, a minimilaziraju pozitivne kao što je investicija od 4,5 milijarde maraka. Osim kroz informativne, BHRT svoju štetnost ispoljava i kroz druge programe. Radi se to na mnogo načina – od odabira vijesti do odabira sagovornika i gostiju, tema i metoda izvještavanja, do davanja prostora antidržavnim idejama kao što je projekat “Hajd u park” i slično.
Sivi dom nije dovoljno afirmisao ličnosti i događaje iz oslobodilačkog rata. Tumačenje najbitnijeg dijela naše prošlosti urednici su prepustili kojekakvim frustriranim komunistima i političkim gubitnicima, NVO plaćenicima i ostalim lažovima. Stidljivo su i nesrazmjerno malo konsultovali probosanki usmjerene sagovornike. Kada su producirali film o Vozući, Vlašiću, Igmanu, oslobađanju Krajine, o Izetu Naniću, herojima Goražda? Njihov posao su morali preuzeti pojedinci kao što je Avdo Husejnović koji su filmovali istine o prošlom ratu.
Na BHRT-u podržavali su narkomanska okupljanja i paljevine koji su predstavljeni kao protesti građana u februaru 2014. Bez imalo kritike se odnosilo i prema monstruoznim antidemokratskim i pučističkim plenumima. Ova kuća nije imala sposbne i hrabre urednike da se odupre ovim antiustavnim udarima. Sjetimo se Svjetlane Topalić koja se agresivno odnosila prema akademiku Dževadu Jahiću i njegovom rječniku bosanskog jezika. Nismo zaboravili kada se sa BHT1 tepalo ratnom zločincu sa “gospodine Krajišnik”.
Kada se Vuk Bačanović žalio na reakcije javnosti nakon što je psovao Aliju Izetbegovića i Armiju RBiH, Nasera Orića nazvao zločincem, ismijavao se sa šehidskim mezarjima i poput Radovana Karadžića i Neleta Karajlića govorio sve najružnije o Sarajevu, voditelj mu je postavio pitanje kojim je dao podršku Bačanovićevoj mržnji i uvredama: “…da li su reakcije išle u prilog onoga o čemu ste pisali?”. To je pitao Nikola Marković koji platu dobija od žrtava agresije.
Kako smo i naveli, i mimo informativnih emisija dopušta se ideološka kontamninacija javnog prostora. Tako je u okviru emisije o filmu nedavno ugošćena Jasmila Žbanić. Tom prilikom rekla je da nije dopustivo što se po islamu ne smiju rukovati muškarac i žena, a emitovan je njen film koji šalje poruku da žena sa muslimanima – praktikantima ne treba biti u braku. Posljedni primjer je propagandni trojanski konj u kojem se istina o goraždanskoj ratnoj klaonici krivo interpretira. U emisiji
“Živjeti zajedno” kao heroji Goražda predstavljaju se malobrojni srpski humanitarnici kroz uveličavanje njihove ratne uloge. Tipična srđanaleksićizacija priče o herojskom gradu na Drini. Ovo su samo neki od doslovno bezbroj primjera otuđenja BHRT-a od naroda i publike.
Ne trebaju nam samo da možemo reći kako imamo još jedan simbol države pogotovo ako, mimo te simbolike, šire depresiju i beznađe, ugošćuju ratne zločince i mrzitelje ove zemlje, guše patriotizam kod svojih gledatelja i potiču napuštanje BiH.
Umjesto da afirmišu ideju BiH, BHRT je destabilizirajući faktor, kuća iz koje se nemarno odnosi prema ovoj zemlji. Svjesni smo da je javni servis jedan od stubova države, ali to nije sadašnji BHRT. Možda bi probosanski urednici drugačije struktuirali i usmjerili BHRT, ali su tu bitku izgubili i zbog toga treba napustiti ovo bojno polje gdje su poražene patriotske snage.
