Bitka na Sifinu – tragedija kojoj nema ravne u povijesti islama

Prije nego je Aiša, r.a., napustila Basru, obratila se okupljenim muslimanima, rekavši: ”Nemojte nas grditi! Tako mi Allaha, između mene i Alije, r.a., ne postoji ništa loše što bi nas navelo na sukob, osim kao kod žene u odnosu na muževu rodbinu. Alija je zaista od odabranih ljudi.” Alija, r.a., je na to rekao: ”Istinu je rekla Aiša, r.a., između nas nema nikakvog sukoba i ja potvrđujem da je ona Poslanikova, s.a.v.s., supruga na dunjaluku i na Ahiretu.”
Nakon Bitke kod deve, cijela Basra dala je prisegu Aliji, r.a., svejedno da li su prije toga bili za ili protiv njega. Četvrti pravedni halifa Alija, r.a., je za namjesnika Basre odredio Abdullaha ibn Abbasa, r.a., a zatim je otišao u Kufu gdje je bila glavnina njegove vojske.
Što se tiče Egipta, tamo je ispred halife Osmana, r.a., za namjesnika bio postavljen Abdullah ibn Sa'd ibn Ebi Sarh. On je svojevremeno bio krenuo sa vojskom da pomogne Osmanu u Medini, pa kada je dobio vijest da je Osman ubijen, Abdullah se uputio prema Šamu, jer je dijelio mišljenje Muavije, Aiše i ostalih ashaba po pitanju kažnjavanja Osmanovih ubica.
Nakon toga, Egiptom je vladao Muhammed ibn Ebi Huzejfe, jedan od kolovođa fitne iako je odrastao uz Osmana, r.a., i bio sin jednog od velikana ummeta, Huzejfe ibn Utbe koji je preselio kao šehid na Jemami. Međutim, pošto mu Osman, r.a., nije davao priliku da bude namjesnik, jer ga je smatrao nesposobnim, on se želio osvetiti, pa se udružio sa Abdullahom ibn Sebe'om.
U vrijeme kada se fitna širila poput kuge i kada se desio međumuslimanski sukob u Basri, Muavija je poslao manju vojsku u Egipat da se bori protiv Muhammeda ibn Ebi Huzejfe i u toj bici on je poginuo a sa njim još trideset smutljivaca.
Prije nego je Muavijina vojska zauzela Egipat, Alija, r.a., je poslao Kajsa ibn Sa'da za namjesnika u Egipat i većina ljudi dala je prisegu Alijinom namjesniku. Muaviji se to nije svidjelo, pa je poslao pismo Kajsu ibn Sa'du i iznio mu dokaze da je on u pravu, a ne Alija. Kajs je bio daleko do Medine, odnosno od halife Alije, r.a., i Muavijini dokazi su ga uspjeli pokolebati.
Vijest da Muavija i Kajs kuju zajednički plan stigla je do Alije, r.a., pa se on pobojao da situacija u Egiptu ne izmakne kontroli, te je zbog toga za namjesnika u Egipat poslao Muhammeda ibn Ebi Bekra. Kajs ibn Sa'd se vratio u Kufu i tražio ispriku i Alija, r.a., je prihvatio njegovu ispriku.

Namjesnici svih pokrajina dali su prisegu Aliji, r.a., osim Muavije, namjesnika u Šamu

Nedugo zatim, Alija je tražio od svih namjesnika po pokrajinama da ga priznaju za halifu i da daju prisegu na vjernost, što su oni i učinili. Tako su prisegu dali namjesnici: Hemezana, Azerbejdžana, Kufe, Basre, Mekke, Medine, Egipta, svi osim Muavije, r.a., namjesnika Šama. Alija je poslao Džerira ibn Abdulaha el-Bedželija, r.a., da razgovara sa Muavijom i da ga pokuša ubijediti u obaveznost davanja prisege Aliji, r.a., te da se na taj način problem riješi bez novih sukoba.
Muavija, r.a., je okupio najučenije ljude Šama, ashabe, tabiine, kadije, pravnike i druge i tražio njihovo mišljenje po tom pitanju. I svi su bili na stanovištu da ne treba davati prisegu Aliji osim nakon što kazni Osmanove ubice.
Nakon toga, Aliji, r.a., nije preostalo ništa drugo nego da povede vojsku protiv neposlušnog namjesnika kako bi ga vratio u okrilje islamskog džemata. Jedan od rijetkih koji mu se ponovo suprotstavio u mišljenju bio je njegov sin Hasan, r.a., koji je konstatirao da će rat protiv Šama dovesti do ogromne fitne. No, Alija je smatrao da se samo tako fitna može sasjeći u korijenu.
On je okupio vojsku u mjestu Nuhejl, nedaleko od Kufe. Za namjesnika Kufe imenovao je Ukbeta ibn Amira, ensariju, jednog od učesnika Bedra, a prethodnicu vojske poslao je u Šam. Ta prethodnica prešla je rijeku Eufrat i zaustavila se u mjestu Sifin. Nakon toga pridružio im se i Alija, r.a., sa ostatkom vojske.
Čuo je za to Muavija pa se ponovo savjetovao sa uglednim i učenim ljudima, i oni su mu savjetovali da i on podigne vojsku i da ne čeka Alijinu vojsku u Šamu već da im ide u susret. Jedan od onih koji su podsticali na mobilizaciju ispred Muavije bio je i Amr ibn As. Tada je imao 86 godina. I ko je taj ko će pomisliti da je Amru, u tim godinama, bilo stalo do vlasti i zemaljskog ugleda, kako šiije govore i lažu.
Komandant prethodnice u Alijinoj vojsci bio je Zijad ibn Nadr, a prethodnicom Muavijine vojske komandovao je Ebul-E'aver Sullemi. Alija je naredio da se Muavijina vojska pozove da dâ prisegu, a ako odbiju, da se ne bore protiv njih dok oni prvi ne počnu borbu.

Početak bitke

Muavijina prethodnica je odbila dati prisegu i Ebul-E'aver je prvi počeo borbu. Bilo je to početkom zul-hidžeta 36. h.g., sedam-osam mjeseci nakon Bitke kod deve.
U prva dva dana borbe već je bilo mnogo mrtvih i ranjenih. Treći dan na poprište bitke stigli su i Alija i Muavija. Alijina vojska brojala je 120.000, a Muavijina 90.000 vojnika. U Bici na Jermuku bilo je svega 36.000 muslimanskih vojnika, na Kadisiji ih je bilo 38.000., a u međusobnom obračunu na Sifinu, ukupno ih je bilo 210.000.
Alija je u toku bitke, u nekoliko navrata, slao delegacije uglednih ljudi da ubijede Muaviju da dadne prisegu, ali on nije odustajao od svoga stava. I borba se vodila svaki dan tokom cijelog mjeseca zul-hidžeta. Te godine je Alija naredio Abdullahu ibn Abbasu da predvodi hadž i on je to učinio, a nakon hadža pridružio se Alijinoj vojsci na Sifinu.
Nastupio je i mjesec muharrem, a bitka je i dalje trajala. Alija je ponovo pokušao napraviti dogovor, pa je slao nove delegacije pregovarača na čelu sa Adi ibn Hatimom, Šurahbilom ibn Amrom i Habibom ibn Meslemom, ali ti razgovori sa Muavijom, koji su vođeni u toku cijelog muharrema, nisu dali nikakve pozitivne rezultate.
A onda je pred kraj muharrema, koji je uglavnom prošao u pregovorima bez značajnijih sukoba i borbe, halifa Alija, r.a., poslao Jezida ibn Harisa da Muaviji i njegovoj vojsci prenese sljedeću poruku: ”Vođa pravovjernih, Ali ibn Ebi Talib, poručuje vam: ‘Mi smo vas pozivali da se vratiti istini, donijeli smo vam dokaze, ali se niste odazvali. Zato ćemo vam uzvratiti istom mjerom. Allah ne voli izdajice.”’ To je bio znak da je Alija odlučio da ponovo krene u bitku, ali sada još žešću i krvaviju.

Deset krvavih dana mjeseca safera

Vojske su se ponovo sudarile prvog dana mjeseca safera. Alija je poslao brigadu na čelu sa Ešterom en-Nehaijem, dok je sličnu skupinu sa Muavijine strane predvodio Habib ibn Mesleme. Borili su se od sabaha do akšama i bilo je mnogo mrtvih i ranjeni sa obje strane, ali bez pobjednika.
U četvrtak, drugi dan safera, Alijinu probojnu jedinicu predvodio je Hašim ibn Utbe ibn Ebi Vekkas, jedan od vojskovođa čije ime je zlatnim slovima upisano u islamskim osvajanjima Perzije i Bizantije. Muavijinu vojsku predvodio je Ebul-E'aver Sullemi, i opet je na obje strane bilo mnogo mrtvih i ranjenih ali bez pobjednika.
Treći dan, Alijinu vojsku predvodio je Ammar ibn Jasir, ashab koji je bio prevalio devedesetu, a sa druge strane, Muavijinu vojsku predvodio je Amr ibn As i borili su se od sabaha do akšama bez pobjednika, a sa ogromnim gubicima.
Četvrti dan Alijinu vojsku predvodio je njegov sin Muhammed ibn Alij ibn Ebi Talib el-Hanefi, a Muavijinu vojsku predvodio je Ubejdullah ibn Omer ibn Hattab. Tako su Alijin i Omerov sin stali jedan naspram drugog i jedan protiv drugog, dok su njihovi očevi, rame uz rame, ratovali protiv neprijatelja islama. Ponovo je bilo mnoštvo mrtvih i ranjenih, a pobjednika opet nije bilo.
Peti dan Alijinom vojskom komandovao je Abdullah ibn Abbas, a Muavijinom, Velid ibn Ukbe, osvajač Azerbejdžana i velikog dijela Perzije, u vrijeme Osmana, r.a. Tako je bilo šesti i sedmi dan, a onda je osmi dan Alija preuzeo komandu nad svojom vojskom, a Muavija nad svojom i krenuli su jedan protiv drugog u neviđeno žestoku bitku koja je trajala duboko u noć.
Deveti dan, Alija je odmah poslije sabaha izašao na bojno polje i rasporedio vojsku. Desno krilo predvodio je Abdullah ibn Budejl, a lijevo Abdullah ibn Abbas. Muavijino desno krilo predvodio je Habib ibn Mesleme, pa je Abdullah ibn Budejl prisilio to krilo da se povuče prema centru i već se bila osjetila prednost u korist Alijine vojske. Međutim, primijetio je to Muavija i onda je sâm izašao na čelo vojske i potisnuo Alijinu vojsku.
Te noći poginuli su Ammar ibn Jasir i Hašim ibn Utbe u istom trenutku. Ammarova pogibija je teško pala Alijinoj strani, ali je Muavijinoj bilo još teže, jer je Poslanik, s.a.v.s., rekao da će Summejin sin biti ubijen od nasilničke skupine.
Abdullah ibn Amr ibn As je te noći spomenuo taj hadis svome babi, a on je sav prestrašen otišao i prenio to Muaviji, koji je na to rekao: ”Tvoj sin je glup, zar smo mi ubili Ammara? Ammara je ubio onaj ko ga je doveo ovamo.” Muavija je i dalje bio ubijeđen da je on na istini i da on brani granice Šerijata.
Muhibuddin el-Hatib, vrsni historičar i poznavalac tog perioda, komentirajući djelo El-avasim minel-kavasim, rekao je: ”Nasilnička skupina (fietul-bagije) koja je ubila Ammara ibn Jasira, jesu smutljivci koji su ubili Osmana, r.a. Njima se vraća ta krv, jer su sve započeli i zbog njih se desila Bitka kod deve i Bitka na Sifinu.”
No, i pored toga, bitka je nastavljena cijelu noć sve do sabaha, a zatim i cijeli deseti dan mjeseca safera. U tom danu osjetnu prednost stekla je Alijina vojska i vidjelo se da Muavijina vojska polahko, ali sigurno gubi.

Amr ibn As spašava Muavijinu vojsku sigurnog poraza

Tada je Amr ibn As iznio Muaviji svoj prijedlog kako bi spasio vojsku od sigurne propasti i poraza. Rekao mu je: ”Predlažem da podignemo Kur'ane na koplja i da ih pozovemo da nam Kur'an presudi, pa ako prihvate, prestaje bitka, a ako neki od njih odbiju, a neki prihvate, to će ih oslabiti i slomiti im borbeni moral.”
Muaviji se dopao taj prijedlog, pa je pozvao neke vojnike i naredio im da podignu mushafe na koplja. Oni su to učinili, uzvikujući: ”O Iračani, neka ovo presudi među nama! Poubijasmo se međusobno, pa ko će ratovati protiv mušrika i nevjernika!?”
U tom trenutku u Alijinoj vojsci došlo je do podjele, kako je pretpostavljao Amr ibn As, jedni su prihvatili taj poziv, a drugi su odbili, govoreći: ”Mi smo na istini i mi nastavljamo borbu.”
Ovdje valja spomenuti mnoštvo šiijskih lažnih hadisa i predaja u kojima se spominje kako je Alija, r.a., psovao i vrijeđao vojsku iz Šama i kako je glatko odbio njihov prijedlog.
Jedna od tih predaja je i ona koju prenosi Ebu Mihnef Lut ibn Jahja u kojoj stoji da je Alija, r.a., rekao: ”Allahovi robovi, idite po svoje pravo, ustrajte na istini i borbi protiv vašeg neprijatelja, jer: Muavija, Amr ibn As, Ibn Ebi Muajt, Habib ibn Mesleme, Abdullah ibn Ebi Sarh, Dahak ibn Kajs, nisu ljudi od vjere i Kur'ana. Ja ih poznajem bolje od vas, družio sam se s njima kao dijete i kao odrastao čovjek. Bili su najzločestija djeca i najzločestiji muškarci. Teško vama! Allahi mi, oni čitaju Kur'an, ali ne znaju šta je u njemu i nisu ga podigli osim radi prevare, izdaje i spletkarenja.”
Rekli smo da je ova bitka počela u zul-hidžetu 36. h.g. i trajala je do 10. safera 37. h.g. Dakle, Bitka na Sifinu trajala je oko sedamdeset dana. U nekim predajama se spominje da je trajala 110 dana, a u nekima opet da je trajala sedam mjeseci od kojih je zadnjih deset dana bilo najkrvavije.

Sedamdeset hiljada poginulih muslimana u međusobnom obračunu

U Bici na Sifinu ukupno je poginulo 70.000 muslimana, 25.000 na Alijinoj strani i 45.000 na Muavijinoj strani.
Toliko vojnika muslimani nisu nikada okupili u jednoj bici od početka islama do tada, a kamoli da ih je toliko poginulo. Bio je to strašan međumuslimanski pokolj i nezapamćena tragedija na koju je Poslanik, s.a.v.s., skrenuo pažnju u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, rekavši: ”Neće nastupiti Sudnji dan dok se ne sukobe dvije ogromne skupine koje će se međusobno poubijati iako će im cilj isti biti.” (Buharija)
Bilo je to vrijeme velike fitne i smutnje kada je svaka od strana smatrala da je na istini, a da je ona druga strana nasilnička skupina.
Naravno, bilo je i onih ashaba koji su, na osnovu idžtihada, odbili da budu u bilo kojoj skupini poput: Abdullaha ibn Omera, Sa'd ibn Ebi Vekkasa, Usame ibn Zejda, Muhammeda ibn Mesleme, Umrana ibn Husajn, koji je čak smatrao da je zabranjeno prodati oružje bilo kojoj od dvije strane.
I islamski učenjaci iz kasnijih generacija bili su vrlo suzdržani po pitanju ove bitke. Ibn Tejmijje je, naprimjer, o tome rekao: ”Istina je bila na Alijinoj strani, ali ni Muavija na početku nije birao rat. Naprotiv, bio je žestoko protiv sukoba i onih koji su prizivali sukob i da Alija nije krenuo iz Kufe sa vojskom prema Sifinu, ne bi ni došlo do bitke.”
Što se tiče četverice imama mezheba: Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, oni smatraju da je Alija bio mudžtehid koji je potrefio istinu i zato mu pripadaju dvije nagrade, a da je Muavija bio mudžtehid koji je pogriješio, zato mu pripada jedna nagrada.
Bilo kako bilo, ovo veliko iskušenje i fitna ipak je, kako kažu islamski učenjaci, otkrilo i definiralo skupinu koja je u islamskom Šerijatu poznata kao ”bugat” ili nasilnička skupina, te je ukazala na razlike između te skupine i skupine tzv. ”muharibina” – otvorenih neprijatelja islama koji ratuju protiv islamske države. Jer, od početka islama, pa do tog trenutka, nije postojala skupina kojoj se pripisivao naziv ”bugat”, tako da muslimani nisu poznavali ni propis vezan za nju.
Četiri su temeljna uvjeta da bi se neka muslimanska skupina mogla smatrati ”bugat” skupinom ili nasilničkom skupinom.
1. To je skupina koja je postala nepokorna pravednom muslimanskom vladaru kojem je se, po slovu Kur'ana i Sunneta, obaveza pokoravati, osim u grijehu. A što se tiče dizanja protiv nepravednog vladara, protiv zulumćara koji ne samo da ne čini grijeh, već ga naređuje, oni se ne smatraju nasilničkom skupinom.
Ovdje treba kazati da je Muavija smatrao da mu Alija naređuje nešto u čemu je grijeh, a to je odgađanje izvršavanja šerijatskog propisa i kažnjavanja Osmanovih, r.a., ubica, te mu se zbog toga nije obaveza pokoravati.
2. Da ustanak i pobuna protiv muslimanskog vladara bude od strane skupine koja ima snagu, tako da to zahtijeva od vladara da angažira kompletnu snagu s kojom raspolaže kako bi zaustavio pobunu.
3. Da imaju jasan dokaz ili tumačenje (te'vil) kojim opravdavaju svoje protivljenje halifi ili muslimanskom vladaru, pa makar halifin dokaz bio jači. A ako toga nema, već im je cilj rušenje halife radi vlasti, onda se oni ne smatraju ”bugat” skupinom, već su oni ”muharibini”, – oni koji ratuju protiv Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
4. Da imaju emira kojem se pokoravaju i kojeg slušaju.
Alija, r.a., je bio ubijeđen da je Muavija i oni koji su ga slijedili, nasilnička skupina i da su ispunili svečetiri uvjeta koje smo spomenuli, a koji se odnose na tu skupinu.
Naravno, propisi prema ”bugat” skupini su drugačji od propisa prema ”muharibinima” i oni se mogu sažeti u sljedećem:
1. Pripadnici ”bugat” skupine koji pobjegnu sa bojnog polja ne ubijaju se, jer Kur'an ne negira iman ili vjerovanje takvoj skupini, već ga potvrđuje: ”Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih”. (El-Hudžurat, 9.)
2. Ranjenici iz nasilničke skupine se liječe zajedno sa ostalim muslimanskim ranjenicima.
3. Zarobljenici iz ”bugat” skupine se ne ubijaju niti se njihova imovina smatra ratnim plijenom.