Definitivno je nejasan odnos srpskih političkih i drugih predstavnika u BiH prema procesu u kojem je BiH 1993.godine tužila Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ) – Srbiju pred ICJ zbog kršenja konvencije o genocidu. Najprije Momčilo Krajišnik, kao srpski član Predsjedništva BiH, nije osporio tužbu BiH protiv Srbije pred IJC, iako je na to imao pravo u roku tri mjeseca kao i svaki član Predsjedništva BiH, na međunarodne ugovore ili akte koje su jedna od tzv. tri strane u BiH potpisale od 1992.godine do potpisa Daytonskog mirovnog sporazuma. I Narodna skupština Republike Srpske (NSRS) u predviđenom roku od tri mjeseca nije osporila Tužbu BiH protiv SRJ (Srbije) pred ICJ. Prilikom imenovanja Sakiba Softića za agenta BiH pred ICJ, nakon smjene Muhameda Šaćirbegovića, ponovo srpski član Predsjedništva BiH nije posegnuo za vitalnim nacionalnim interesom i agent Softić je dobio legitimaciju da nastavi predstavljanje i zastupanje BiH pred ICJ u tužbi protiv Srbije. Očigledno je, da srpski predstavnici u BiH nisu smatrali da trebaju zaustaviti tužbu BiH protiv Srbije na ICJ. Analitičari smatraju da su prvobitno Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik, a potom i drugi srpski predstavnici, nezadovoljni (pre)raspodjelom Daytonskim sporazumom napravili osvetu Slobodanu Miloševiću, ali i željeli su da stvore trajnu situaciju egzistiranja tužbe i tako drže srbijansku politiku u statusu taoca, te da drže pozornost Srbije na pitanjima koja se tiču RS-a. Kakogod, ovakva politika je rezultirala presudom ICJ po kojoj je Srbija presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a vojska i policija RS presuđeni su za zločin genocida u Srebrenici. Interesantno da Srbija, oslobađanje od direktne odgovornosti za genocid, slavi kao svoju pobjedu, iako su presuđeni za najstrašniji zločin – zločin genocida. S tim u vezi političke izjave srpskih predstavnika u BiH su prema mišljenju analitičara danas ustvari briga za RS, jer su svjesni da bi revizioni proces mogao eventualno ponovo otvoriti i ulogu Republike Srpske (RS), te da skoro nitko i ne spominje Srbiju. U svojim izjavama navode da bi revizioni proces pokrenuo čak i raspad BiH. Stvara se utisak da su revizionim postupkom više zabrinuti i više nervoze pokazuju predstavnici RS, nego zvanični Beograd. Srpski predstavnici u BiH, nakon presude ICJ od 26.februara 2007.godine da su Vojska (VRS) i Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a počinili genocid u Srebrenci u kontinuitetu negiraju genocid i osporavaju presudu ICJ, ali i presude ICTY-a.
Zašto su srpski predstavnici u BiH prihvatili presudu ICJ da su vojska i MUP RS-a direktno odgovorni za zločin genocida?
Analitičari postavljaju pitanje zašto upravo srpski predstavnici u BiH, koji na razne načine negiraju genocid, nisu pokrenuli pitanje nalaza iz presude ICJ imajući u vidu da su u procesu BiH protiv Srbije presudom ICJ označeni vojska i policija RS-a kao direktni izvršioci genocida, a ne Srbija koja je za to tužena. BiH je tražila odgovornost Srbije, a ICJ je presudio Srbiji za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida, a organe RS za direktno izvršenje genocida. Možda su politički predstavnici Srba u BiH očekivali da Srbija pokrene reviziju u kojoj bi pored svoje, negirali i odgovornost RS-a, ili su pak i Srbija i RS zadovoljne presudom kojom su proglašeni odgovornim. Ali onda začuđuje zašto i Srbija i predstavnici RS-a negiraju na svim političkim i pravnim instancama odgovornost za genocid, umjesto da to urade na svjetskom sudu koji ih je i proglasio odgovornim za genocid.
Zasigurno je, da bi se eventualna revizija od strane BiH fokusirala i na Srebrenicu i odgovornost Srbije, te je onda još nejasnije zašto su interesi Srbije kod srpskih političkih predstavnika u BiH i RS-u važniji od interesa RS-a.
