Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”Allah će poništiti djela onih koji ne vjeruju i od puta Njegova odvraćaju. A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati, zato što nevjernici slijede neistinu, a vjernici slijede Istinu od Gospodara svoga. Tako Allah navodi zbog ljudi primjere njihove. Kada se u borbi s nevjernicima sretnete po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite, i poslije, ili ih velikodušno sužanjstva oslobodite ili otkupninu zahtijevajte, sve dok borba ne prestane. Tako učinite! Da Allah hoće, On bi im se osvetio, ali On želi da vas iskuša jedne pomoću drugih. On neće poništiti djela onih koji na Allahovu putu poginu, i On će ih, sigurno, uputiti i prilike njihove poboljšati, i u Džennet ih uvesti, o kome ih je već upoznao.” (Muhammed, 1.-6.)
Iako sura Muhammed nosi i naziv El-Kital (borba), ona ne govori samo o borbi, već i o trenutku kada se vjera stavlja na kušnju – kada prestane biti riječ na jeziku i postane stvarnost u životu. Kada istina više nije samo ideja koju je lahko prihvatiti, već stav koji traži žrtvu, odricanje i spremnost da se plati cijena.
Zato se kroz cijelu suru provlači jedno suštinsko pitanje: ko ostaje postojan na istini kada ona traži ustrajnost i žrtvu, a ko je napušta kada ga strah, prolazni interes ili ljubav prema dunjaluku pozovu na drugu stranu?
Sura počinje odlučnim razdvajanjem između dva puta: ”Allah će poništiti djela onih koji ne vjeruju i od puta Njegova odvraćaju.” (Muhammed, 1.)
Nasuprot njima stoje oni koji vjeruju, čine dobra djela i slijede Objavu koju je Allah objavio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je Istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati.” (Muhammed, 2.)
Ovaj ajet otkriva tajnu naziva sure: Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, nije tek historijska ličnost, već onaj preko koga se Istina spušta u ljudsku stvarnost. Jer Istina ne ostaje tek apstraktna ideja, već ona silazi u život, traži odgovor i predanost, stavlja ljude na kušnju i iznutra ih preobražava. Zato Allah kaže: ”I prilike njihove će poboljšati.”
Središnja poruka sure sažeta je u riječima: ”Zato što nevjernici slijede neistinu, a vjernici slijede Istinu od Gospodara svoga. Tako Allah navodi zbog ljudi primjere njihove.” (Muhammed, 3.)
Ovdje nije riječ o sukobu imena, slogana i formalne pripadnosti, već o sukobu slijeđenja. Istina je put koji traži opredjeljenje i ustrajnost, dok je neistina čitav sistem koji djeluje i oblikuje ljude: vlast koja zavodi i obmanjuje, kapital koji kupuje ljude i njihove stavove, mediji koji iskrivljuju činjenice i strah koji ljude pripitomljava sve dok se ne naviknu na okove i počnu ih doživljavati kao prirodno stanje.
Potom slijede ajeti koji razotkrivaju čovjeka u času iskušenja: ”A kad bî objavljena jasna sura i u njoj spomenuta borba, ti si mogao vidjeti one čija su srca bolesna kako te gledaju pogledom pred smrt onesviještenog! A bolja bi im bila poslušnost i razuman govor! A kada je borba već propisana, bolje bi im bilo da su prema Allahu iskreni.” (Muhammed, 20.-21.)
Ovdje padaju sva opravdanja i sve maske. U ovim ajetima ne osuđuje se prirodni strah koji je Allah usadio u čovjeka, već strah kada on postane skrivena vjera i gospodar srca kojem se čovjek pokorava više nego Istini. Osuđuje se kukavičluk koji se predstavlja kao mudrost i interes koji se prikazuje kao razboritost.
Mnogi su uz Istinu dok od njih ne traži nikakvu žrtvu. Govore o njoj, dive joj se i pozivaju joj. Ali kada dođe trenutak kušnje, kada Istina zatraži odricanje, postojanost i spremnost na plaćanje cijene, tada se razotkrivaju ljudi i pokazuje stvarna težina njihovih riječi. Tada se otkriva jesu li riječi bile plod uvjerenja ili tek ukras na jeziku.
Vrhunac ove sure dolazi u Allahovim riječima: ”A zašto oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci?” (Muhammed, 24.)
To nije samo poziv na učenje Kur'ana, već poziv na oslobađanje srca od njegovih katanaca: katanca straha, strasti, slijepog slijeđenja, imetka i vlasti.
Jer Kur'an koji ne budi čovjekovu svijest, ne mijenja njegov pogled na svijet i ne pokreće ga na djelovanje, ostaje tek lijep glas, a ne snaga koja preobražava život.
U nastavku se zatim razotkriva licemjerstvo kao duboka društvena bolest: ”Zar onī bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove na vidjelo neće iznijeti?” (Muhammed, 29.)
Iskušenja ne stvaraju zluradost, mržnju i pakost, već ih iznose na površinu. U trenucima velikih iskušenja pokazuje se ko je čovjek od principa, a ko se samo skrivao iza velikih riječi; ko je istinski želio Allahovo zadovoljstvo, a ko je tražio samo vlastitu korist.
Nakon toga dolazi iskušenje imetkom: ”Vi se, eto, pozivate da trošite na Allahovu putu, ali, neki od vas su škrti – a ko škrtari, na svoju štetu škrtari, jer Allah je bogat, a vi ste siromašni.” (Muhammed, 38.)
Imetak je ovdje ogledalo koje ne uljepšava stvarnost. Onaj ko škrtari kada se od njega traži trošenje na Allahovom putu ne čuva svoje bogatstvo, nego razotkriva svoju vezanost za njega i svoju potčinjenost njemu. Nije isto posjedovati imetak i biti njegov rob. Razlika između ta dva stanja je kao razlika između slobodnog čovjeka i onoga koji je u ropstvu.
Sura Muhammed završava se jednim od nepromjenjivih Allahovih zakona: ”A ako glave okrenete, On će vas drugim narodom zamijeniti, koji onda kao što ste vi neće biti.” (Muhammed, 38.)
Narod koji napusti Istinu bit će zamijenjen drugim narodom koji će je nositi dostojanstveno i nepokolebljivo. Onaj ko vjeru pretvori u običaj bez utjecaja i djelovanja gubi pravo da nosi poslanicu.
U savremenom svijetu, poruke sure Muhammed se iznova očituju kroz državu, medije, ekonomiju i borbu za oblikovanje svijesti. Ona razotkriva kako vlast proizvodi strah, kako mediji oblikuju i krivotvore percepciju, kako novac kupuje stavove, i kako mase postaju podložna materija čim oslabi istinsko promišljanje i imanska budnost.
A jednako tako, ona se ogleda i u stanju muslimanskih društava i njihovih elita (političkih i vjerskih): u kukavičluku koji se prikriva razboritošću, u izdaji koja se opravdava interesom, u nedosljednosti koja se predstavlja kao pragmatizam, u licemjerstvu koje razdvaja govor od djela, i u formalizmu koji je u drugi plan potisnuo suštinu vjere.
U vremenu kada cionisti i njihovi saveznici vrše pravi pokolj nad muslimanima Gaze, kada muslimanska krv ne prestaje teći od mašrika do magriba, i kada nepravda postaje svakodnevna slika svijeta, reakcije spomenutih elita se uglavnom svode na nemoć, šutnju ili politički proračun, dok se principi žrtvuju na oltaru opstanka na vlasti i ličnih interesa.
Zato Sura Muhammed jasno poručuje da nema vrijednosti u vjeri koja nije spremna na žrtvu u ime Allaha, niti u znanju koje se ne primjenjuje. Allahovi zakoni ne favoriziraju nikoga i nikome ne čine nepravdu. Ono što vidimo kroz niz iskušenja i nedaća jeste posljedica zapostavljanja vjere u životu muslimana.
Historija svjedoči da nam udaljavanje od islama i slijeđenje drugih puteva nije donijelo ništa osim poniženja. Ummet je izgubio svoju dušu onda kada je napustio Allahovu uputu, jer je ona ono što ga čini živim, svjesnim i postojanim, i ono čega se njegovi neprijatelji najviše boje.
Stoga, ili ćemo se vratiti vjeri, kao što nas je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, savjetovao, ili se više nemamo pravo žaliti na nepravdu i bijedu. Jer ko traži čast mimo Allahovog zakona, Allah će ga poniziti i učiniti primjerom drugima.
