Piše: Dr. Roy Casagranda – američki akademik specijaliziran za historiju Bliskog istoka / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Sagledavanje prošlosti radi inspiracije i učenja iz uspješnih modela vođstva uvijek je korisno i snažno, ali pitanje u kojoj mjeri je moguće primijeniti model određenog historijskog vođe ostaje otvoreno. Da bismo to pojasnili, uzmimo za primjer Salahuddina Ejjubija; on nije bio nadljudski vojni genij, već je pretrpio brojne poraze koji se lahko mogu nabrojati, poput bitke kod Montgisarda, bitke kod Arsufa i bitke kod Jafe.
Ovdje se jasno uočava razlika: Salahuddin nije posjedovao vojnu briljantnost Halida ibn Velida, koji nijednom nije bio poražen i koji je u svojim bitkama pobjeđivao protivnike, ali je Salahuddin na kraju pobijedio na političkom i civilizacijskom planu.
Zbog toga, iako su krstaški ratovi trajali gotovo stoljeće nakon njegove smrti, njihov sjaj je izblijedio. Krstaši nisu uspjeli proširiti svoju kontrolu izvan obalnih gradova, nisu nikada ponovo zauzeli Jerusalim, a njihov utjecaj utemeljen na sili i zastrašivanju u velikoj mjeri je nestao. Zapravo, Salahuddin Ejjubi je uspio preokrenuti ravnotežu krstaških ratova i ukrotiti ih, ne toliko kroz vojne pobjede, koliko kroz samilost, pregovore i kompromis – osobine vođenja koje su bile neobične za krstaše.
Stoga, pokušaj današnjeg vođe da primijeni ove principe može ga dovesti do uspjeha, i možda je upravo to ono što zahtijeva trenutno stanje. Međutim, problem je u tome što to u drugačijem kontekstu može biti potpuno pogrešna strategija.
Ja sam vrlo impresioniran stilom vođenja Salahuddina Ejjubija i vjerujem da bi svijet bio bolje mjesto kada bi više vođa pokušalo slijediti njegov pristup. Ipak, ostaje izazov u kritičnim situacijama: kako bi se trebao ponašati vođa koji je pod napadom i želi primijeniti takav pristup? U tom trenutku možda bi bilo bolje usvojiti stil Halida ibn Velida, koji se fokusira na brzo i odlučno rješavanje bitaka jednu za drugom, umjesto pregovaranja.
Drugim riječima, na prošlost treba gledati kao na bogat ”inventar” različitih modela ponašanja, kako bismo mogli primijeniti odgovarajući stil vođenja u pravom trenutku. To je poput kutije alata koja sadrži čekić, pilu, šarafciger i bušilicu, i zahtijeva znanje o tome koji je alat pravi za svaku situaciju. Međutim, većina ljudi, ne samo političkih lidera, ima tendenciju da koristi samo jedan alat u svim okolnostima, čime gubi potrebnu fleksibilnost.
Ovdje leži vrijednost historije: ona nam pruža inspiraciju i uči nas novim načinima postupanja i djelovanja. U ovom inspirativnom kontekstu, uzmimo kao primjer prvog halifu muslimana, Ebu Bekra es-Siddika, koji je istovremeno napao dvije imperije – perzijsku i bizantijsku – dvije najveće imperije koje je svijet do tada poznavao. S čisto racionalnog stanovišta, ta odluka djeluje kao krajnji rizik, ali je ipak završila izuzetnim uspjehom.
Čini se da savremeni svijet više ne posjeduje takvu vrstu smjelosti. Današnji ekvivalent tome bio bi da neka srednje jaka država istovremeno napadne Kinu i Sjedinjene Američke Države, što bi gotovo sigurno bilo osuđeno na neuspjeh i što izlazi iz okvira realnih očekivanja.
Ovdje se nalazimo pred izazovom: kako ovaj historijski primjer razumjeti i primijeniti danas? Možda se on ne treba primjenjivati u vojnom, nego u tehnološkom kontekstu; tako da manji akter, koji ne raspolaže nužno velikim resursima, pokrene smjele inovacije koje privlače najbolje talente. Na taj način, umjesto vojnog osvajanja, može se ostvariti tehnološko vođstvo. To je put kroz koji se taj historijski primjer može savremeno primijeniti.
Na prošlost treba gledati kao na izvor inspiracije i modela vođenja, ali ne treba pokušavati te modele doslovno primjenjivati osim kada se potpuno uklapaju u konkretni trenutak i njegove okolnosti. Istinsko vođenje je fleksibilno i sposobno da se prilagođava promjenama. Bilo da se oslanja na prošlost ili ne, ono uvijek inovira i preuzima proračunate rizike. Jer uspjeh se ne postiže bez rizika, ali neki upadaju u zamku razmišljanja ”samo da sačuvam ono što imam”, a takav pristup nikada ne vodi napretku – nužno je preuzeti određeni nivo promišljenog rizika kako bi se ostvario napredak.
Najbolja ilustracija takvog fleksibilnog i inovativnog vođenja jeste ”Allahova isukana sablja”, Halid ibn Velid. Njegova veličina ne leži samo u broju vojnih pobjeda, nego u jedinstvenoj sposobnosti da u svakoj bitci osmisli drugačiju taktiku. Halida ibn Velida svrstavam među tri najveća vojna stratega u historiji, a taj sud temeljim na njegovom ratnom bilansu bez poraza, njegovoj izuzetnoj strateškoj genijalnosti, kao i na drugim dimenzijama koje stoje iza ove procjene.
Oduvijek su me fascinirali rat, strategija i sve što je s njima povezano, pa se pri proučavanju historije najviše fokusiram na pobjednike, da bih shvatio šta su uradili da bi pobijedili i kako su to postigli. Pored Halida ibn Velida, izdvajaju se još dva imena: Aleksandar Veliki i Tutmozis III.
Nažalost, o Tutmozisu III ne znamo mnogo, jer su drevni Egipćani bili nedovoljno precizni u bilježenju detalja događaja iz tog perioda. Ipak, ono što znamo jeste da je vodio sedamnaest vojnih pohoda bez ijednog poraza u bitci, što ga svrstava u isti rang sa Halidom ibn Velidom.
Ne znamo tačan broj bitaka koje je vodio Halid ibn Velid, ali se procjenjuje da ih je bilo najmanje 28, a možda i do 50, što znači da je broj njegovih pobjeda vrlo blizak broju pobjeda Tutmozisa III. Ironično, prva bitka u historiji koja je detaljno zabilježena jeste bitka kod Kadeša, koju je vodio Ramzes II (1274. godine p.n.e.), a koja se dogodila stoljeće nakon vremena Tutmozisa, što je historičarima uskratilo detalje o njegovim postignućima.
Aleksandar Veliki i Halid ibn Velid također dijele jednu karakteristiku veličine: iako Aleksandar nije vodio isti broj bitaka, on je osvojio ogromna područja koja su se protezala od Indije do Grčke. S druge strane, iako Halid nije lično osvojio tako prostrane teritorije, on je postavio temelje za osvajanja koja su bila znatno veća od Aleksandrovog carstva.
Ova trojica vođa zajednički dijele besprijekoran vojni bilans bez poraza, izvanredan vojni uspjeh i sposobnost stvaranja i oblikovanja velikih carstava.
Ovdje se ponovo potvrđuje da veličina Halida ibn Velida ne leži samo u broju vojnih pobjeda, nego i u njegovoj sposobnosti da u svakoj bitci osmisli drugačiju taktiku. Od 28 dokumentovanih bitaka, koristio je oko 23 različite strategije, što graniči s genijalnošću, posebno kada se usporedi s vođama koji se oslanjaju na ”jedan alat”, dok je on u svom arsenalu imao desetine.
Još fascinantnije od toga jeste činjenica da, kada biste pomislili da je uspostavio određeni vojni princip, on bi ga u sljedećoj bitci odmah preokrenuo i ponovo pobijedio. Tako je, naprimjer, nakon što je vodio tri uzastopne noćne bitke kako bi spriječio perzijske vojske da se pregrupišu protiv njega – što je bio ispravan strateški princip – u narednoj bitci učinio potpuno suprotno: dopustio je neprijatelju da se okupi na jednom mjestu, a zatim ga potpuno uništio.
U tom trenutku čovjek bi mogao doći do zaključka da u ratu ne postoje fiksna pravila, nego samo ispravan potez u pravom trenutku. Halid je ratnu vještinu podigao na izuzetno visok nivo, postavši poput slikara koji vlada različitim tehnikama, što njegovu vojnu genijalnost čini nedostižnom.
Međutim, postoji i drugi aspekt njegove ličnosti koji izaziva još veću fascinaciju, a koji se ogleda u njegovom stavu kada mu je oduzeta komanda. Umjesto da pokrene pobunu – što je itekako mogao – on je odabrao poslušnost i bez pogovora prihvatio odluku.
Kasnije, tokom osvajanja Šama, komandant Ebu Ubejde ibn el-Džerrah nije oklijevao da ga ponovo postavi na čelo vojske za odlučujuću bitku, u trenutku kada su se četiri bizantijske vojske kretale da unište muslimansku vojsku brojčano je nadmašujući četiri do pet puta. Smatrali su da je Halid jedini koji može ostvariti pobjedu u takvim gotovo nemogućim okolnostima.
Kada je ponovo preuzeo komandu, njegov prvi potez bio je iznenađujući. Rekao je: ”Vratite poreze (džiziju) koje smo uzeli narodu Šama.” Kada su ga njegovi zapovjednici upitali za razlog, objasnio je: ”Mi smo od njih uzeli džiziju jer smo im obećali zaštitu. Ako izgubimo bitku, Bizantinci će uzeti našu imovinu i neće je vratiti narodu, pa bismo time prekršili svoje obećanje. A ako pobijedimo, ponovo ćemo je naplatiti. Zato vratimo im sada njihov imetak, pa ako nam bude suđeno da poginemo, umrijet ćemo čista obraza.”
Ova epizoda otkriva suštinu njegove ličnosti. Običan vođa u tako kritičnoj situaciji, na pragu bitke koja može biti posljednja u njegovom životu, ne bi mario za sudbinu civila niti za pitanje časti. Međutim, u Halidovoj logici zadržavanje tog imetka u takvim okolnostima predstavljalo bi izdaju i kršenje zavjeta. Taj viši nivo integriteta potvrđuje da je bio čovjek izuzetnog kova.
Njegova genijalnost nije se ograničavala na vojni um koji je djelovao brže od drugih, već je posjedovao i dubok ljudski osjećaj koji ga je činio osjetljivim na sudbinu civila i dosljednim u ispunjavanju obećanja. Upravo zato Halid ibn Velid nije samo vojni genij kojem se čovjek divi zbog njegovih pobjeda, već i ličnost koja izaziva poštovanje zbog svog karaktera, integriteta i odanosti principima.
