Nekoliko dana uoči početka Popisa navršava se 20 godina od Bošnjačkog sabora na kome je Bošnjacima vraćeno njihovo nacionalno ime. Na ovaj važan događaj u bošnjačkoj povijesti podsjetit ćemo se kroz izvode serije tekstova koje je kolumnista “Saffa” Fatmir Alispahić napisao još prije Bošnjačkog sabora, koji je održan 28. setpembra 1993. Godine. Kratki citati iz Fatmirovih tekstova svjedoče kako smo i prije dvadeset godina, kao i danas, imali iste dileme i vodili slične borbe za povratak bošnjačkog nacionalnog imena. Fatmir je svojom lucidnošću na vrijeme prepoznao ono što mnogi i danas ne razumiju.
Krv boje benzina, 11. XII 1992.
Jedini svijetao put Muslimana jeste u skoro hiljadugodišnjoj istoriji bošnjaštva, koje je od Austrije na ovamo sistematski uništavano, pa i onim „M”- čime definitivno postaju narod bez države. Samo kao Bošnjaci mogu povratiti domovinu!
Država bez nacije, 23. IV 1993.
Najčudnije je što se Muslimani ne žele odreći svoga „M” i prihvatiti bošnjačku naciju kao znak pripadnosti svojoj domovini i kao platformu ostvarenja vlastitih interesa.
Začarani bosanski krug, 7. V 1993.
Veliko, komunističko „M” na kome se uporno insistira staro je tek nešto više od tri decenije. A bošnjačko je staro jedan milenij, i muslimansko u njemu više od 500 godina. Šta je onda od ovoga dvoga hibridno?
Bosna bez Bošnjaka, 1. VII 1993.
Da bismo opstali i ojačali tako da naš opstanak više ništa ne može dovesti u pitanje – potrebno je punom snagom riječi definirati sebe. Na žalost, ni danas poslije svega što nam se dogodilo, izvjesna jugo-komunistička rješenja bosanskog, odnosno muslimanskog pitanja nisu raskrinkana i ispravljena. Komunistička sh koalicija je prilikom „velikodušnog” davanja velikog „M” Bošnjacima-muslimanima računala sa eventualnim raspadom Jugoslavije, a time i rasparčavanjem Bosne, odnosno ostvarivanjem svojih hegemonizama. To je bivalo samo moguće ukoliko se Bošnjacima-muslimanima oduzme pravo na domovinu, kroz nepriznavanje bošnjačke nacije. Ako je isključivi interes Bošnjaka-muslimana cjelovita i nedjeljiva BiH, čudnim se doima to što muslimanski prvaci još uvijek ne insistiraju na konačnom rješenju ovog kapitalnog pitanja. Ono i dalje ostaje otvoreno, tako da Muslimani polako ali sigurno, uz asistenciju Zapada, nestaju sa Zemlje Bošnjačke, a da nikome sutra neće moći kazati gdje im je bila domovina.
Bošnjaštvo kao sudbina, 9. VII 1993.
Oružjem se možemo i moramo braniti, dok rat ne stane, a onda moramo sve svoje snage uložiti u bošnjaštvo, jer je ono jedini put do naših Foča, Zvornika, Višegrada… Put je u bošnjaštvu kao sudbini!
Bosna pripada Bošnjacima, 30. IX 1993.
Bošnjašvo je platforma i garant naše budućnosti, i ono nam kazuje da borba za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, uprkos aktuelnim podjelama, nije izgubljena. To je dugotrajan proces, a bošnjaštvo je garant da će cilj nekada biti i ostvaren.
Svjetionik bošnjaštva, 2. X 1993.
Narod bošnjački dovoljno je mudar i zna da onaj ko ga nagoni na osvetu prema nevinim i nedužnim, ko ga huška da mrzi i linčuje sunarodnjake koji se nisu odrekli bošnjačke ideje – da mu taj ne može željeti dobro. Takvi su samo u jednoj godini od Jugoslovena i komunista postali SDP-ovci i reformisti, pa onda velikomuslimani, pa, eto, pošto je sad i to došlo u modu – postaće i Bošnjaci. Iako su doskora bošnjačko povijesno ime poistovjećivali s četništvom.
Bez bošnjaštva Bosna je smrtna hasta, 5. XI 1993.
Čime tumačiti to što je aktuelna muslimanska politika nije dopustila da bh muslimani svoju domovinu brane kao Bošnjaci?! Ispada da su pušku uzeli samo kao „konstitutivni Muslimani” (takva nacija ne postoji! ona je jugoslovenska prevara!). Upornim negiranjem bošnjaštva, kao prevashodnog nacionalnog interesa bh muslimana, dotična politika je učinila uslugu našim neprijateljima. (…) Hvala milostivom Allahu pa su istinski rodoljubi održali istorijski Bošnjački sabor na kome je poslije toliko godina prevare bh. muslimanima vraćeno pravo na nacionalno ime, dostojanstvo i odbranu domovine. (…) Destrukcija ovovremenosti proizilazi iz sistematskog dezavuiranja bošnjaštva koje je oduvijek bilo jedino sposobno usmjeriti časovnik ovog tla u pravom smjeru. Dok nam se u svim porama ne začuju kristalni damari bošnjaštva, tlo će nas ubijati kao prokletnike; bićemo poput bespomoćnih mladunčadi koje napušta majka, i ostavlja na nemilost okrutne prirode, jer na njima ne osjeti svoj dah.
Navedeni tekstovi su objedinjeni u poglavlju „Borba za bošnjaštvo”, u knjizi Fatmira Alispahića „Krv boje benzina” (1996)
